Visoko je podignuo svjetiljku. Njezine oči zurile su natrag u njega, goleme i optužujuće, a usne su joj drhtale.
“Odlazi”, prošaptala je.
“Je li ti hladno?”
Odmahnula je glavom.
“Boli li te?”
Još je jedanput odmahnula. Lažljivica, pomisli on.
“Odlazi”, ponovo je prošaptala.
Ako ode, opet će zavladati potpuna tama - ne smije riskirati ostaviti čak ni voštanicu — pa se oslonio ramenom o dovratak, odložio svjetiljku na pod i pripalio cigaretu, glasno otpuhnuvši dim kako bi nadglasao Katjino tiho dahtanje.
“Nemoj mi umrijeti”, reče.
Povukla je tanak pokrivač preko lica. “Odlazi”, prošaptala je, što je ovaj put zazvučalo kao prigušeno siktanje, ne glasnije od šištanja svjetiljke. Punu minutu promatrao je nepokretnu figuru na krevetu i čekao da podvikne na njega. Budući da nije, uzeo je svjetiljku, izašao iz sobe i zaključao vrata. Tako je bilo lakše.
Stariju su sestru doveli iz kola grubo je vukući, zbog čega mu je došlo da ih ošamari. Odabrao je njih trojicu da obave taj zadatak jer nisu bili usijanih glava te će držati ruke k sebi. No satima su vozili kola po pljusku, mijenjajući smjer i zamećući trag kroz šumu kako ih nitko ne bi slijedio te su bili promočeni i loše raspoloženi. Iskalili su se na njoj.
Činila se sitnom, mnogo sitnijom nego što je pamtio. Mokra do kože, kose slijepljene uz glavu i cvokotavih zubi, što je pokušavala prikriti. Da, podsjetio se, ova mu djevojka ni pod koju cijenu neće pokazati da ju je strah. Gurnuli su je na stolac za stolom ne skinuvši joj povez s očiju, ruku zavezanih iza leđa pomoću kožnatog remena. Vidio je kako joj se urezao u kožu zapešća, ostavivši crvene masnice nalik na pruge.
Sjeo je na stolac sučelice njoj.
“Znam tko si”, reče ona i prije nego što je progovorio. “Nemoj misliti da se možeš sakriti.”
Čekao je, zamišljajući što joj je u glavi. Obnevidjela i promočena, ugurana u prostoriju što je vonjala na muškarce, osluškujući im dah ne bi li pogodila koliko ih je. Riječi su joj bile jedino oružje. Putem je ostala bez kaputa i nije imala pojma da joj se mokra večernja haljina od gotovo prozirne blijede svile prilijepila za tijelo, ocrtavajući joj vitke obline, te da je u njoj izgledala poput lutke koju djeca odijevaju i razodijevaju kako im se prohtije.
“Znam tko si.” Glas joj je bio suzdržan, no u njemu je začuo gnjev, premda to nije htjela. “Viktor Arkin. Bio si vozač mojega oca.”
Nije imala razloga izgovoriti te posljednje riječi, osim kako bi ga podsjetila na to kakav je šljam. Strgnuo joj je povez s očiju promatrajući kako trepće kad joj je svjetlo udarilo u oči, dok su joj se dugi pramenovi kose zalijepili za grlo i obraze poput vitica loze, kao da je mogu zaštititi.
“Kao što vidiš”, reče on ljubazno, “u pravu si. Vrlo pronicljivo od tebe.”
Oči su joj se priviknule, a zjenice se polako počele sužavati, no nije uspjela prikriti preziran izraz lica. “Nije bilo teško.”
“Budi sretna što si uopće živa nakon što si mi zabola nož u bok.”
“Gdje je ona?”
“Tko?”
Usne su joj se stisnule od srdžbe. “Gdje je?”
“Spava.”
“Sumnjam.” Ustala je, a dvojica muškaraca smjesta su je zgrabila za ruke. Mogli su ih prelomiti bez imalo napora. “Odvedi me k njoj.”
“Nakon što porazgovaramo.”
“Molim te, Arkine.” Ruke su joj drhtale od gnjeva, no glas joj je ostao tih. “Molim te, odvedi me k njoj. Razgovarati možemo i sutra kad se osušim, a ti se naspavaš.”
Je li bilo toliko očito da već tri noći nije oka sklopio? Svaki put kad bi trepnuo, učinilo bi mu se da mu je pod kapcima prašina. Kratko je kimnuo prema vratima s ključem u ključanici. Preletjela je prostoriju i priljubila čelo uz drvene daske prije nego što je stigao izdati naredbu.
“Pustite je unutra”, promrsi on.
On je ušao u drugu ustajalu spavaću sobu i u mraku legao na goli madrac, no nije zaspao.
