Pratio ju je do uskog prolaza s visokim zidovima od opeke od kojih se odbijao zvuk koraka, no ona je trčala i čula samo kucanje vlastitog srca. Držao se sjene, stopivši se sa zidom kad je zastala na dnu uske uličice i zagledala se niz nju. Kad je najednom skrenula u stražnji ulaz nekog bučnog bara, on se sklonio ispod nadsvođenog prolaza. Izašla je gotovo odmah, a za njom krupnim koracima i tamna prilika koja je pažljivo izbjegavala svjetlo što je dopiralo iz bara. Sklonili su se u vežu i šaptali. Jens je teško disao. To je čovjek koji je ostavio otiske svojih prstiju po cijelom Sankt Peterburgu. Jens iz džepa izvadi pištolj i zagleda se u mrak pred sobom. Nikad još nije ubio čovjeka, no ovaj će do kraja večeri trunuti u paklu. Zakoračio je naprijed.
“Arkine! Gdje je ona?”
Arkin nije pustio ni glasa, no Larisa Sergejeva oštro dahne. “Nisam ga ja dovela ovamo, Viktore, kunem se.” Činilo se da ga se plaši.
Jens se nije obazirao na nju. “Gdje je?” Uperio je pištolj gadu u glavu.
Arkin se odmakne od žene. Izašao je na čistinu i budnim okom promotrio Jensa. “Inženjeru”, reče tiho. “Ako me ubiješ, i ona će umrijeti.”
Jens spusti pištolj i nacilja u Arkinovo desno koljeno. “Dobro me slušaj. Želiš li ikad više hodati, govori. Gdje su?”
Arkin se zagleda u pištolj i ne reče ništa. “Kako si znao za Larisu?”
“Nisi ti jedini koji ima doušnike po gradu.”
“Kako to...?”
Glas mu je prekinula krupna ruka što mu je prišla s leđa prikliještivši mu vrat. Žena vrisne.
“Sjećaš se našeg prijatelja, Lava Popkova?” Jens snažno udari Arkina pištoljem u čeljust začuvši ga kako je bolno progunđao. “Zbog tebe ga je mučila tajna policija. A ne zaboravimo i onu rupu u mojim grudima za koju si također ti kriv. Zauzvrat bismo ti obojica s velikim zadovoljstvom prosvirali glavu metkom.”
“Najprije me pusti da mu je otrgnem”, zareži Popkov.
Larisa zastenje.
“Ne”, reče Jens. “Najprije metak u desno koljeno, a onda u lijevo.”
Arkin se otimao u Popkovljevu stisku, no to je bilo kao da se pokušava oteti medvjedu. Stao je kad mu je Kozak umalo iščašio rame. Jens mu priđe bliže, opora glasa. “Posljednji put, Arkine. Gdje je ona?”
“Odjebi.”
“Tvoj izbor.” Nacilja.
“Pusti ga.” Bila je to Larisa.
Revolver joj je bio uperen u Jensa. Ruka joj je drhtala te se uzrujano premještala s noge na nogu, no s te udaljenosti nije mogla promašiti.
“Larisa”, tiho će Jens, “ne čini to. Upropastit ćeš život i sebi i djetetu. Što god odlučila, ja ću ovome krvoločnom gadu raznijeti nogu ako mi ne kaže gdje skriva Ivanovljeve kćeri.”
“Učiniš li to, kunem se da ću te ubiti”, reče ona. “On mi je potreban, kanim li održati dijete na životu.”
“Prihvaćam taj rizik.”
Ona čvršće stisne pištolj. On odvrati pogled.
“Arkine, gdje je Valentina?”
Arkin je zurio u ženu i šutio. Jens udahne, no prije nego što je stigao povući obarač, Popkov najednom popusti smrtonosni stisak i odmakne se od zarobljenika. Nisu ni trepnuli, a Arkin je već pobjegao.
“Kojeg vraga radiš?” Jens je vikao na grdosiju.
“Ona mala mišica bila bi te ubila. Kakve koristi Valentina ima od tebe mrtva?”
Koliko dati? Valentini se to pitanje motalo po glavi. Koja je cijena? Koliku cijenu osoba treba platiti i gdje povući crtu? Kad reći ne, sad je dosta?
Tko određuje gdje krivnja počinje i završava?
Stajala je lica prislonjena uz rebrenice, udišući miris močvara i slušajući ptice kao da je to posljednji put što čuje njihov pjev. Zaškiljila je kroz rešetku prema otvorenoj baraki pod kojom su cjepanice bile naslagane u nepravilnim redovima. Iz gomile drva u nju je sumnjičavo zurio štakor napola otrgnuta uha.
“Valentina, misliš li da ćemo sutra ići kući?”
Okrenula se i pogledala sestru koja je ležala na krevetu. Sive pruge, tragovi suza, protezale su joj se od nosa do kutova usana. Valentina se nasmiješi. “Naravno da hoćemo.”
