Konjušnica je vrvjela konjušarima koji su grabljali slamu i timarili konje, zviždučući ulomke pjesama i razbijajući led na vjedrima za vodu. Zrak je odisao slatkim mirisom zobi i sijena, a Valentina je primijetila kako je ona kršna niska kobila koja je dan ranije vukla kočiju vraćena na sigurno u svoj pregradak. Jedan od konjušara prevrnuo je očima kad se uputila ravno prema uskim stubama što su vodile do prostorija za spavanje, no ona se nije obazrela na njega.
“Lave”, zazvala je, zatresavši vratima ne bi li se otvorila, “ciljaš kao slijepa kokoš.”
Popkov je ležao ispružen na leđima na podu, odjeven u istu prljavu tuniku u kojoj je bio i jučer, ne pokazujući ni najmanju nakanu da ustane. Oči su mu bile mutne i snene, no promotrile su je sa zanimanjem.
“Gad se sagnuo”, zabrunda on.
“Okrznuo si Arkinovo čelo, i to je sve.”
“Ciljao sam mu mozak.”
“Zbog čega je uopće bio ondje?”
“Najvjerojatnije zbog osvete.”
“Osveta je dvosjekli mač.”
Kozak iskesi zube, a Valentina nije mogla razlučiti smije li se ili reži. Sjedne na njegov uzak poljski krevet i promotri mišićavo mu tijelo. “A puška?” upita. “Jesi li je vratio u radnu sobu?”
“Naravno.”
“Spasibo.”
“Inženjer ti je živ?”
Ona kimne. “Treba li ti morfija?”
“Njet.”
Ispod kaputa izvadi bocu votke iz plavog salona. Oči mu se istog trena razmagliše i bljesnuše, crne poput ugljena. Pruži mu je.
“Nastoj da ti potraje, hoćeš li?” zamoli ga. “Barem do doručka.”
On se nasmije, gromoglasnim zvukom od kojeg su se zatresli tanki zidovi, i otvori bocu.
Valentina je na prvi pogled shvatila da je zapovjednik Stepan Černov nakljukan lijekovima. Zjenice su mu bile sićušne poput vrška iglice usred mutnih sivih šarenica, a usta su mu se potpuno opustila — bila su ovješena i podatna kao da pripadaju nekome drugome. Njegov je liječnik očito bio pobornik lijekova protiv bolova jednako kao i sam zapovjednik.
Tiho je sjela do njegova uzglavlja slušajući mu majku kako plače. Grofica Černova, sitna žena s mnoštvom niski bisera, sjedila je u pozlaćenom naslonjaču na suprotnoj strani kreveta, jecajući u čipkasti rupčić koji se Valentini učinio premalenim za toliku količinu suza. U srcu nije osjećala samilost za majku čovjeka koji se zakleo da će ubiti Jensa. Došla je zbog vlastitih roditelja, i to je bio posljednji put da će igrati ulogu zaručnice. Nije ga htjela dotaknuti. Desna mu je ruka ležala na pokrivaču, no ona bi mu je radije odsjekla nego što bi je primila u svoju. Baš je ta grešna ruka tijekom dvoboja držala pištolj s takvim užitkom.
“Valentina”, prošaptao je Stepan Černov, “pođi sa mnom.”
Pokušao se nasmiješiti, no njegovi lijekovima nakljukani mišići nisu imali snage za to. Zbog rane u trbuhu izgubio je podosta krvi i cijelu mu je noć život visio o koncu, no toga mu se jutra vratila snaga te se počeo oporavljati. Tako joj je rekao njegov otac, grof Černov. Vratila mu se snaga. Oporavlja se. Ona je začepila uši.
“Ne mogu poći s tobom.” Jasno je govorila, kako je zbog zamagljenog uma ne bi pogrešno shvatio. “Sestra mi je bolesna pa ne mogu napustiti Sankt Peterburg.”
Njegovi su joj roditelji obznanili svoju nakanu da će čim bude dovoljno snažan s njim otputovati u obiteljsku daču na obali Crnog mora, gdje je klima toplija te će se brže oporaviti. Prizor njegove krvi, zagasito crvene boje kao i jakna njegove odore, neprestano joj se motao po mislima te odluči pružiti mrvicu utjehe sablasno blijedom licu na jastucima.
“Kad se vratiš, ponovo ćemo razgovarati”, rekla je i ustala. “Možda ću ti čak i svirati.” Nije uspjela sasvim prikriti tračak osmijeha.
