“Tata.”
Valentina je držala ruke pred sobom na stolu kako joj je i naloženo. Bile su zavezane pomoću kožnatog remena, ali ne onako čvrsto kao noć prije u kolima — od toga su joj nateknuli prsti. Nekoliko ih je puta stisnula i opustila, zatežući kožu dok joj članci prstiju nisu pobijeljeli, te pustila da joj misli načas otplove do crno-bijelih tipki. “Valentina!”
Pogledala je njegove ruke, debele vrhove prstiju lopatasta oblika i široku hrapavu površinu dlana. Ruke radnika? Ili ruke ubojice?
“Valentina, ne slušaš pozorno.”
“Slušam.”
Zamislila je Jensove ruke, dugih kostiju i mišićave, kako joj dodiruju kožu trbuha.
“Razumiješ li što ti govorim?”
“Da.”
“Vraćam se večeras. Jedan od mojih ljudi ostat će ovdje dok se ne vratim. Do tada ću znati hoće li tvoj otac platiti.”
“Koliko?”
“Pola milijuna rubalja.”
Valentina glasno dahne. Pola milijuna rubalja.
“Arkine.” Uprla je pogled u njegovo lice. Bilo je napeto, tamno od čekinja što su mu počele rasti duž čeljusti. “Arkine, lud si ako misliš da moj otac ima toliko novca.”
On se nasloni u stolcu. Pušio je cigaretu i uzrujano otpuhnuo oblak dima. “Zaboravljaš”, reče on, “da sam bio u tvojoj kući. Vidio sam slike i kipove, srebrninu i zlatninu koju ti i ne primjećuješ. Vidio sam dijamante tvoje majke velike poput kornjačinih jaja, i zato mi nemoj...”
“Ne. On nema novca.”
“Ministar sigurno može prodati jednu ili dvije ogrlice.”
“Ne može.”
“Morat će.”
“Odveć si gramziv.”
“Ti i takvi poput tebe su gramzivi. Želite posjedovati cijelu zemlju i podijeliti plijen između sebe. Milijuni ruskih radnika i seljaka nemaju ništa jer ste im vi sve pokrali.” Napola je stisnuo oči, jasno pokazujući dubinu svojega uvjerenja.
“Ti si jedan od boljševika”, odvrati ona glatko.
Nije se udostojio odgovoriti.
“Je li novac za revoluciju?”
“Dakako. Za potporu socijalističkoj borbi. Zar si mislila da je za nešto drugo?”
Ovoga puta nije odgovorila.
“Zašto si ustrijelio Jensa Friisa i zapovjednika Černova na dvoboju?”
Licem mu preleti blag smiješak i ona na trenutak spazi tračak uljudnog vozača kakav je nekoć bio. “To sada nije važno.” Ustao je. “Vratit ću se do večeri.” Kimnuo je muškarcu pokraj vrata koji je nožem djeljao drveni štap. “Mažik će stražariti nad vama.” Ponovo blago iskrivi usta. “Nemoj ga ljutiti.”
Mažik se naceri i obriše oštricu o bradu.
“Arkine, što ćeš učiniti kad ti moj otac kaže ne?”
“Nadaj se da neće to učiniti.”
Nije dalje iskušavala njegovo strpljenje. “Prije nego što odeš, hoćeš li, molim te, narediti Mažiku da otvori prozorske kapke u našoj sobi?” Potom dometne: “Ne možemo pobjeći. Metalna rešetka je dovoljna. Svjetlo će pomoći da ovo... ovo”, pokaže prema zaključanim vratima sobe, “bude podnošljivije.”
Iznenadilo ju je kad je kratko kimnuo. Bez prigovora.
Valentina ustane. Oprezno, samo oprezno. “A lijek? Bi li, molim te, donio malo morfija za Katju? Užasno je boli, premda to ne pokazuje.”
On ponovo kimne i dlanom protrlja trodnevnu bradu. Bila je to umorna kretnja. “Obećavam ti da će, ako danas dobijem novac od vašega oca, dobiti morfij.”
“A ako ne?”
On slegne ramenima i krene prema vratima. Tijekom noći kiša se povukla prema sjeveru, a modro nebo zjapilo je nad njima kao da nekoga čeka. Svilenkaste krpice magle visjele su nad ravnicama, vukući sive prste po močvarištu gdje su močvarne ptice graktale dok su se kupale. Silazeći niza stube Arkin se osvrne prema njoj kako bi se uvjerio da neće pokušati pobjeći, no ona je ostala krotko stajati pokraj stola. Promotrio je njezin sitan lik u podvrnutim hlačama i prevelikoj košulji kockastog uzorka.
“Ta ti odjeća stoji mnogo bolje nego meni.”
Valentina pregrize jezik suzdržavajući se da ne pljune.
