“Valentina, draga moja djevojko, kako izvanredno izgledaš večeras. Blistaš sjajnije od lustera.”
Oči joj se širom otvoriše. “Zapovjedniče Černov!”
Sjedio je točno pokraj nje u zagasito crvenoj odori. Preplavio ju je val zaprepaštenja kad je shvatila da je nastupila stanka te da su se ostali, uključujući i Katju u kolicima, povukli u predsoblje gdje su pili vino, jeli kavijar i pozdravljali goste koji su žurno pristizali kako bi ocu čestitali rođendan. Nije se promijenio. Ni nakon sve te boli i patnje. Samo su mu zubi bili malčice oštriji, a oči gnjevnije. “Nisi odgovarala na moja pisma, Valentina.”
“Drago mi je vidjeti da ste se oporavili, zapovjedniče. Nisam znala da ste se vratili u Sankt Peterburg.”
“Pisao sam ti kako bih te obavijestio da ću biti ovdje.”
Nije pročitala nijedno pismo.
“Pisala sam Vam jedanput”, reče ona. “Kako bih Vas obavijestila da su zaruke razvrgnute.”
Nasmijao se, kratkim zvukom nalik na lavež, dodatno iskesivši zube. Zgrabio joj je ruku u bijeloj rukavici što joj je ležala u krilu i zarobio je svojim dlanovima. “Mlade dame vole zadirkivati.”
“Ne.” Pokušala ju je izvući, no on ju je čvrsto stisnuo.
Ne odvajajući oči od njezinih, polako joj je podignuo ruku i prislonio je uz usne. Čak i kroz tanku kožu mogla je osjetiti svaku pojedinu čekinju njegovih brkova.
“Pustite me.”
Bili su nagnuti jedno prema drugome, gotovo poput ljubavnika, a lica su im bila toliko blizu da mu je opazila ružičast ožiljak na čeljusti kojega prije nije bilo ondje. Podignula je drugu ruku i ščepala mu dva prsta, spremna otkinuti ih ako je ne pusti. Na donjem katu gospoda su se počela vraćati na svoja mjesta i žamor glasova postao je glasniji. Iz nekog razloga okrenula se i pogledala; nije mogla objasniti taj osjećaj, no odjednom je bez ikakve sumnje znala da je Jens ondje. Ugledala ga je na suprotnoj strani gledališta, visoka i uspravna. Njezin Viking. Kosa mu je bila raskuštrana od vjetra, kao da je upravo dojurio s ulice kako bi je vidio. A sada ju je bogme i gledao. Kako jednu ruku prislanja uz usne husarskog zapovjednika, a drugom mu čvrsto drži dva prsta, zajapurena lica blizu Černovljevu. Jauknula je i skočila na noge, konačno se oslobodivši njegova stiska.
“Jense!” zazvala je, ne obazirući se na osupnute poglede odozdo. No on je otišao. “Proklet bio, Stepane”, gnjevno je rekla i istrčala iz lože.
Pronašla ga je. Bio je u baru i pušio cigaretu naslonjen na mramorni stup, kao da uopće ne primjećuje svjetinu što se tiskala oko njega.
“Jense, nisam znala da si ovdje.”
“Očito.”
“Zapovjednik Černov samo me došao pozdraviti.”
“Vrlo prisan pozdrav, kako se činilo.”
“Ne.” Položila je prste na rukav njegova žaketa, nastojeći doprijeti do njega. “Nije onako kako je izgledalo. Jense, molim te, nemoj...”
Izvana se začuo povik. Čovjek u ogrtaču sa šeširom na kojemu su blistale kapljice kiše pojavio se na dovratku.
“Premijer je ustrijeljen!” viknuo je nekoliko puta uzastopno. “Premijer je ustrijeljen!”
Ljudi u baru zborno uzdahnuše. Jens obujmi Valentinu oko struka i kroz mnoštvo gostiju prokrči put do čovjeka.
“Što se zbilo?”
“Bože moj, večeras je bio u kazalištu u Kijevu. Prišao mu je jedan od onih revolucionara ubojica i izvukao pištolj. Ustrijelio je Stoljipina u prsa. Premijer nije nosio neprobojni prsluk.” Niz muškarčevo lice slijevale su se suze.
“Je li mrtav? Govori, čovječe!” znatiželjno će Jens.
“Kažu da je na samrti.”
“Stoljipin na samrti. Bog neka pomogne Rusiji.”
“Bistro!” čovjek se viknuo u prostoriji punoj dima. “Izlazite odavde. Bistro! Brzo! Kažu da revolucionari večeras kreću u pohod na sva kazališta. U Kijevu. U Moskvi. Kako bi nas poklali — čak i ovdje u Sankt Peter...”
