“Ne. Nije, bila je uzbuđena.”
Valentina kimne. Zgrabila je Jensa za ruku i počela ga odvlačiti. “Brzo. Dođi sa mnom.”
“Kamo ćeš?” upita je otac. “A tvoja sestra?”
“Tata, idem je pronaći.”
Kišne kapi kotrljale su se niz Valentinine obraze, a svjetla uličnih svjetiljki i kočija plesali su joj po licu blijedu poput vapna, mijenjajući mu oblik. Oči su joj bile tamne poput ugljena.
Jahala je s njim na konju. Tako je bilo brže nego u droški-taksiju. Ulice su bile zakrčene od prometa, a svjetla su sjekla tamu dok se kiša pojačavala, bubnjajući nestrpljivim prstima po krovovima kočija. Ljudi bi planuli zbog svake sitnice, uzrokujući prometne nesreće koje su dodatno pridonijele metežu.
Jensov konj, Junak, glatko ih je zaobilazio, a Jens bi ga svako toliko usmjerio na pločnik sve dok se nisu iskobeljali iz zastoja i mogli nesmetano galopirati kroz središte grada. Zurilo im se. Jens je pred sobom osjećao toplinu koja je iz nje isijavala i miris njezine mokre kose. Bila je ogrnuta njegovim jahaćim ogrtačem, oslonivši mu se o prsa tijelom vrelim poput peci i držeći se konju za grivu toliko čvrsto da je životinji umalo iščupala dlake s vrata. Leđa su joj bila ukočena i napeta. Bili su se žestoko posvađali.
“Jense, oteli su je revolucionari.”
“Nisu, Valentina, dobro promisli. Možda su je odveli otmičari koji je sada drže kako bi mogli iznuditi novac od tvojega oca.” Blagi Bože, samo da nisu revolucionari. Oni su kadri rasporiti grlo pripadniku visokog staleža bez obzira na to bio on muškarac ili žena, jednako lako kao što bi rasporili kokoš.
“Ne”, ustrajala je. “Ne. Oni su, znam da su oni. Uzeli su moju obitelj na zub i neće biti zadovoljni dok nas ne pobiju.”
Zrak između njih razrijedio se, vlažan na koži lica, te je osjećao kako mu nešto hladno dahće za vratom.
Pošao je s njom jer nije mogao dopustiti da ide sama po sanktpeterburškim pokrajnjim uličicama. Ali to je bio sulud pothvat.
Radnik iz talionice i njegova žena — ona koja je ležala u krevetu s mrtvom djecom — bili su kod kuće. Jens se ogledao oko sebe ulazeći u prostoriju - barem je bila čistija nego prošli put. Promotrili su ga smrknutih lica, kao da bi ga najradije zgazili kao što je on gazio žohare. Oboje su sjedili ruku prekriženih na prsima, a između njih nalazio se stol na kojemu su stajala dva vrča piva. Nazdravljaju? Slave uspjeh?
“Mrtav je”, samodopadno objavi Ivan. “Premijer Pjotr Stoljipin je mrtav.”
“Još nije”, ispravi ga Jens. “Koliko čujem, samo je ranjen.”
Žena je zurila u Valentinu. “Što je njoj?” upita.
“Moja sestra”, reče Valentina. “Gdje je?”
“Ona u kolicima?”
“Da. Oteta je.” Glas joj je bio lišen emocija. “Vjerujem da ste je vi revolucionari uzeli za taokinju. Želim da odete kod svojih prijatelja i pitate ih gdje je zatočena.”
Ivan i Varenka odmahnuše glavama. Jens priđe bliže i lupi šakom o stol prolivši po njemu pivo. “Dat ću vam oboma šestomjesečnu plaću.”
Oči su im lakomo zasjale.
“Ali samo ako”, nastavi Jens, “otkrijete gdje joj je sestra zatočena.”
“Zašto bi je revolucionari oteli?” upita Varenka.
“Kako bi izvršili politički pritisak na njezina oca, ministra Ivanova.”
Ivan razgiba ramena poput borbenog psa. “A ako odbijemo?”
“Onda ću biti prisiljen inzistirati.”
Jens je čekao manje strpljivo od Valentine. Njegovu se nemirnu umu prostorija činila malom i zagušljivom, vlažnih zidova i napuknula stropa. Svaki put kad bi žena ubacila cjepanicu u vatru, iz nje bi prosukljao dim, taložeći se na namještaju i njihovim plućima. Istina je, kako mu se činilo, bila maglovita i neuhvatljiva poput dima.
