“Valentina”, promrsio je, “kako čovjek može toliko voljeti ženu? Što si mi to učinila?”
Ostavio joj je dovoljno vremena. Nakon pet minuta, kad mu se bilo primirilo i kad je mislio da se već odjenula, natočio si je još jednu čašicu, a njoj čašu limunade te se vratio u sobu. Odmah na vratima iz grla mu se oteo dug potmuli uzdah. Svjetlo je bilo ugašeno, a ona se ispružila na sagu od sobova krzna ispred ognjišta, dok joj je sjaj plamičaka plesao po koži, bojeći joj nago tijelo u zlatno. Dočekala ga je široka osmijeha.
“Čekaju li svi Vikinzi toliko prije nego što obeščaste svoje žene?”
Je li joj koža prije bila mrtva?
Zacijelo jest. Blijeda, beživotna, mlitava. Jer je na onom sagu od sobova krzna oživjela na način za koji Valentina nije znala da je moguć. Više nije prepoznavala taj čudesan pokrov na tijelu kao nešto svoje. Svaka pora, svaki najtanji sloj, svaki glatki, neistraženi dio nje postojao je u vlastitom zasebnom svijetu koji bi oživio čim bi ga dodirnule Jensove usne. Udubina u dnu grla, tanki sloj kože povrh svakog pojedinog rebra. Sada su prštali od života. Kad joj je poljubio donju stranu svake dojke, kružeći toplim i vlažnim jezikom nagore prema bradavici, učinilo joj se da joj se koža počinje preobražavati. Postajati nešto više od kože.
Prstima mu je gužvala košulju i polagala mu dlanove na prsa, na leđa, pipajući ispupčenja mišića. Istražujući njegovu građu, svaku tetivu i čvrst oblik kostiju, dlanovima upoznavajući oblik njegova tijela. Mogla je osjetiti vatru koja je u njemu buktjela. Ili je ta vrućina isijavala iz nje, iz krvi što joj je kolala od srca do vršaka prstiju?
Kad mu je jezikom okusila bakrenaste kovrče što su mu se protezale od kopče remena do grla, oglasio se zvukom koji nikad prije nije čula. Odzvonio je iz dubine njegovih pluća, postavši dio nje i bubnjajući joj u glavi.
Žurno je svukao odjeću sa sebe i odnio Valentinu u svoj krevet dok je njoj u ušima odzvanjao zvuk nalik na udar Thorova malja.
Valentina nije htjela otići, no Jens ju je nagovorio. Ni sama nije znala kako je uspjela natjerati tijelo da ustane i izađe iz kreveta koji je mirisao na njega, podignuvši glavu s njegova toplog jastuka. Koža joj je još uvijek ćutjela njegov dodir i tijelo drhtalo od užitka kad ju je popeo u kočiju i odvezao natrag do očeve kuće. Kad je lakaj otvorio vrata, bila je sigurna da će primijetiti promjenu na njoj ili namirisati mošusni miris Jensova tijela te je pohitala preko predvorja.
“Valentina!”
Zastala je, jednom nogom na najnižoj stubi, duboko svjesna koliko neuredno izgleda. Nadala se da će se uspjeti odšuljati do sobe a da je nitko ne vidi. “Molim, tata.”
Stajao je na pragu primaće sobe, zajapurena lica. Bio je odjeven za večernji izlazak i u ruci je vrtio čašu pjenušca kojom je zamahnuo prema njoj, poprskavši bijeli prsluk zlatnom tekućinom. “Valentina, kasno je.”
“Znam, tata.”
“Gdje si bila?”
“U bolnici, u Svetoj Izabeli.”
“Do sada?”
“Imali smo hitan slučaj. Nesreća u jednoj od tvornica.” Nije bila vična laganju.
S gnušanjem joj je promotrio odoru. “Pa si je, kako vidim, očistila pregačom?”
“Nisam, tata.”
Nije ga htjela izazivati, ovoga puta ne. Smiješak što joj nije silazio s usana nije bio namijenjen njemu, no on to nije znao, pa joj je prišao ljubazna izraza lica. Teturao je.
“Imam nešto za tebe.” Stao je prekapati po džepu i na koncu iz njega izvadio pismo, više puta presavijeno. “Od zapovjednika Černova.”
Došlo joj je da se okrene, potrči uza stube, baci se na krevet i istjera zapovjednika Černova iz svojih misli. Njih je ionako potpuno zaposjeo netko drugi. Prsti su joj visjeli niz bokove.
“Uzmi ga, djevojko.”
“Ne želim ga, tata.”
“Uzmi prokleto pismo.”
Lebdjelo je između njih, svijetlo i neumoljivo. Prsti joj se nisu pomaknuli.