Bilo je već kasno kad se Arkin vratio u izbu i otvorio vrata. Valentina je čula kako su tresnula na šarkama i prepoznala način na koji je vukao noge po podnim daskama. Dan mu očito nije bio dobar. Žamor muških glasova trajao je tek nekoliko minuta, a onda su ulazna vrata ponovo tresnula te je čula Mažika kako gromoglasno psuje grabeći preko dvorišta. Arkin nije kucao, samo je otključao vrata njihove sobe i ušao, ne iskazavši im ni toliko poštovanja.
“Dobrij večer”, pozdravila ga je Valentina.
“Evo vam kruha i vode za večeras.”
“A morfij?”
“Njet.”
“Otac nije platio?” upita Katja s kreveta.
“Nije.”
Katja sklopi oči, dlanom pokrije lice i isključi se iz razgovora.
“Ništa za nju?” upita Valentina.
“Ne.”
Prsti su je zasvrbjeli od želje da mu iskopa oči.
Siromašne je lako potkupiti. Jens je mogao platiti njihove riječi, no nije mogao kupiti odanost. Noć se pokazala beskorisnom. Više je puta opsovao.
Valentina. Dok je krišom obilazio zadimljene prostorije u pokrajnjim gradskim uličicama, neprestano mu se činilo da je vidi krajičkom oka, u modroj haljini kako dražesno njiše bokovima i nakrivljuje glavu u znak pozdrava, zadirkujući ga tamnim očima. No kad god bi se okrenuo, ona bi nestala. Valentina. Ne iščezavaj, ne odustaj. Ostani ovdje. Ostani. Sa mnom.
Razgovarao je s njezinim ocem i bila je to žučna prepirka. Ministar Ivanov bio je čovjek koji nije volio da mu se govori što da radi, no bilo je očito da mu je stalo do kćeri zbog kojih je pretrpio poniženje preklinjanja na koljenima. No banke, imućni prijatelji, kolege ministri iz vlade pa čak i židovski lihvari redom su ga odbili. Pola milijuna rubalja — to je bilo previše s obzirom na to da se već zadužio. No Viktor Arkin neće prihvatiti manje, toliko je tražio za svoju revoluciju. Jens je nastojao sam prikupiti novac od zemljišta čiji su vlasnici bili on i Davidov, no to nije bilo ni približno dovoljno. Majka joj je sjedila ukočena i šutljiva, lica boje pepela.
Tek polovicom toga užasnog dana Jensu je palo na pamet da Arkin možda uopće ne želi novac te je zato postavio tako visoku cijenu. Zapravo je htio povrijediti obitelj Ivanov, natjerati sestre da pate. Nametnuo im je svoju revoluciju uplevši se u njihove živote. Tada je Jens prestao pregovarati s bankama i počeo obilaziti stražnje prostorije i zadimljene podrume gdje su se okupljali muškarci s crvenim lecima u džepovima i razgovarali o bijesu, uništavanju i novom poretku.
“Postoji jedno mjesto.”
“Gdje?”
“Negdje...” Čovjek pjegava lica mahnuo je rukom prema prozoru sumorna bara u kojemu su se nalazili. “Tamo u močvarama.”
Jens na stol pred čovjeka položi novčanicu od pedeset rubalja. “Gdje u močvarama?”
“Ne znam. Zbilja, samo sam čuo za njega. Negdje u zabiti.”
Jens glasno uzdahne i vrati novčanicu u džep, no natoči čovjeku još jednu votku. “Gdje?” upita ponovo.
“Gle”, muškarčeve oči bile su mutne iza riđih blijedih trepavica, a čaša mu je blago podrhtavala u ruci, “ako se izlajem, ubit će me.”
Pohlepa ljude navodi na svakojake postupke. Jens položi dvije novčanice od pedeset rubalja na stol.
Katjino disanje postalo je ravnomjerno. Spava li ili se pretvara? Valentina zaključi da mora riskirati i iskrade se s kreveta ne probudivši je. U mraku je pronašla put do vrata i tiho zagrebla po njima. Potom je prestala, osluhnula, te još jedanput zagrebla. Ništa se nije čulo, nikakvi koraci, no prije nego što je stigla ponoviti, s druge strane začuo se šapat.
“Što je?”
Prislonila je usne uz pukotinu u vratima. “Moram razgovarati s tobom.”
Nikakav zvuk. Možda uzdah. Pričekala je, dok su joj se bosa stopala skvrčila na daskama, a srce joj nabijalo u rebra. Začula je poznat zvuk u ključanici. Gledala je hoće li se Katja ispod mekana sivog pokrivača pomaknuti, no nije, a trak jantarnoga svjetla ušuljao se kroz malen procijep nagnavši Valentinu da zatrepće.