Ono što netko zna i ono što govori dvije su različite istine ispod kojih nije moguće povući debelu i čvrstu liniju jer se kolebaju između sjena i svjetla, mijenjajući oblik. Boljševici i menjševici bespovratno su razderali takozvanu istinu na komadiće otimajući se za moć gore nego lešinari oko strvine i vapeći za pravdom i jednakošću. Oteti nepokretnu djevojčicu. Kakva je to pravda? Kakva je to jednakost u kojoj snažni proždiru slabe?
O, Valentina, pazi se. Pazi se, ljubavi moja.
Sjeli su za stol, Valentinin dlan u njegovu. Žena ih je promatrala, svako malo stežući maramu na glavi dok je sjedila pokraj vatre pijući pivo. Sjedili su tako dva sata. Primijetio je tračke napetosti u Valentininim očima, gotovo da joj je mogao vidjeti mozak kako se vrti ispod kostiju lubanje i čuti zupčanike kako zuje te se zabrinuo za nju. U jednom trenutku stisnula mu je ruku i zagledala se u njega ne trepćući. Bdio je nad njom, ali ne dovoljno budno. Kad su četiri muškarca u poderanim jaknama i promočenim kapama banula u sobu Ivanu za petama, donijevši sa sobom studen noćni zrak, Jens je ustao. Valentina nije ni pogledala muškarce, kao da je već znala što će reći. Ivan se krupnim koracima približi vatri kako bi se ugrijao.
“Onda?” upitala je blago. Pogled joj je počivao na Jensu.
“Ti”, Ivan pokaže prema njoj, “dođi s nama. A ti”, pokaže prema Jensu, “ostani ovdje.”
“Ne!” Jens odlučno krene prema njoj, no ona skoči pred njega i snažnim mu dlanovima obuhvati lice.
“Žao mi je, ljubavi”, prošapće i dodirne ga usnama.
U tom je trenutku pod poletio prema njemu, a u glavi mu odjeknuo snažan prasak. Osjetio je kako mu se mozak rasprsnuo u tisuću staklenih krhotina. Kad je bol udarca naposljetku doprla do njega, strmoglavio se u praznu crnu jamu.
33
Kiša je lijevala bez prestanka, prodirući u hladnim potočićima kroz krov izbe i padajući u pocinčana vjedra poput metaka iz pištolja. Viktor Arkin taj zvuk gotovo da nije ni primjećivao. Koračao je po trulim podnim daskama, a u umu mu se rojilo tisuću odgovora na pitanja što su mu bubnjala u glavi.
Dolaze li?
Koliko ona zna?
Što je vidjela?
Je li djevojčica mamac što ga je Ohrana postavila kako bi ga ulovila?
Komu može vjerovati?
Uvijek isto, vječno gledanje preko ramena. To je cijena koju mora plaćati.
Pripremio je sobu. No ona neće biti poput one nepokretne; ona će biti stalna opasnost pa će morati stalno biti na oprezu. Zamijetio je snagu iza krupnih tamnih očiju i porculanskih kostiju njezina lica. Premda je mlada, znao je da bi ga raščetvorila kad bi joj pružio priliku. Da, bio je spreman.
Prestao je koračati i zagledao se kroz prljav prozorčić. Tri sata ujutro, što je očekivao? Tama izvana bila je gusta i neprobojna, prigušujući sve ostale zvukove pod nesmiljenim nasrtajima vjetra i kiše. Seoska kolibica bila je klimava, tijesnih prostorija, no služila je svrsi. Nalazila se daleko od svega, usred ravnog prostranstva močvarnoga tla kojim je prolazio tek jedan zemljani put podignut iznad razine polja kako ne bi poplavljivao.
Sat vremena stajao je na prozoru osluškujući kad će začuti kloparanje kotača kola, no cijelo to vrijeme njihova mu majka nije izlazila iz glave. Ušuljala bi mu se u misli nepozvana, skrivene blijede udubine njezine kože, brežuljak veličanstvenih kovrča u dnu trbuha. Ćutio im je okus u ustima. A sada mu njezine modre oči nisu dale mira. Razrogačene i sleđene od šoka. Gnjev u njezinu glasu dok mu je zazivala ime, a on po kiši bježao iz kazališta s njezinom kćeri u naručju. Morao ju je natjerati da ga zamrzi, kako bi je se oslobodio.
Kad ni nakon sat vremena nisu stigli, Arkin je uzeo kerozinsku svjetiljku s kuke u gredi i otključao vrata na drugoj strani prostorije. Sumporno žuto svjetlo prosulo se pred njim, pužući uza zidove do stropa u gustome mraku. Djevojčica je ležala sklupčana na krevetu. U mislima ju je uvijek zvao djevojčica, nikad Katja. Tako je bolje. Sigurnije. Tako će je moći gledati bez sažaljenja. Djevojčica. Nikad Katja.