Katja se odjednom pljesne po čelu hineći razdraženost. “Pa da, sad se sjećam. Rekao ti je kako želi da sviraš njegovoj ženi i djeci kad te je prije dvije godine čuo kako sviraš u školi. Zar ne?”
“Da. A ja sam bila toliko glupa da sam mu povjerovala. Vježbala sam i vježbala, čekajući poziv na dvor. No nikad ga nisam dočekala.” Osmjehnula se mlađoj sestri. “Caru ne treba vjerovati. Laži odveć olako klize niz njegov carski jezik.”
Katja širom otvori oči. “Je li i on opet došao?”
“Tko?”
“Sjećam se da si mi bila rekla kako je neki čovjek bio s carem Nikolajem kad si mu onomad svirala.”
“Ne, takvo što nisam rekla.”
“Da, rekla si.”
Valentina joj podigne drugo stopalo i položi ga na ručnik. Uronivši prste u toplo ulje, stane joj masirati suhu kožu na peti. “O čemu to, zaboga, pričaš?” Oči je držala uprte u Katjine nožne prste dok ih je nježno razdvajala jednog po jednog.
“Tamo je bio neki čovjek. S carem, prije dvije godine, kad je posjetio vašu školu”, bila je uporna Katja. “Sjećam se, rekla si da je bio...”
“Ne budi smiješna.”
“Rekla si mi da je izgledao poput vikinškog ratnika.”
“To je besmislica.”
“Vatrene kose i zelenih očiju.”
“Umišljaš.”
“Ne, rekla si mi. Stajao je pokraj vrata, i rekla si...”
Valentina se nasmije i uštipne je za nožni prst. “Svakakve sam budalaštine pričala kad mi je bilo petnaest.”
No Katja nastavi netremice zuriti u sestru. “Rekla si mi da si se zaljubila u njega.”
Valentinini prsti izbubetaše dio Katjina stopala iza kosti gležnja. “Ako sam takvo što i rekla, bila je to puka budalaština jedne školarke. Nisam čak ni razgovarala s njime. Sad se jedva sjećam i kako je izgledao.” No krv joj je udarila u obraze.
“Rekla si mi”, Katja će tiho, “da se kaniš udati za toga visokog vikinškog ratnika.”
“Tada sam bila bedasta. Ne kanim se udati, ikad.”
4
Katja je bila u pravu u vezi s Vikingom. Valentina se pokušala nasmijati tomu, no nije mogla — sada je bila ljuta na njega. Nije je se sjećao, očito, no to nije ni važno. Zašto bi to i očekivala od njega nakon što je onako svirala kada je imala petnaest godina?
Ne, nije ju to srdilo. Srdio ju je način na koji je jučer otišao. Čim je završila sa sviranjem, on je jedva to dočekavši odmaglio, što ju je uvrijedilo: skočio je na noge i, izmijenivši nekoliko riječi s carem, zagrabio prema vratima kao da jedva čeka da izađe. Zar ga je toliko razočarala da nije mogao podnijeti to da ostane? Ali ovaj se put tako ponosila svojom izvedbom. Njegova ravnodušnost prema tomu pekla ju je poput uboda ose.
Žudno je sjela za glasovir u glazbenoj sobi svojih roditelja i, kao i uvijek, pogladila njegovu površinu. Bio je to prekrasan, sjajan crni koncertni glasovir marke Erard koji je obožavala. Pustila je da joj prsti dotaknu tipke, a napetost joj je smjesta iščeznula iz tijela poput vlaka što iskače iz tračnica. Istoga trenutka, kao i svaki put. Prsti su joj milovali tipke od slonovače, prebirući gore-dolje po klavijaturi, krećući se različitim brzinama, čas glasnije, čas tiše, dok je zagrijavala mišiće i razgibavala tetive. Raskošan, razigran zvuk što se razlegao iz Erarda umirio ju je i ponešto joj umanjio uzbuđenje. Jer zaista je bila uzbuđena, no iz sasvim pogrešnih razloga. Htjela je ponovo vidjeti Vikinga.
Katja je bila u pravu.
Valentinu je osupnulo kad je ušetao u dvoranu odmah iza cara, visok i uspravan u svečanom žaketu. Nije ga očekivala. Bio je daleko najviši muškarac u prostoriji, vitak i plećat, odavao je dojam nepobjedivosti. Prije dvije godine na koncertu Instituta Ekaterinskij ušetao je u dvoranu zajedno s nekolicinom pripadnika carske svite, očaravši nju, tada petnaestogodišnjakinju, svojom energijom i vatrenom crvenom kosom. Živopisnim zelenim očima pregledao je prostoriju s podsmijehom, kao da je cijela ta situacija odveć apsurdna da bi je ozbiljno doživio.