34
Puhao je studen vjetar i bilo je mračno kao u rogu dok se Jens nečujno kretao kroz labirint pokrajnjih ulica. Krivudale su i skretale, dijeleći se na prljave uličice i dvorišta što su se pretakala jedno u drugo. Glavnu ulicu projektirao je Petar Veliki, zamislivši je kao izložbeni primjerak zapadnoga svijeta, no iza palača i velebnih pročelja prenapučene košnice najnižih slojeva društva širile su se poput kuge, zaudarajući na kivnost i ogorčenost.
Stigavši pred jednu trošnu kuću, Jens je sišao niz nekoliko kamenih stuba do podruma, dok mu je tlo pod nogama bilo mokro i sklisko. Na tom se mjestu nije dalo živjeti, ispod razine vode. Močvarno tlo na kojemu je izgrađen Sankt Peterburg često bi poplavljivalo kad bi pala obilna kiša ili nastupila plima - voda bi navrla u podrume diljem grada, no ljudi su i dalje u njima živjeli. Ili to, ili spavanje na ulici. Zalupao je na vrata. Oprezno su se otvorila i žena u flanelskoj spavaćici zagledala se u njega.
“Tražim Larisu Sergejevu”, objavi on. “Je li ovdje?”
Žena zatrepće brzo poput vjeverice i zakorači unatrag u prostoriju, puštajući Jensa da uđe. Bože moj, pomisli Jens i prekrije nos dlanom. Pri treperavu svjetlu dvaju voštanica uspio je razabrati da je soba velika i da se proteže u tamu te da je do samoga stropa puna kreveta na kat na kojima su se tijela sklupčala jedno uz drugo grijući se. Tu je zacijelo bilo trideset do četrdeset ljudi. Nekoliko kreveta zastrto je komadima plahti u pokušaju osiguravanja privatnosti, a šačica djece ležala je na prljavim madracima na podu.
“Larisa!” zazvala je žena u spavaćici. “Neki te je gospodin došao posjetiti!”
Glasovi stadoše dobronamjerno dobacivati podrugljive primjedbe, a mršava mlada žena istupi iz sjene noseći u naručju djetešce koje je spavalo.
“Larisa Sergejeva?” upita Jens.
“Da.”
“Htio bih porazgovarati s Vama.”
“O čemu?”
“Stvar je osobne prirode.” Letimice pogleda brojne oči uperene u njih. “Mislim da je bolje vani.”
Nije mu proturječila. Predala je dijete ženi koja je Jensu otvorila vrata i pošla za njim na ulicu. Primijetio je da drhti. Odlično. I htio je da bude uznemirena. Poveo ju je do traka mutnog svjetla što je padalo na ulicu s obližnjeg prozora i promotrio je. Lice joj je bilo nježno, stidljivih, bojažljivih očiju i svijetlosmeđe kose odrezane u razini čeljusti. Jednom je nogom lupkala po zemljanom putu.
“Vi ste udovica Mihaila Sergejeva?”
“Jesam.” Glas joj je bio blag i milozvučan.
“Koliko znam, on je bio prijatelj Viktora Arkina.”
Noga joj se najednom umiri. Oborila je pogled. “Ne znam.”
Mogao ju je prodrmati, dok joj zubi ne zacvokoću, a lažljiv jezik ne ispadne van. No umjesto toga snizio je glas. “Mislim da znate.”
Ona odmahne glavom i bez glasa dodirne usne prstima.
“On Vam donosi hranu”, ustvrdi Jens. Raspitao se i saznao da joj je Arkin pomagao nakon muževljeve smrti.
“Ponekad.”
“Želim razgovarati s njim. Noćas.”
Ona uznemireno podigne pogled prema njemu. “Tko ste Vi?”
“Zovem se Jens Friis.”
“Direktor Friis?”
“Da. Vaš muž radio je za mene.”
“Vi ste nam pomogli kad je slomio ruku.” Dodirnula mu je dlan. “Hvala Vam. Spasibo. Bili bismo umrli od gladi.”
“A dijete?”
“Ona je dobro.”
“Volio bih da mogu reći isto za Valentinu Ivanovu.”
“Molim? Ne razumijem. Tko je ona?”
Jens približi lice njezinu i žurno reče: “Reci Arkinu da ga želim vidjeti. Smjesta.”
Ona odmahne glavom i odbrza natrag niza stube.
Nije bila dovoljno oprezna, ni približno. Larisa Sergejeva neprestano se osvrtala preko ramena trčeći niz uličice, no u pogrešnim trenucima i na pogrešnim mjestima. Deset minuta nakon što je otišao, zaputila se iz kuće s maramom na glavi i nečim teškim u džepu, od čega joj se kaput objesio. Bilo ju je sasvim lako slijediti.