“Katja!”
Valentina zagrli sestru na usku krevetu, svjesna životinjskog mirisa znoja na njoj premda joj je koža bila hladna kao led.
“Dobro sam”, reče Katja.
No Valentina je poznavala taj glas, kad bi joj sestra stisnula stražnje zube od bola. “Kako da ne.” Valentina povuče pokrivač i zatisne ga oko nje. Zaudarao je na mokraću.
“Što ti radiš ovdje?” smeteno upita Katja. “Jesu li i tebe oteli? Znaš li da je to Arkin, vozač? Što će učiniti s nama? Zna li tata? Valentina, mokra si, svuci haljinu, ne smiješ...”
“Tiho, mila moja, tiho.” Primila ju je za ruku. “Smiri se, sad smo zajedno. Nemaš se razloga bojati. Arkin nam neće nauditi.”
“Hoće.”
“Neće. Razgovarat ću s njim ujutro. Kad svane. Večeras nije bio...”
“Zašto mi?”
“O, Katja, ne znam. Ali mislim da kani prisiliti tatu na nešto.”
Katja bolno progunđa. “Tata nikad neće učiniti nešto na štetu cara, čak ni zbog nas.”
“Tiho, ne znamo još ništa. Pričekajmo jutro. Brzo će svanuti. Pokušaj spavati.”
“Moraš svući haljinu. Sva drhtiš.”
“Ne. Ne dok su oni muškarci pred vratima.”
U sobi je vladala tama, no tanak tračak svjetlosti dopro je ispod vrata i provukao se između dasaka na mjestima gdje se drvo iskrivilo. Valentina sklizne s kreveta, priđe vratima i zalupa šakom po njima.
“Otvorite vrata!” poviče.
Nikakva odgovora.
Zalupa ponovo. “Želim razgovarati s tobom.”
“Daj, začepi!” zarežao je nepoznat glas.
“Smjesta ih otvorite.”
“Umukni, kujo.”
Udarila je nogom u vrata toliko žestoko da su se zatresla na šarkama. “Želim suhu odjeću.”
“Odjebi.”
“Suhu odjeću i još jedan pokrivač. Vjedro. I svijeću.” Ponovo šutne vrata i opsuje ispod daha.
“Čekaj.”
Čekala je. A kad joj je čekanje dosadilo, počela je ponovo lupati šakama.
“Prestani.” To je bio Arkin.
Ključ zaškripi u bravi i vrata se širom otvoriše. Čim je svjetlo nahrupilo u prostoriju, Valentina na krevetu ugleda Katju kako grize donju usnicu toliko snažno da joj se trag krvi nalik na crnu tintu cijedio niz bradu.
“Evo”, jetko će Arkin. “Odjeća, pokrivač, vjedro. Voštanice nema.”
Vrata su se počela zatvarati.
“Čekaj.”
Zastala su.
“Sestri mi trebaju lijekovi protiv boli.”
“Ne.”
Vrata se uz tresak zatvoriše.
“Proklet bio, Arkine!” Valentina vikne i snažno zalupa po vratima. “Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”
Kapci na prozoru bili su zatvoreni. S unutrašnje strane nalazila se teška željezna rešetka kroz čija je okanca dopirao tračak dnevnog svjetla, no zrak se u sobi i unatoč tomu pretakao iz crne u sivu. Obje su se koristile vjedrom. Katja se stidjela, pogotovo zato što ju je Valentina morala pridržavati iznad njega, no Valentina se postavila poput profesionalne bolničarke ponašajući se jednako nehajno kao da pacijentu čisti zube. Zaprepastila se shvativši da je Katja, kad ju je uspravila na podu, viša od nje. Kad se to dogodilo?
Govorile su ispod glasa, držeći se za ruke. Katja nije odvajala pogled od Valentine kao da se boji da nije stvarna, i pustila je sestri da joj izmasira stopala ne bi li njima prokolala krv.
“Nisi smjela doći”, reče Katja. “Lako ako se meni nešto dogodi, ali kako će Jens preživjeti bez tebe?”
“Ništa nam se neće dogoditi, ludice. Nisam te htjela pustiti da pobjegneš od kuće bez mene.”
Katja se nasmije, tiho i grgoljavo, i protrlja si potiljak. “Nisi htjela da samo meni bude uzbudljivo.”
Valentina joj pogladi ruku. “Kaži mi, Katja, proklinješ li me svakoga dana što sam otišla jahati onoga jutra u Tesovu?” To joj pitanje još nikad nije postavila.
“Naravno da ne.”
“Da sam ostala kod kuće, ti ne bi bila otišla u radnu sobu.”
“Bih. Nisi me ti poslala onamo po nalivpero.”
Valentini zastade srce. “Nego tko?”