30
Jens je imao noćne more. Tijekom mračnih sati kad se život na neki neobjašnjiv način izobliči pa stvarnost postaje savitljiva, a svijest neuhvatljiva, pojavljivali bi se vukovi. Znao je da je u kući Nikolaja Fedorina te da divlje životinje ne lunjaju stubištima i spavaćim sobama u srcu Sankt Peterburga, no oni bi se svejedno pojavljivali. Isprva bi ih mogao samo nanjušiti, isti onaj zvjerski vonj koji se osjećao u kući u kojoj je ona žena ležala u krevetu sa svojom mrtvom djecom.
No kad bi pokušao sjesti i otjerati ih, režeći bi mu skakali na prsa i zabadali mu očnjake u meso. Osjećao je kako mu jezicima, vrućim i glatkim, lapću krv iz srca. Ponavljao si je da je to samo noćna mora, no nije mogla biti samo to. Vidio im je crvene oči. Osjećao njihov mastan dah. S naporom je udario jednoga šakom u čeljust začuvši kako je zabrundao. To će ga naučiti da ga se kloni. Zavalio se natrag na jastuke, zadovoljan.
Već je svanulo kad se probudio, a dnevno svjetlo bilo je toliko bijelo i blještavo da mu se zavuklo ispod vjeđa i silom ih rastvorilo. Jensovu ispaćenu umu trebalo je nekoliko trenutaka da prepozna gdje se nalazi te shvati kojeg vraga radi ispružen na leđima u nepoznatu krevetu, no sve je sjelo na svoje mjesto onoga trenutka kad je ugledao nju. Kako ga čeka da joj se vrati.
Valentina je sjedila u naslonjaču pokraj njegova uzglavlja, sitna i krhka figura između debelih podstavljenih naslona za ruke, uprijevši pogled tamnih očiju u njega. Zbog njezine nepomičnosti pomislio je kako je zacijelo već dugo ondje. Kad je spazila da je budan, oči su joj se otvorile uz treptaj lijepih dugih trepavica zbog kojeg su mu se ranjena prsa stegnula od zadovoljstva. Usne su joj se polako izvile u osmijeh koji mu je zagrijao krv u žilama.
“Kako se osjećaš?” upitala ga je blagim glasom.
I dalje se nije micala. Poželio ju je dotaknuti. “Kao da mi slon bati po prsima.”
Sire se osmjehnula. “Nemoj da doktor Fedorin to čuje. Slonovima nije dopušteno da se penju na gornji kat.”
Nasmijao se te mu se učini da će mu se mišići ispod rebara rasprsnuti. Zakašljao se, iskašljavši krv, a ona ga je promatrala kamenog i nedokučivog izraza lica, ukočenih i blijedih obraza. Kad je završio, crvenom mu je tkaninom obrisala usne.
“Nemoj govoriti”, naredila mu je. “Niti se smijati.”
Ležao je boreći se da dođe do daha, odgurujući sa sebe tog prokletog slona, i pustio da mu se oči naslađuju njome. Nosila je haljinu tople zelene i crvenkastosmeđe boje i izgledala poput šumske vile koja mu se zabunom ušuljala u sobu. Haljina je imala visok ovratnik s dvanaest savršenih bisernih dugmića na prednjoj strani. Sve ih je prebrojio, poželjevši prijeći prstom preko njihove svilenkaste površine. Kosa joj je izgledala kao da je stajala vani na vjetru, no možda ju je samo protresla rukama. Ta pomisao, da je to činila iz očaja, bila je kao da mu je netko stavio hladan prst na dno grla.
“Boli li te jako? Nemoj govoriti. Samo kimni ili odmahni glavom.”
Odmahnuo je glavom. Nisu skidali pogled jedno s drugoga, te ju je vidio kako teško guta dok joj je dug blijedi vrat zadrhtao kao da je boli.
“Izvrsno”, reče ona.
“Poljubi me”, prošapće on.
“Spavaj.”
“Poljubi me.”
Ispružio je ruku do ruba kreveta, no ona se nije primaknula kako bi je primila.
“Miruj”, naredi mu. “Da ne bi potrgao što unutra.”
“Poljubi me ili ću iskočiti iz ovog kreveta i naganjati te po sobi.”
“Ne zaslužuješ poljubac.” Lice joj je bilo ozbiljno, a oči jarosne. “Umalo si izgubio glavu.”
Jens se naglim trzajem uspravi u sjedeći položaj i nasrne naprijed. Ona od šoka glasno dahne, no on je zgrabi za zapešće i povuče iz naslonjača prema krevetu.