Odjekne pucanj. Ali nije bio ispaljen kraj nje, ne od Popkova. Černov se sruši na tlo kao da mu je netko odsjekao noge i gotovo istog trenutka začuje se novi hitac iz puške. Jens padne.
Valentinin svijet stane. Na sredini čistine, na vlažnoj zemlji ležala su dva muškarca dok su se pod njima po zaleđenoj travi širile grimizne mrlje. Na rubu šume stajalo je deset poredanih tamnih figura, poput anđela smrti. S puškama u rukama. Svi su ciljali u preostale članove pratnje suparnika u dvoboju.
“Jense!” Valentini zapne u grlu.
Zbaci sa sebe tepih i htjede ustati, no Popkov se prevrne s trbuha, dohvati je za zatiljak i snažno gurne u stablo. Svijet se rasprsne. Nebo se zavrti oko nje. On je baci na tlo.
“Jense”, zavapi ona. Vidjela je njegovo tijelo, beživotno. Krv koja je otjecala, a koju se bila zaklela zaštititi.
Popkov je zaspe kišom psovki ispod glasa. “Ne miči se.”
“Moram k njemu. Treba mu...”
“Tko su oni?” on glavom pokaže na red crnih figura.
“Ubojice”, odgovori ona. “Ako je mrtav, ja...” Ako je Jens Friis bio mrtav, onda je i njezino srce mrtvo. Žile i kosti i mišići možda su joj još bili živi, još su radili, ali bez razloga i svrhe. “Jense, ne ostavljaj me”, šaptala je kao da ga može dozvati.
“Ovo nije slučajan susret.” Popkov nacilja u jednog od ljudi.
“Pogledaj, Lave, pogledaj onog ondje.” pokaže Valentina. Ruka joj se tresla. “Onog sprijeda.”
Tamni lik na čelu naoružane kolone svratio je pozornost sa skupine husara i promatrao dva tijela na zemlji, a zatim krenuo prema Jensu, oprezno, ukočena koraka. Kapu je nabio nisko na čelo, ali kako se magla premještala, na svjetlu mu je izronilo cijelo lice. Valentina ga je odmah prepoznala.
Bio je to Viktor Arkin. Čovjek koji je bio vozač njezina oca. Kriknuvši od bijesa, ona skoči od Popkova i jurne prema čistini.
29
“Jense, ne miči se.”
Valentina je klečala u snijegu, pritisnuvši mu prsa kako bi zaustavila krvarenje. Samo neka bude živ. Samo neka bude živ. Skinula je šal i njime mu čvrsto pritisnula košulju pod žaketom. Bijelu košulju. Koja je sada bila grimizne boje. Stisnula je zube, držeći se za njega u mislima, ne puštajući ga.
“Jense.” Ime mu je protisnula kroz usne. “Jense, ostani sa mnom.” Prignula se nad njim i provukla mu ruku ispod glave, nježno je podižući iz hladna snijega. Kapa mu je pala s glave, no riđa mu je kosa i dalje plamtjela vlastitim životom. “Jense. Molim te, Jense, nemoj umrijeti.” Dah joj se spustio poput bijela pokrova na njegove usne i u nosnice te ga je snagom volje pokušala oživjeti.
Nije se pomaknuo. Snažnije mu je pritisnula prsa, opipavajući mu bilo. “Jense, proklet bio, da se nisi usudio ostaviti me.” Pogled nije micala s njegova lica, promatrajući mu obris usana i guste trepavice ne bi li spazila makar i trepet pokreta. Glasno je viknula: “Doktore! Doktore Fedorine! Brzo dođite.”
Iza leđa začula je neki zvuk te je u magli bila svjesna povišenih glasova, premda joj uopće nisu dopirali do mozga. Osjećala je da je Jens negdje unutra, hladan, težak i klonuo, no odnekud je osjetila slab tračak njegova daha. Sagnula se i poljubila mu obje sklopljene vjeđe.
“Jense, čujem te.” Svoje je tople usne prislonila uz njegove hladne. “Volim te. Ako umreš, i moj ćeš život odnijeti sa sobom. Vrati mi se, Jense.”
Više je osjetila nego što je vidjela da se nešto promijenilo, najednom oćutjevši toplinu u središtu dlana na kojem je ležao njegov zatiljak, kratkotrajan otkucaj života koji je odmah potom nestao. “Jense Friise”, reče strogo, “smjesta otvori oči.”
Ništa.
“Za mene. Učini to za mene, Jense.”
Uzak prorez. Zelen bljesak kad se jedna vjeđa podignula, za dlaku, ali i to je bilo dovoljno.
“Doktore Fedorine!” ponovo je zavikala. Naslonila je čelo na Jensov obraz i ostala tako, kao da ga tjelesna spona može zadržati uz nju. “Hvala ti”, prošaptala je. “Spasibo.”
Ispod šala osjetila je lagan pokret kad su mu se rebra počela podizati te mu je stala žamoriti nježne riječi na uho, priznavši mu koliko joj njegov život znači i kako bi njegova smrt na nju utjecala.
