On joj pusti jednu ruku i podigne bradu kako bi je pogledao u oči. Bolio ju je njegov stisak. “U pitanju je prokleti inženjer, je li? Želiš da taj gad bude pošteđen.”
“Molim te, nemoj izaći na dvoboj. Nemoj ga ubiti, Stepane. Rekla sam da ću se udati za tebe, zar ti to nije dovoljno?”
On je grubo poljubi u usta. “Obećavam ti, Valentina, s izrazitim ću ga zadovoljstvom ustrijeliti u srce.”
Valentina opsuje samu sebe, proklinjući se što je predugo zanemarivala ono što se na njezinu popisu nalazilo pod brojem devet: Kupiti pištolj. Umjesto toga, sad se morala ušuljati u očevu praznu radnu sobu i ukrasti lovačku pušku koja je visjela na zidu. Iz ladice je u džepove natrpala šaku streljiva i s tim otrčala do konjušnice.
“Evo”, Valentina baci pušku na Lavov krevet. “Nauči me kako se služiti njome.”
On je sjedio zavaljen na stolcu, a zrak je bio ispunjen dimom cigareta poput magle. Popkov jednom rukom protrlja oštre čekinje uz čeljust.
“Jesi li ikad pucala iz puške?”
“Lave, da sam pucala iz puške, ne bih te molila da me naučiš.”
“Ovakva puška napravila bi rupetinu u tvojem ramencu. Treba ti manja.”
“Samo sam ovu mogla nabaviti. Molim te, Lave, brzo me nauči. Kako je napuniti i pogoditi metu.”
Ali Kozak se ne pomakne s mjesta. Samo ispruži ruku, podigne pušku s kreveta kao da je od perja i stavi je na koljena. “Engleska je”, reče. S poštovanjem je po njoj prelazio rukom, od početka glatkog kundaka, niz plavi metal, do vrha sjajne cijevi. Pritom je kimao, kao da mu puška nešto govori.
Potom još jedanput glasno potegne iz poluprazne boce na podu. “Imam bolju ideju.”
Valentina pucne uzdama i mala zdepasta kobila poskoči naprijed, uspravnih ušiju. Prvi je put vozila kočiju. Kobila je mirno trupkala, ali brzo je poslušala kad ju je potjerala u žustar kas niz Boljšuju Morskuju ulicu. Hvala ti, Lave. Dobro si izabrao za mene. Kočija je bila stara i škriputava, mala dvosjedna, sa zakrivljenim krovom i otvorenim prednjim dijelom. Nije znala odakle ju je iskopao, ali dobro je služila svrsi — bila je lagana i brza te se njome moglo lako upravljati. Nakon što su se oboje popeli na usku klupicu, iznenadilo ju je kad joj je Popkov predao uzde.
“Ti voziš”, zarežao je.
Ona ga je pogledala u izubijano lice, uzela uzde i coknula maloj kobili. Popkov se zgurio na boku, izvijajući tijelo kako bi mu stražnjica što manje dodirivala sjedalo.
“Lave, boli te. Moraš prestati s ovim. Mogu to učiniti sama. Vrati se u krevet dok se ne zaliječiš.”
On ju je pogledao škiljnuvši crnim očima. “Ne kvari mi zabavu”, progunđao je, a ona mu nije proturječila.
Šuma je počela oživljavati. Krhki kosturi breza svjetlucali su pod posljednjim zrakama sunca, a sa zemlje se podizala večernja rosa, ovijajući se oko vitkih stabala. Šuškanje u grmlju otkrivalo je mjesta na kojima su noćna stvorenja njušila zrak, pripremajući se za noć pred sobom. Valentina i Popkov tako se dugo nisu pomicali s mjesta da su i sami postali dijelom šipražja. Valentina je udisala vlažan miris šumskog pokrova i gledala kako, na udaljenosti manjoj od tri metra, kuna oštrim pandžama grebe po kori svaljenog drveta, čeprkajući kukce.
Zrak je postao tako hladan da joj se dah smrzavao po otpalom lišću na zemlji gdje je ležala. Kočiju s kobilom bila je privezala daleko u šumi, a zatim iznijela dva teška krznena tepiha. Popkov je nosio pušku. Hodao je tako polako da ju je boljelo gledati ga, ali odbijao je pomoć, a ona se suzdržala od sažalnih izjava jer je znala da bi to mrzio. Tek kad su pristignuli na čistinu na vrhu blaga brežuljka, Popkov je progovorio.
“To je to.”
“Sljeme pištolja?”
“Da.”