“Pročitat ću ga sutra, tata, Večeras sam preumorna.”
“Želim da ga odmah pročitaš. Ovdje preda mnom.”
Nije ga pogledala iz straha da joj u očima ne vidi tragove žudnje za Jensom. Zurila mu je u crne lakirane cipele na čijoj su se sjajnoj površini odražavala oštra svjetla lustera. Pružila je ruku, a on joj je u nju gurnuo presavijeni papir. Pustila je da joj leži u dlanu.
“Molim te, pročitaj ga.”
Polako je otvorila pismo, a pred očima su joj zaplesale riječi ispisane debelim crnim slovima. Bila su zamućena, a ona se odbijala usredotočiti na njih i tako ih izoštriti.
“Onda?”
Odmahnula je glavom.
Oteo joj je pismo i stao čitati naglas. “Najdraža moja Valentino...”
“Nisam ja njegova najdraža.” Glas joj je zazvučao tiho i isprekidano. Otac to nije ni primijetio.
Najdraža moja Valentino, bio sam toliko slobodan da te danas dođem posjetiti, no nisi bila kod kuće. Nadam se da si dobro i da ti ne smetaju vojne postrojbe što obilaze grad uklanjajući ulične barikade i rastjerujući one koji se okupljaju stvarajući nemire. Ne brini se, draga Valentino, dao sam si u zadatak da te čuvam i štitim tijekom ovih nemirnih i opasnih vremena.
U Zimskoj palači uskoro će se održati Veliki carski bal i bila bi mi golema čast kad bi na njega pošla kao moja pratnja sljedeće srijede navečer.
Hvala ti na divnom i ugodnom društvu u Dononu.
Odano tvoj, Stepan Černov.
Otac joj je kimnuo, a obrazi su mu se zarumenjeli od sreće. Prsa su mu se nadula — vidjela je da je zadovoljan njome. “Dobro si postupila, Valentina.”
“Tata, znam da svaki otac želi da mu se kći dobro uda.”
Podignuo je čašu prema njoj. “Pravo zboriš.”
“Zato i razumijem da želiš najboljeg za mene.”
“Pametno moje.”
Prišao joj je i prebacio joj ruku preko ramena, a njoj pred očima iskrsne slika njezina popisa. Pomislila je kako bi lako bilo nagnati oca da joj konačno oprosti.
“Ali, tata, molim te, nemoj me tjerati na...”
On se nasmijao i poškakljao je po obrazu vrhom pisma. “Tiho, dijete, tiho.” Primaknuo joj se i poljubio je u obraz.
“Tata.” Odmaknula se i čvrsto se omotala ogrtačem, odjeljujući se od njega. “Molim te, obavijesti zapovjednika Černova da mi je žao, ali...”
“Filipe, namjeravaš li se ikad vratiti?”
Bio je to ženski glas, visok i blago pripit. Dopirao je iz primaće sobe, a popratio ga je tih, zamaman smijeh i zveckanje boce o čašu. To nije bila njezina majka. No otac nije pokazao ni trunku stida, a tamne su mu oči blistale od radosti dok je promatrao svoju stariju kćer. Toplim, očinskim dodirom potapšao ju je po dlanu kojim je grčevito stezala rub ogrtača.
“Ne budi toliko zaprepaštena, Valentina. Tako brakovi funkcioniraju. Kad ti i Stepan Černov budete vjenčani, brzo ćeš se priviknuti na to, kao i tvoja majka. Ne, nemoj...”
No ona je već otišla. Uza stubište preskačući dvije stube odjednom, ostavivši ga s tim pismom i tom ženom.
Prljavu je odjeću kao i tisuću puta dotad bacila na pod da je služavka podigne. No kad je ovaj put pogledala prema prljavoj odori koja je ležala nalik na mrtvaca na sagu i zamislila kako joj čista i izglačana visi u ormaru, namrštila se. Sagnula se, podignula prljavu odjeću, složila je na hrpu i uredno odložila na stolac kako bi je Olga našla kad uđe u sobu. Sitnice. One su činile razliku. Sad ih je počela primjećivati.
Tek kad se sklupčala na krevetu obgrlivši koljena, pustila je misli da slobodno otplove. Kapci su joj se sklopili i istog se trena našla na nekom drugom jastuku, u nekom drugom krevetu, u drugačijem životu. Tijelo joj je čeznulo za Jensom, parala ga je oštra snažna bol koja joj je izmamila dug bolni jauk iz grla. Žudnja za njim strujala joj je žilama te joj bedra nisu bila u stanju mirovati. Na njima je još osjećala otisak njegova tijela, a njegova vatra još je uvijek gorjela u njoj, pomamna i lakoma.