Kad nastupi revolucija, rulja će takve ljude zgaziti čizmama. U općem metežu koji će zacijelo zavladati nakon svrgavanja omraženih Romanova, ljudima poput tog liječnika neće biti jasno da više ne mogu biti na vlasti. I da će im prljav seljak iz Sibira ili radnik iz Putilove tvornice imati pravo naređivati. Ti ljudi, bilo da su liječnici, odvjetnici ili učitelji, uvijek će biti izdajice socijalističke borbe jer nisu u stanju pojmiti da su sada oni u potlačenom položaju.
Otresao je kišu s lica dok mu je gnjev izjedao utrobu. A što je sa ženama iz visokog staleža? Što s njima? One su naviknule da njima upravljaju muževi ili očevi koji im govore što da rade i što da misle. Ima li nade za njih?
Dovraga i takve misli! Mrzio se zbog toga što bi volio da je odgovor na to pitanje potvrdan. Da! Da, moguće ih je preoblikovati. Da, može ih se naučiti kako da postanu korisne. Poput male Ivanove.
No što s njezinom majkom? Koja ne odstupa od svojih bisera i predrasuda. Kako da ona ikad posluži njihovoj borbi? Naljutila se na njega. Kad joj je rekao kako je prekinuo dvoboj, izgrdila ga je. Zasula ga je oštrim riječima, a bjelokosne obraze oblila joj je vrela krv i oči su joj blistale od srdžbe. Iznenadilo ga je da ta žena u sebi krije takvu vatru. To ga je privuklo i protiv njegove volje.
Sjedio je s njom u Turicumu koljena priljubljena uz njezino, a kad je završila, uzeo joj je drhtav dlan u svoj. No ovaj put otkopčao joj je dugmiće na rukavicama od teleće kože, toliko glatke da mu se na dodir činila kao svila, a ne koža, i polako joj ih skinuo. Na koži joj nije bilo nijedne mrljice, nikakva traga da uopće živi. Ležao mu je među prstima poput ptice, uznemiren i drhtav. Nije imao pojma da dlan može biti tako mekan.
Pokraj njega protutnjala je kočija dok je u mraku prelazio preko Mihailovskog trga, zalivši ga valom prljave vode iz jarka pokraj ceste. Opsovao je. Večeras je bio razdražljiv, a misli su mu se kovitlale u glavi, oštre poput britve. Trebao je bez oklijevanja ubiti onog husara u šumi. Da je samo naciljao malo više. Prokleta slabost. Trebao je to učiniti, dugovao je to Karlu, čije su mlado tijelo rasporili na sporednom kolosijeku. No umjesto toga učinio je kako je Elizaveta Ivanova zatražila.
Prokleta slabost.
Stresao se poput psa, otresavši vodu s kaputa. Hotel de Russie nalazio se na uglu trga. Hitro je zakrenuo niz pokrajnju uličicu i neopazice se ušuljao kroz stražnji ulaz hotela, pokraj kuhinje u kojoj se žustro radilo i uza široko stubište. Stigavši do drugog kata, nečujno se zaputio niz hodnik i pokucao na vrata.
“Naprijed.”
Bilo mu se uzlupalo kad je ušao u sobu. Pri blagu ružičastom svjetlu zidnih svjetiljki stajala je Elizaveta Ivanova, bez bisera, bez rukavica, odjevena samo u svileni kimono, dok joj se kosa u kovrčama prozračnima poput ljetne izmaglice rasula po ramenima. Taj mu je prizor iz glave odagnao svaku pomisao na Černova.
31
Stigli su topliji dani i grad je s užitkom sa sebe zbacio zagušujući pokrov od magle što se u međuvremenu pohabao, zaudarajući poput kaputa kakva starca. Zlatne kupole crkava nanovo su problistale pod vedrim nebom, a palače se otarasile tmurna ozračja propustivši u sobe sunčevu svjetlost što se gnijezdila na naslonjačima i protezala se po sagovima poput riđeg mačka. Fontanka i Mojka nabujale su od otopljena snijega, nanovo omugućavajući brodovima da prevoze ugljen i drva do tvornica na rubu grada. Ulice su prštale od života. Posvuda su nicale tržnice, a ulični trgovci vikom su nudili svoju robu. Prodavači su svakom prolazniku pod nos gurali jabuke i cimet, cipele i kistove. Sankt Peterburg našušurio je svoje suknje i počeo se smiješiti.
