Izbila je panika. Prelazila je s mladića na mladića, oštri uzdasi i uznemireni povici, no poveli su se primjerom željezničara. Promatrali su problijedjelih lica i razrogačenih očiju dok je svaki od vojnika pružao sablju preda se, okrenuvši oštricu plošno prema nebu. Na njima je napadao snijeg kao da time umanjuje prijetnju.
“Smjesta se raziđite!”
Naredbu je izgovorio zapovjednik na čelu konjaničkog odreda. Sjedio je na veličanstvenom pastuhu koji je jedva čekao da krene u napad, stružući prednjim kopitom po zemlji i praveći brazde u izgaženu snijegu. Jahač je uperio pogled u željezničara koji je stajao na prikolici.
“Smjesta se raziđite!” ponovo je naredio.
Arkin se pokrenuo. Probio se između šegrta i izbio na čelo, sasvim blizu vojnicima.
“Dečki ne čine ništa loše.” Govorio je mirno.
Zapovjednik ga ošine pogledom te iz nekog razloga zastane i pogleda ponovo.
“Tko si ti?” upita.
“Drug ovih šegrta. Zapovjedniče”, reče oporo, “nemojte danas izazivati nevolje. Ne želimo krvoproliće.”
Jedan kraj zapovjednikovih usana izvije se, otkrivajući zadovoljan smiješak. “Ne želimo?”
“Ne. Ovi su momci...”
“Opasni.”
“Ne. Oni samo izražavaju svoje nezadovoljstvo i zahtijevaju da ih se sasluša.”
“Želimo pravdu”, ustvrdi Karl stojeći pokraj njega. Objema šakama stiskao je željeznu šipku.
“U tom slučaju, mladi izgredniče, pravdu ćete i dobiti.”
Bez ikakva upozorenja zapovjednik se nagne i hitro zamahne sabljom kroz zrak. Začuo se samo tih fijuk. Arkin je bio brz, ali ipak ne dovoljno. Povukao je svojega mladog prijatelja unatrag, tako da mu je zamah sablje koji je imao rasporiti dječakovo grlo dohvatio samo nos rasjekavši mu jednu stranu nosnice. Krv mu je šiknula niz bradu.
Željezničari nahrupiše naprijed, obasuvši konjanike gnjevnim riječima. Planula je svađa. Štrajkaši su počeli vitlati metalnim šipkama i alatima dovevši prosvjed do ruba nasilja. Arkin je šegrte uključio baš kako bi izbjegao takvu vrstu nasilja, no sad je odvlačio Karla dalje od prvih borbenih redova. Pregledao je mladićevo lice. Karl je prislonio ruku uz nos, dok mu se krv slijevala niz prste, a zlatnosmeđe oči plamtjele. Arkin je osjetio kako drhti, ali ne od straha nego od gnjeva.
“Stani iza željezničara”, naredi mu Arkin. “Pripremi šegrte da budu spremni uskočiti ako zatreba.”
Dečko odjuri. Padao je gust snijeg tvoreći debele bijele nanose, a glasovi su postajali sve glasniji. Napad husara zbio se munjevitom brzinom. Konji su jurnuli naprijed, a sablje sjekle lijevo i desno, nečujne i surove. Čuli su se reski krikovi, a krv je potekla po snijegu dok su se ljudi klizali pod kopitima. Metalne šipke sručile su se na čete, drobeći kosti i izvrćući stopala iz stremenja dok odore nisu nestale pod mnoštvom radničkih čizama. No sablje su nastavile vješto zamahivati, iznova, parajući odjeću s leđa i rasporivši obraze i grla. Napad, pregrupacija, napad. Čak je i snijeg u zraku postao crven dok su konji ponovo zauzimali položaje duž sporednog kolosijeka.
Arkin izvadi Sergejevljev mali pištolj iz kaputa. Šest je puta precizno naciljao, šest puta zabivši metak u grimizna prsa vojnika. Štrajkaši su žestoko uzvraćali napade. Konji su se rušili na koljena. Šljemovi padali na tlo. Arkin se bacio usred bitke, izbjegavajući oštrice, odbijajući udarce, a cijelo se vrijeme probijajući bliže onom visokom plavokosom zapovjedniku na pakleno crnom pastuhu.
Arkin je nabasao na Karlovo tijelo s krvavom mrljom na prsima. Mladićeve su oči bile razrogačene, zureći u snijeg što je padao, no staklaste i beživotne. Pahulje su mu se nataložile na trepavicama i rastapale se na toplim očnim jabučicama poput suza. Arkin je slomio vrat vojniku koji je stajao nad njim držeći u ruci sablju s koje je krv još uvijek kapala po snijegu, i pao na koljena pokraj dječaka. Sklopio mu je oči. Ništa na ovome svijetu nije sveto. Čak ni nevini. Dograbio je sablju i uz gnjevan urlik nasrnuo na grimizne odore.