Nije dovršio. Gomila je u panici nasrnula naprijed, trgnuvši se iz obamrlosti i ispustivši čaše na pod, te se razbježala.
Valentina još nikad nije doživjela paniku, barem ne ovakvu. Vriska i vika, noge što bate i glasovi što pucaju. Na pločniku pred kazalištem, skliskim od kiše, prestravljena svjetina gazila je po šeširima koji su pali na pod. Ljudi su se gurali laktovima jureći prema kočijama i dozivajući kočijaše, ne obazirući se na povike policajaca u teškim ogrtačima koji su se pojavili niotkud. Jedan od njih snažno se sudario s Valentinom dok je trčala očiju razrogačenih od očaja. “Jense, to ne može biti istina, zar ne?”
Pretraživali su pločnike tražeći njezinu obitelj, no kišobrani su skrivali glave od pogleda, a svi su šeširi u mraku nalikovali jedan na drugoga.
“To da je Stoljipin mrtav?”
“Ne.” Odmahnula je glavom, ramena čvrsto priljubljena uz njegovo. “To da revolucionari napadaju sva kazališta. To nikako ne može biti istina.”
“Vjerojatno je riječ o glasini kojom se htjelo posijati pomutnju i strah. Ali ne smijemo iskušavati sreću pa se ne odvajaj od mene.”
“Zašto?” Ukopala je pete te je Jens bio prisiljen zastati u bujici ljudi što je tjerala naprijed i pogledati je. “Zašto? Što misle postići izazivajući takav metež?”
“Pronađimo mi tvoju kočiju.”
“Ne.” Odgurnula mu je ruku. “Kaži mi čega se bojiš?”
Pomno se zagledao u nju. “Bojim se da je netko ovo priredio kako bi učinio nešto drugo pod krinkom ove zbrke.”
“A što to?”
“Ne znam. Dođi, nemoj zastajkivati.”
Povukao ju je naprijed i ona pokaže prema nekolicini kočija što su zakrčile cestu. “Onamo. Ona je tatina.”
Jens je ramenima prokrčio put dok nisu došli do Valentininih roditelja koji su stajali pokraj kočije na kiši. Ispred njih stajala su prazna invalidska kolica.
“Gdje je Katja?” smjesta upita Valentina.
“Nestala je.”
“Tko bi je mogao oteti?”
Jens je morao dvaput ponoviti pitanje. Elizaveta Ivanova držala se ukočeno, vrludajući pogledom i drhtavom rukom dodirnuvši usta iz kojih nije izašao nikakav glas. Suprug joj je bio puka suprotnost. Iz njega su prštale provale gnjeva, nogama je toptao po podu uperivši prst prema skupini policajaca koja se okupila oko njih. “Odlazite, budale, i nađite mi kćer”, vikao je. “Oteta je.”
Svi su se vratili do kazališta i stajali na kiši pred bočnim vratima kroz koja su Ivanovi bili izašli, nošeni bujicom ljudi što su bježali van, a Katja je bila na sigurnom u svojim kolicima.
“Gospođo Ivanova”, reče Jens, “ispričajte mi ponovo što se dogodilo.”
Nije ga pogledala. Usta su joj drhtala, no iz njih nije izašao nikakav zvuk.
“Elizaveta!” potaknuo ju je suprug.
Jens je stao točno ispred nje, čvrsto je uhvatio za oba lakta i privukao je bliže, tako da se morala usredotočiti na njega. “Je li Katja ozlijeđena u gužvi?”
Ona odmahne glavom, nekoliko puta trepne i promrmlja: “Njet. Nije paničarila. Samo se čvrsto držala kolica.” Svijetle su joj se obrve spojile dok je mršteći se prekapala po slikama što su joj se urezale u pamćenje. “Ona...” Riječi zamriješe.
On sagne glavu bliže njezinoj. “Što se zbilo?”
“Moj muž otišao je pronaći našu kočiju.”
“Mislite, gospođo. Mislite. Ministar je Katju i Vas ostavio ovdje... i onda?”
“Princeza Marija i njezin muž izašli su iza mene.”
“Jeste li razgovarali s njima?”
Počela se gubiti. Pogled joj je postao staklast dok je kimala. “Vrištala je.”
“Katja je vrištala?”
“Ne.” Bio je to samo šapat.
“Princeza Marija je vrištala?”
Nikakav odgovor. Nježno ju je prodrmao i vidio kako prevrće očima.
“Da. Pala je. Obraz joj je bio...”
“Razgovarali ste s njima?”
“Da.” Protrnula je. “Svugdje je vladala panika. Kad sam se okrenula natrag, kolica su bila prazna.”
“Mama.” To je bio prvi put da se Valentina oglasila. Glas joj je bio miran, no zvučao je šuplje, kao da dopire izdaleka. “Je li se Katja uplašila? Panike i vike?”