I Valentina se smiješila. Jens ju je čekao, kako da se ne smiješi? Tvrdio je da mu svakodnevna šetnja do bolnice pomaže jačati pluća i čini dobro, no ona baš i nije bila sigurna u to. I dalje je teško disao, katkad proizvodeći pištave zvukove dok se penjao i silazio niz rub pločnika.
Od samog pogleda na njegovo koščato tijelo, kosu što se poput bakra presijavala na posljednjim zrakama sunca i nagib glave dok bi zamišljeno koračao naprijed-natrag, mirni kutci u njoj proprštali bi od života. Postojanje bi općenito govoreći postalo životnije kad bi bila blizu njega, bitnije, svrhovitije. Toga je dana u bolnici prvi put svjedočila porođaju, i ostala osupnuta time što život počinje na tako surov, a istodobno lijep način, sa savršeno sazdanim novorođenim djetetom. To ju je rasplakalo.
No čak je i to iskustvo bilo blijedo u usporedbi s onim što bi se u njoj dogodilo kad bi ugledala svojega danskog inženjera kako je čeka. Došlo bi joj da se baci na njega, cijeloga ga obujmi rukama i proguta. I tako svaki dan. No umjesto toga prišla mu je, osmjehnula mu se pogledavši ga u oči i stavila mu ruku u svoju.
Kad su stigli do ulice u kojoj se nalazio njegov stan, na nebo se navukla sumorna ljubičasta izmaglica pod kojom su zgrade izgledale poput ljupkih kuća za lutke. Jens joj je prebacio ruku preko ramena i malo je govorio, štedeći dah za šetnju, pa ga je ona zabavljala prepričavajući mu kako su se medsestra Gordanskaja i bolničarka Darja umalo potukle zbog izgubljenog liječnikova stetoskopa, okrivljavajući jedna drugu sve dok zrak u prostoriji nije bio zasićen psovkama, a Gordanskajine goleme grudi nadule se prijeteći da će joj popucati dugmad na odori.
On se zasmijuljio, no ona osjeti kako mu se tijelo najednom ukočilo. Primijetila je kako se smijeh iz njega iscijedio i otekao u jarak pokraj ceste, a na njegovo se mjesto ušuljalo nešto mračnije dok joj je snažnije stisnuo rame. Pogledala je za njim i spazila otmjenu kočiju s pozlaćenim obiteljskim grbom te sluge u livrejama kako čekaju ispred njegove kuće.
“Čija je?” upita Valentina, unaprijed znajući odgovor.
“Grofice Serove.” Zastao je i pogledao Valentinu, napeto joj zureći u lice. “Reći ću joj da smjesta ode.”
“Zbog čega bi uopće došla?” upita ona.
“Možda je Aleksej bolestan.”
Valentina osjeti kako joj se srsi migolje uz kralježnicu. Grofica Natalija Serova bila je lukava. Bila je i te kako kadra iskoristiti svojega sina ako je bilo potrebno.
U kočiji i predvorju nije bilo nikoga, pa se Jens stao uspinjati stubama po dvije odjednom, no na pola je puta usporio, pritisnuvši ruku na prsa kao da se bori udahnuti. Valentina mu je smjesta pritrčala, prebacivši mu dio težine na svoje rame. Rukama ga je obgrlila oko struka te je u ledenoj tišini u sebi proklela groficu.
“Kako dirljivo!”
Glas se začuo odozgo. Valentina podigne pogled. Grofica Serova stajala je na odmorištu kočopereći se u mentol zelenoj haljini s crnim ogrtačem, visokim crnim šeširom sa smaragdnim perjem i dječakom uz skute. Bilo mu je otprilike sedam godina. Imao je zelene oči — prelijepe, zabrinute zelene oči. Oči što su bile prestare za dječaka njegove dobi.
“Jensu u posljednje vrijeme nije baš dobro”, odbrusi Valentina crnom šeširu. Nije se udostojila pogledati ženu u oči.
“Djadja Jense! Ujače Jense!” Dječak se sjuri niza stube i podmetne rame pod Jensovu drugu ruku.
“Spasibo”, promrmlja Jens. “Dobra večer, grofice.” Stigavši do odmorišta, oslobodio se iz njihovih zagrljaja i uspio izvesti uljudan naklon. “Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?”
“Aleksej je bio zabrinut. Kad je čuo da nisi dobro, stao mi je dodijavati da ga dovedem da te posjeti.”