Žene su najmarljivije radile. Valentina je brzo postala svjesna te činjenice. U Bolnici svete Izabele žene su najviše radile, a bile su najmanje plaćene, no i unatoč tomu nisu se bunile. Prema muškim bolničarima odnosile su se s pokornošću koju je Valentinina smatrala nezasluženom, a prema liječnicima kao prema utjelovljenim božanstvima.
Ona se usredotočila na svoje zadatke i malo govorila. Nije joj smetalo što većinu vremena provodi u prostoriji za nečisto, ribajući što god je bilo potrebno i sterilizirajući opremu. To je bio zanimljiv dio posla, medicinski pribor. Rukovala je njime s poštovanjem, nalazeći neočekivano zadovoljstvo u fino izrađenim čeličnim rubovima i neobičnim oblicima. Sviđalo joj se što svaki komad pribora služi određenoj svrsi, štipaljka, sonda, igla i mnogo drugih za koje je samo mogla nagađati što su. Svaki dan ona i njezine kolegice novakinje pohađale su sat vremena poduke, tijekom kojih bi naprezala mozak s jednakom usredotočenošću kao i kad bi savladavala novu klavirsku skladbu. Dok bi radila na odjelima, postavljala bi jasna pitanja i pozorno slušala odgovore.
“Znate dobro slušati”, rekla joj je jedna pacijentica.
Sveta Izabela bila je bolnica za siromašne. Utemeljena je prije više od stotinu godina na zahtjev Katarine Velike, no uvijek joj je nedostajalo kreveta i odjela. Kroz njezina vrata prolazio je beskrajan niz bolesnika i ljudi na samrti, no mnoge su morali odbiti primiti, premda za njih nije bilo nade da će liječničku pomoć pronaći negdje drugdje. No Valentina je učila kako neke stvari ne doživljavati osobno. Primjerice, onoga čovjeka kojega je toga jutra zatekla kako leži na stubištu poput krepane mačke. Imućni ljudi nisu odlazili u bolnice. To su bila mjesta kamo se odlazi umrijeti. Liječnici bi dolazili u kuće uglednih ljudi, ako treba i po nekoliko puta na dan, i liječili pacijente u vlastitim krevetima, gdje bi se čak izvodile i manje operacije. Bogati bi pacijent došao u bolnicu samo ako mu je trebao opsežan kirurški zahvat.
Valentina je uronila ruke duboko u pjenušavu vodu i počela ribati spekulum, no nedugo zatim podignula ih je i promotrila. Bile su crvene i nadražene, pune sitnih pukotina oko članaka. Osjetila je kako je preplavljuje stid. Bile su to ruke bolničarke, a ne pijanistice. Mrzila se što joj je do toga stalo.
Vrata iza njezinih leđa otvoriše se. “A, tu si. Trebaš nam.”
Valentina se okrene dok je sapunica kapala na pod. Bila je to mlada Darja Spačjeva, bolničarka koju je upoznala onoga dana kad je došla na razgovor, ona crne kose i pogana jezika. Širokoga osmijeha danas nije bilo.
“Znaš li”, upita je Valentina, “da imaš krvi po cijelome vratu?”
“Moraš doći”, odgovori djevojka. “Smjesta.”
Zrak je bio težak i zagušljiv. Ušavši na muški odjel učinilo joj se kao da joj je netko glavu omotao ustajalim pokrivačem. Soba je bila toliko zasićena krvlju, strahom i sirovim gnjevom da nije ostalo mnogo mjesta za išta drugo. Tijela su ležala posvuda: na krevetima, na madracima na podu, na golim daskama. Previše njih, zbilja previše.
“Što se zbilo?” upita Valentina.
“Husari.”
“Napad?”
“Pa, nisu se samo igrali svojim krasnim sjajnim sabljama.”
Valentina spazi glatke obraze bez bora. Mladići, ljudi čiji su snovi poderani na komadiće. Krv im je curila iz glava, otvorene rane zjapile na ramenima. Pješaci protiv konjanika.
“Čort!” opsuje Valentina.
Zapovjednik Černov održao je obećanje.
“Darja”, bilo joj je nabijalo u ušima, “odakle da počnem?”
“Bolničarko Ivanova, uzmite ovo. Hitro.”
Medsestra Gordanskaja gurnula je škare Valentini u ruku i smireno otišla do drugog dijela odjela gdje je Darja svim silama pokušavala spriječiti muškarca s povezom preko očiju da ne otpuže na pod. Valentina nježno položi dlan na pacijenta ispred sebe. Ležao je potrbuške.