Tom ga je prilikom promatrala, cijelo vrijeme tijekom pjevanja i plesa, htijući mu uhvatiti pogled, no vidjela je da su mu izvedbe dosadne i da ne primjećuje nikoga osim lijepe žene odjevene u zelenu svilu i skupocjene smaragde koja je sjedila pokraj njega. Kad je na nju došao red da zasvira, Valentina se zaklela da će se potruditi da mu ne bude dosadno, no njegova ju je prisutnost smela pa nije dobro odsvirala skladbu. Na koncu joj je uljudno zapljeskao, smiješeći se svojoj pratilji kao da su upravo izmijenili kakvu samo njima znanu šalu. Valentina je bila bijesna na sebe. Ali nemoguće je voljeti nekoga s kim nikad nisi prozborio, nekoga koga si tek vidio na drugom kraju prostorije. To nije moguće.
Odustala je od zagrijavanja prstiju i prihvatila se Mozartove sonate u C-duru, skladbe koja joj je oduvijek godila, da bi odjednom odignula ruke s tipki. Bilo je trenutaka, čudnih neugodnih trenutaka tijekom sviranja kad bi je glazba uistinu obuzela te bi naglo prestala svirati. Svjesna toga da majka njezinu strast prema glasoviru smatra pretjeranom i stoga nedoličnom mladoj ženi. Znala je da joj majka nikad ne bi shvatila zbog čega je ni najmanje ne zanimaju odlasci u kupnju, odabir haljina i sve ono što se od mladih dama očekivalo da rade, nego je radije satima sjedila kod kuće na klavirskom stolcu. A što je bilo još gore, Valentina se pribojavala da joj majka žali što se Valentina nije rodila kao toliko žuđeno muško dijete kad se već ne želi ponašati kako djevojci priliči.
Poželjela je da ju je Katja jučer mogla čuti. Naglo je ustala, privukla stolac koji je stajao pokraj zida i smjestila ga pokraj svojeg stolca za sviranje. Stolac je bio presvučen brokatom bež boje i imao je tanke ižlijebljene naslone za ruke od mahagonija. Ponovo je sjela na stolac, oslonivši se najprije jednom, a potoni i drugom rukom o drugi stolac. Ne koristeći se nogama, pokušala se zanjihati s klavirskog stolca prema sjedištu drugog stolca, no potpuno ga je promašila. Ruke su joj se zaplele, a tvrd rub stolca zabio joj se u lopaticu kad se poput krpene lutke prevrnula na pod. Bijesno si je pogledala noge kao da su one krive za to.
“Čort!”
Nakon pet nespretnih pokušaja, napokon je uspjela. Srce joj se uzlupalo, a ruke se tresle od napora.
“Čort!” ponovo je opsovala, a potom ustala i potrčala uza stube do sobe.
Sjedeći za radnim stolom Valentina je pred sobom držala popis ispisan urednim rukopisom na listu papira boje bjelokosti. Taj je popis sastavila prije četiri mjeseca i čuvala ga zaključana u ladici stola, daleko od znatiželjnih očiju - služavke su svagdje zabadale nos. No rubovi papira već su bili iskrzani budući da bi ga svako malo uzimala, kako bi se podsjetila. Oči su joj pomno iščitavale svaku od točaka.
1. Kontaktirati svakog stručnjaka za kralježnicu u Europi.
Marljivo i pomno pretraživala je medicinske časopise u knjižnici tražeći članke o oštećenjima kralježnice i pisala liječnicima u Berlinu, Rimu, Oslu, pa čak i Londonu. Tek nekolicina njih udostojila se odgovoriti.
2. Usrećiti Katju.
To joj je izmamilo osmijeh. Kako jednostavan zadatak. Prije četiri mjeseca, usrećiti Katju nakon operacija činilo se najlakšom stavkom s popisa: čitat će joj, kartati s njom, šaptom izmjenjivati tajne i prenositi joj najnovija naklapanja iz škole ili blagovaonice za služinčad na donjem katu. Donosila joj je vrpce i slagalice, kao i najnovije knjige iz Belizardove knjižare. U parkovima i na obali rijeke prikupljala je svrakino perje i prvo bakrenasto jesensko lišće javora. Krišom joj je donosila čokoladu iz Wolfa i Bérangera ili pak nezgodne ljepljive kompote sa zatvorene tržnice Gostinjij dvor.
No sad je shvatila da je za usrećivanje Katje potrebno i više od toga. Valjalo joj je stvoriti cijelu jednu novu budućnost. U tišini njezine glave te su joj se riječi učinile golemima.