“Valentina! Kojeg vraga radiš ovdje?” Bio je to doktor Fedorin. brkova obloženih ledom, čiji je zabrinut pogled već pregledavao prijateljevo tijelo u snijegu.
“Živ je”, smjesta će ona, “no prsa mu snažno krvare.”
Liječnik klekne pokraj Jensa otvorivši svoju kožnatu torbu te stane iz nje vaditi zavoje. U tom je trenutku Valentina po prvi put podignula pogled, no ono što je vidjela jedva da joj se urezalo u svijest: potplati čizama zapovjednika Černova sleđeni od ugaženog snijega; široka pleća husara okupljenih oko njegova tijela. Krv posvuda. Grimizna i zagasito crvena. Zagasito crvena i crna. Krv prikrivena odorom. Jesu li zbog toga nosili odore takvih boja?
Liječnik joj je odmaknuo ruku s rane, a nju najednom potrese srdžba kad se sjetila Arkina. Okrenula se i osvrnula preko ramena, te ga spazila kako stoji na rubu šume promatrajući je, širom razmaknutih nogu, s jednom rukom na boku a drugom na pušci, te s izrazom zadovoljstva na licu. Da je u tom trenutku imala pištolj, onaj s popisa, ustrijelila bi ga ravno između onih hladnih sivih očiju. Polako je ustala, ostavljajući Jensa na brigu doktoru Fedorinu, te se zaputila prema vozaču. U ruci je stiskala skalpel što ga je ukrala iz liječnikove torbe.
“Arkine!” dozvala ga je preko čistine koja ih je dijelila. Pozornost joj je bila usmjerena na komadić kože između Arkinove čeljusti i pohabana ovratnika njegova kaputa. “Arkine, ako zapovjednik Černov umre”, snijeg je na tom mjestu bio dublji pa su joj stopala teško napredovala, “vojska će pročešljati svaku zabačenu ulicu u Sankt Peterburgu dok te ne pronađe i onda te raščetvoriti.”
Bio je viši od nje te ju je promatrao odozgo s omanjega grebena, očito je ne doživljavajući kao prijetnju. Puške njegovih sudruga bile su uperene prema husarima, a ne prema njoj, a on nije ni pokušao uzmaknuti kad mu se približila. Jedak okus gnjeva planuo joj je u grlu kad mu je na usnama spazila ponos nalik na melasu, gust, taman i sladak. Prsti su joj se stegnuli oko metalnog predmeta što ga je držala u ruci, skrivena u naborima kaputa, te se primaknula još bliže.
“Zašto si ih ustrijelio?” prosiktala je. “Zašto obojicu?”
“Oni su neprijatelji naroda.”
Približila mu se za još dva koraka. “Varaš se. Jens Friis pomaže tebi i tvojim radnicima time što vam dovodi vodu.”
Sive su mu se oči najednom stisnule, osjetivši opasnost kad je zamahnula rukom. Sagnuo se točno u trenutku kad je odjeknuo hitac koji ga je odbacio unatrag, dok mu se krv u ravnu crvenu mlazu cijedila niz čelo od mjesta gdje mu je metak okrznuo kožu. Valentina nije oklijevala. U tom djeliću sekunde dok od šoka još nije shvaćao što se događa, ona zamahne rukom prema njegovu boku. Kratka oštrica prodre mu kroz tkaninu i zarije se u meso. On bolno rikne, no zatetura unatrag, istrgne skalpel i baci joj ga pod noge.
“Ne znaš što radiš”, zareži kroza stisnute zube te nestane prije nego što ga je uopće stigla upitati što time misli. Iščezne u tmini između stabala, a njegovi ljudi ispariše za njim.
Valentina se okrene i zagleda prema suprotnoj strani čistine. Kršan lik Lava Popkova stajao je u snijegu s puškom njezina oca na ramenu, široko joj se osmjehujući.
Sklonili su se u liječnikovu kuću. Metak se činio premalim da bi uzrokovao toliku štetu. Vidjela ga je među hvataljkama forcepsa, sluzava od krvi, prije nego što je uz zveket pao u emajliranu posudu na stolu.
“Bravo, bolničarko Ivanova. Izvrsno.”
Doktor Fedorin uronio je ruke u zdjelu vruće vode dok je Valentina ispirala ranu antiseptičnom otopinom borne kiseline i posula je jodom u prahu. Pomno je promatrala liječnika kako radi. Dok je igla zašivala neravne rubove rane na Jensovoj koži, pomagala je mirno i metodično, kao što su je naučili u bolnici. Brišući krv. dodajući liječniku pribor, pomno prateći Jensovo nepravilno bilo, pazeći da se ne uguši vlastitim jezikom. Bio je pod samo blagom narkozom te bi se s vremena na vrijeme oglasio tihom bolnim jaucima, poput kuje koja se šteni. U jednom trenutku, kad mu je podignula kapak kako bi provjerila šire li mu se zjenice, on je pogledao ravno u nju i, unatoč tomu što je imao metak u grudima i što mu je liječnik forcepsom rovao ispod smrskanih rebara, krajevi usana izvili su mu se u blijed smiješak.