Ona ne odgovori. Umjesto toga stala se naginjati naprijed dok joj blijedo lice nije bilo toliko blizu da je mogao vidjeti svaki detalj njezinih očiju, tamnoplave krugove oko zjenica i trunke blijedo ljubičaste poput uzoraka u plavetnilu njezinih šarenica. Tanku crvenu nit u bjeloočnici jednog oka. Dah joj je blago mirisao na metvicu.
Ona objema rukama uhvati njegovu i privuče je koljenu. Oči su joj bile prikovane za njega. “Pomozi mi, molim te”, preklinjala je.
Čak i kroz siv materijal rukavica mogao je osjetiti da su joj ruke hladne kao led. Činilo se kao da je sva toplina njezina tijela prešla u njegovo, te on osjeti kako mu gori vrat.
“Kako bih Vam mogao pomoći?”
“Ti si snalažljiv čovjek, Viktore.”
Nazvala ga je Viktor. Mislio je da mu ni ime ne zna. Zirne kroz prozor kako bi se uvjerio da kočijaš još nije izašao iz vinarije, ali ona podigne ruku, spusti je na njegov obraz i okrene mu lice prema svojem. Usne su joj drhtale, razdvojene u nijemoj molbi.
On je poljubi. Brz, snažan dodir njegovih i njezinih punih slatkih usana, okus njezina jezika koji mu je okrznuo zube.
“Pomozi mi”, dahne ona.
Znao je da će pomoći toj supruzi ministra vlade. Ali nije znao zašto.
Droški je Valentinu ostavio pred vojnim barakama husarske garde i, kad su je preko dvorišta poveli u sobu za posjetitelje, za njom su se okretale glave vojnika. Bila se pažljivo odjenula. Nakon duga razmišljanja odabrala je svilenu cvjetnu haljinu uz koju je nosila grimizan šeširić urešen svijetlim paunovim perjem koje bi pri najmanjem povjetarcu zatreperilo. Kaput joj je bio krem boje, čvrsto stisnut kako bi joj naglasio uzak struk, ukrašen crnim krznenim ovratnikom i malom grimiznom dugmadi. Majka joj je bila naručila taj kaput baš zato što su boje husarske garde grimizna, bijela i crna. Danas će joj dobro poslužiti. Jer danas je trebala opčiniti zapovjednika.
Soba je bila izrazito muška. Klupe i stol od tamna hrastova drva, pod od hrastovih dasaka, a na zidu portreti ozbiljnih vojnih časnika u pompoznim odorama, načičkani srebrnim i zlatnim gajtanima. Valentina im se namršti, zapitavši se koliko su ljudi pobili. Nije morala dugo čekati. Začuje kako Černov stupa kroz predvorje, kako dugim, gladnim koracima žurno i željno hita k njoj. Srce joj se ubrza. Osjeća li se ovako vojnik prije bitke? Kad mu je život na vagi? S njim u sobu nahrupi i njegova poletnost i osmijeh koji je poskakivao po cijelom njezinu tijelu. Usne mu potraže njezinu rukavicu. Ruku joj nije pustio, već ju je zadržao u svojoj poput zarobljenika, taoca.
“Valentina, draga moja djevojko, koje neočekivano zadovoljstvo. I kako samo dobro izgledate.”
Nije bila otupjela. Ni izvaljena na leđa. Ni zalivena votkom. To je mislio.
“Dobro sam, Stepane, hvala Vam.”
“Ali kako zadivljujuće šarmantno izgledate, također.” Stao ju je mjeriti pogledom i kad se naposljetku zaustavio na njezinu licu, ona mu u grlu začuje zvuk nalik na predenje. “Oprostite na mojoj pojavi”, reče on, “ali upravo sam se vratio s vojnih vježbi na Marsovim poljanama.”
“Koje prikladno ime. Polja rata.”
“Mi smo ratnici, Valentina. To je ono što vojska radi. Što ste drugo očekivali?”
Ona spusti pogled. “Narod Rusije zahvalan Vam je.”
Černov joj zauzvrat još jedanput poljubi ruku. Bio je odjeven u čistu bijelu košulju, otvorena vrata, i husarske crne hlače s jednom crvenom prugom sa strane. Kosa mu je bila mokra, svježe oprana i začešljana unatrag. Na vratu su mu sjajile izražene zlatne kovrče.
“Nadam se da Vas ne uznemiravam, Stepane.”
“Ne, nimalo. Recite, što Vas je dovelo ovamo danas? I to bez pratnje.” Bio je to blag ukor.
“Željela sam razgovarati s Vama. Nasamo.”
“Glede čega?”
“Glede Jensa Friisa.”
Usne mu ostadoše nasmiješene, ali oči se promijeniše, odjednom postadoše blijede i oštre poput leda. Ona ga slobodnom rukom pogladi po rukavu.