Kako je saznao da će se tu odigrati dvoboj, nije znala. Bio je nestao na nekoliko sati, odšepao naliven votkom, a onda se vratio i objavio: “Sljeme pištolja. Tamo idemo.” Mogla je samo pretpostaviti da je otišao piti po barovima koje su posjećivali husari i ondje nekoliko jezika podmazao pivom. Bila mu je ponudila morfij iz Katjina ormarića s lijekovima, ali to je glatko odbio, a ona je znala da joj je bolje ne navaljivati. Rekao joj je da je to omiljeno mjesto za dvoboje, zato se tako i zvalo. Bilo je prikladno smješteno blizu grada, a ipak na skrovitu i sigurnu mjestu, zaklonjeno od znatiželjnih očiju na samom rubu šume. Valentina nije mogla prestati misliti koliko je mladih ljudi tu prolilo krv, braneći takozvanu čast.
Zamotana u krzno koje je bila navukla preko glave, ležala je potrbuške kraj Popkova u šipražju pod brezama. Imali su dobar pogled na čistinu. Prostirala se na udaljenosti manjoj od četrdeset koraka, ispresijecana sjenama stabala dok su posljednje zrake sunca nestajale iza drveća. Prsti magle puzali su sve bliže. Prošlo je sat vremena, a zatim još sat. Popkov je bio tako miran da je Valentina bila uvjerena kako je zaspao. Boljela ju je ruka, ali nije se pomicala, čak ni kad je začula prigušenu vrtnju kotača kočije po prašnjavu putu. “Tu su”, prošapće.
“Čujem ih.”
Njoj bilo poskoči u grlu. “Nemoj ga ubiti, Lave.”
To mu je već bila rekla i prije, na što je on samo slegnuo ramenima, ali sad joj nije odgovorio. Izvukao je pušku iz jastučnice u koju je bila spremljena i namjestio je na rame. Ona osjeti poriv da zapuca i to je zaprepasti.
Prva crna kočija zakrenula je na rub čistine, a zatim za nekoliko minuta i druga. Iz prve su iskočila četvorica muškaraca, svi u grimiznim husarskim jaknama, svi nabijeni nervoznom energijom, a onaj sprijeda bio je Černov. Odmah ga je prepoznala, po načinu na koji je hodao, isturenih prsa. Iz druge su kočije izašla tri muškarca, dvojica u teškim kaputima, a treći u crnu ogrtaču. Kratko su se okupili i porazgovarali, a zatim se jedan od njih, onaj u ogrtaču, izdvojio i otišao do onoga u crvenu. Na svoj užas Valentina prepozna da je to doktor Fedorin. Ugledavši tog čovjeka, tog liječnika, njoj prodre u glavu koliko je strahovito stvarno to što su ti ljudi radili, koliko je stvarna bila bol koju će nanijeti, i grlo joj se stisne.
Popkov je gurne laktom u rebra — bila je tiho jauknula kad je ugledala Jensa. Stajao je mirno pod posljednjim tracima sunca koji su mu padali na vrat poput sječiva. Čak je i s udaljenosti mogla vidjeti njegov postojan dah, oblačić bijelog u potamnjelu zraku, bez traga panike. Poželjela mu je zavrištati, preklinjati ga da odustane od samoubilačke predodžbe muške časti, ali nije, za to je bilo prekasno. Dijelom je duboko u sebi vjerovala da je Jens htio ubiti Černova, doista ga ubiti, i to je bio razlog zbog kojeg je bila tu. Dotaknula je Popkovljevu ruku kojom je držao pušku.
“Husara samo rani”, podsjeti ga.
On je s dragošću prelazio palcem po ugraviranoj pločici na oružju, kao da dira konjsko uho. “U kojem dijelu tijela”, prošapće kroza stisnute zube, “želiš da mu napravim rupu? U onom jakom crnom bedru?” Prigušeno se zasmijulji. “Bedra dobro krvare.”
“Ne. U desnom ramenu, da više ne može držati pištolj.”
Popkov kimne čupavom glavom.
Valentina nije mogla vjerovati da sudjeluje u tom razgovoru. U kakvu se to osobu pretvarala? Barem je doktor Fedorin bio tu, to je bila slamčica za koju se mogla uhvatiti. Sve figure na čistini stajale su u krugu oko jednog husara koji je držao ulaštenu kutiju boje mahagonija. Ona opazi kako je Jens posegnuo da nešto uzme iz nje - pištolj koji je izabrao.
Sunce je odjednom zašlo kad su dvojica zauzela svoja mjesta, oslonjeni leđima o leđa, na sredini čistine, s pištoljima pred sobom. Jens je bio viši, ali Černov je protokol izvodio s lakoćom kao da je u pitanju dječja igra. Njegova je samopouzdanost kroz vrutke magle sezala do Valentine.
Obojica su se kretala sporo i odmjereno. Trideset koraka. Ona je ispod daha brojila svaki osjećajući kako se Popkovu napinje rame. Sad, pomisli ona, sad, sad. Dok Jens još stoji. Prije nego što se okrenu. Sad, sad pucaj, Popkove.