“Želim da odustanete od tog dvoboja s njim”, mekano reče. “To nema nikakve važnosti i”, ojađeno uzdahne, “ne bih mogla podnijeti da budete ozlijeđeni.”
Slavodobitnost, to mu je vidjela na licu, očit uzlet slavodobitnosti — ali bilo je tu i nečega drugog, nečega što nije mogla odgonetnuti; bljesak nečega tamnijeg u svijetloplavom, i on joj čvršće stisne ruku.
“Valentina, zašto igrate igre?”
Njoj poskoči srce. “Kakve igre?”
“Pretvarate se da Vam nije stalo do mene i pokušavate me učiniti ljubomornim time što očijukate s drugim muškarcem. Nemojte biti tako zaprepašteni. Pogledajte se sada, vidim da ste nespokojni pod tim lijepim perjem, a znam i zašto.”
Ona ne trepne.
“Bojite se za mene, zar ne?”
Ona kimne.
“Nema potrebe. Ubio sam svakog s kim sam izašao na dvoboj.”
Njoj se iz grla otme zvuk.
“Ne morate biti tako iznenađeni, draga. Ja sam prvorazredan strijelac i namjeravam tom inženjeru dati do znanja kako prolaze oni koji požele ukrasti nešto moje.”
“Stepane, sinoć sam Vam na balu rekla da se neću udati za Vas ako mislite izaći na dvoboj.”
On se stane smijati pa je privuče bliže, povukavši je za ruku koja je još bila u njegovoj. “Još jedna Vaša igrica.” Smijeh naglo prestane. “Sad je dosta s igrama. Dvoboja će biti. Izazvao sam Friisa i nema više priče. A neće biti ni njega.”
“Stepane, ne!”
On je iznenađeno pogleda. “I što sada?”
“Ako odustanete od dvoboja, udat ću se za Vas.”
Riječi su bile izrečene. Istog časa njegova su usta bila na njezinima, a jezik koji je gurao u njih imao je okus po pivu. Vrelo joj je puhao u lice i rukama joj gnječio grudi, ali ona nije ni trepnula.
Kad ga više nije mogla podnijeti, zabacila je glavu i zapiljila se u njegovo lice. Bilo je zajapureno, a umjesto zjenica imao je crne proždrljive rupe.
“Dogovoreno?” upita ona.
“Dogovoreno.” On je ponovo privuče i poljubi. “Pričekajte ovdje.”
Nestane iz sobe. Ona rukom pokrije usta kako bi suspregnula bilo kakav zvuk. Za nekoliko minuta vratio se s baršunastom plosnatom kutijom. Pompozno se pred njom spustio na koljeno i pružio joj kutiju.
“Zaručnički dar.” Nije se smijao.
Ona je uzme, otvori, i osjeti kako joj je srce zamrlo. Zurila je u ogrlicu položenu na bijelu svilu, gdje je na debelom zlatnom lancu, u ugraviranom medaljonu, ležao dijamant. Dijamant veličine oraha Pokraj njega bile su i odgovarajuće dijamantne naušnice. Valentini je gorjelo u prsima kao da je progutala kiselinu. Znači, to je bila cijena za koju će se podati.
“Divna je.”
On poskoči na noge i svečano joj objesi ogrlicu oko vrata otkopčavši joj pritom gornje dugme na haljini. Tek kad je bila pričvršćena, on se nasmiješi, kao što se vlasnik nasmiješi svojem psu kad mu pričvrsti ogrlicu i povodac.
“Pripadala je mojoj baki kad je bila tvoje dobi”, reče. Zadrži prst na dijamantu, a zatim i na njezinoj blijedoj koži. “Izvanredna”, promrmlja.
Kupio ju je i platio za nju.
“Hvala ti, Stepane.”
“Je li to sve?” Nagne se kako bi je ponovo poljubio.
“Znači, nećeš izaći na dvoboj?”
“Ne brini se, anđele moj, neće mi pasti ni vlas s glave.” Usne su mu bile gotovo na njezinima.
“Ali složio si se da se nećeš boriti.”
“Pristao sam oženiti se tobom, to je sve.” On se odmakne i slegne ramenima.
“Naravno da moram izaći na dvoboj. To je pitanje časti.”
“Ne!” ona se oslobodi njegovih ruku i bijesno ga pogleda. “Neću se udati za tebe ako nastaviš s tim dvobojem koji je izvan svake pameti.”
“Valentina, ne budi smiješna. Mi smo zaručeni.”
“Ne!”
Ona stane petljati oko kopče na zatiljku kako bi skinula ogrlicu, ali on istupi i zgrabi je za zapešća. Spusti svoju glavu do njezine.
“Mi smo zaručeni”, ponovi hladno. “Ne možeš to promijeniti.”
Na to se ona prestane boriti i nasloni mu glavu na rame.
“Molim te, Stepane”, tiho reče. “Bez dvoboja.”