“Smijem li izaći?”
“Zbog čega?”
“Molim te.”
Arkinov glas zvučao je drugačije, kao da je pio. Progurala je zapešća kroz uzak procijep između vrata i dovratka osjetivši kako se oko njih steže kožnati remen. Izašla je zavezanih ruku, a on je za njom zaključao vrata.
“Što sad hoćeš?”
Premda je zacijelo bilo rano jutro, bilo je očito da je sjedio za stolom pod kerozinskom svjetiljkom proučavajući niz karata pokraj kojih su stajale boca votke i čaša. Čaša je bila dopola puna. Valentina priđe stolu i usprkos kožnatom remenu uspije iskapiti čašu. On je presložio karte prije nego što ih je stigla pogledati i odmjerio je od glave do pete. Nosila je svilenu večernju haljinu koja se tijekom dana osušila i s koje je uklonila prljavštinu koliko god je mogla, a kosa joj se u zamršenim kovrčama prosula po golim ramenima.
“Izgledaš...” Tražio je pravu riječ. “Slabašno.”
To baš i nije bio kompliment, no poslužit će. Imao je masnicu na čeljusti, a kapci su mu bili teški kao da će svaki tren zaspati. Ne još, Viktore Arkine - da se nisi usudio još zaspati. Sjela je za stol i dopunila čašu, ne uzevši je. Zbog zavezanih ruku svaki joj je pokret bio nespretan.
“Onda?” upita on oporo.
“Sjedni, molim te. Želim razgovarati.” Osmjehnula mu se kako bi mu pokazala da nema zle namjere. Upotrijebi svoje oružje, bio joj je rekao Davidov.
On sjedne na drugi stolac, a ona gurne čašu bliže njemu. Prostorija je bila malena i prljava, zapuštena, te se pitala čija je. Njegova sigurno ne — bila je odveć neuredna. Imala je nizak, čađavi strop i drvene zidove s policama i ikonom u jednom kutu. Mirisala je na trulo drvo, no večeras u vjedrima nije bilo kišnice.
“Moj je otac odbio?” upita ona.
On kimne.
“Je li ti išta ponudio za nas?”
“Ne.”
“Jesi li razgovarao s njim osobno?”
Prostrijelio ju je pogledom zbog kojeg se osjetila smiješnom. “Naravno da nisam. Razmjenjivali smo pisane poruke. Bio sam vrlo oprezan.” Frknuo je nosom. “Nitko me nije slijedio, ako to misliš.”
“Ne”, odgovori ona, “nisam to mislila. Ne sumnjam u tvoje umijeće izmicanja. I što sad? Hoćeš li nas pustiti?”
“Ne.”
Jedna riječ. A u njoj toliko gnjeva.
“Što će nam se onda dogoditi?”
On posegne za čašom i iskapi je jednim gutljajem. Oči su mu bile podlivene krvlju. “Zbilja želiš znati?” upita umorno.
“Dakako.” Oblizala je suhe usne.
“Tvojega oca treba prisiliti da odriješi kesu i zato...” Zastao je. Dopunio čašu. Na vratu mu je iskočila žila. “Zato ćemo sutra ubiti jednu od vas kako bismo mu pokazali da s nama nema šale. Nakon toga platit će za sigurnost one druge. Nevažno koje.”
Nešto se u njoj slomilo. “Rekla sam ti da moj otac nema novca. Duguje bankama pa nema smisla očekivati od njega da...”
“Umukni. Dosta je laži.”
Tišina se podignula između njih poput zida. Stavio je čašu votke pred nju i ona ju je ispila, no dugo nijedno nije progovorilo; samo ih je vjetar što je klepetao u kapcima prozora podsjećao na to da postoji vanjski svijet nadomak njihovu.
“Arkine”, reče Valentina, “ne lažem. Ne mora biti ovako. Zar nemaš nimalo savjesti?”
Umjesto da odgovori, on pripali cigaretu. Čak je i to učinio preciznim pokretom, unatoč alkoholu u krvi. Kad je naslonio ruku na stol, ona mu uzme cigaretu iz prstiju, povuče dim i ispuhne ga u obliku tanka pramena.
“Vjeruj mi”, reče mu tiho, “od mojeg oca nećeš dobiti ni novčića za tu tvoju boljševičku borbu jer je sveden na prosjački štap. Morat ćeš nas obje ubiti, i mene i Katju.”
On uzme cigaretu natrag. “Već sam ubijao.”
To ju je potreslo. “To bi bilo besmisleno. Što bi time dobio osim dodatnog zanimanja policije?”
On se nalakti na stol. “Što predlažeš?”
Nije si dopustila oklijevanje. “Ovo.” Nagnula se naprijed i svezanim mu rukama obujmila lice, primijetivši kako mu se čeljust ukočila kad ga je dodirnula. Privukla ga je k sebi i poljubila ga u usta. Usne su mu bile hrapave i stisnute te su imale okus po votki i umoru.
Ščepao ju je za zapešća i naglo je odgurnuo. “Što, dovraga, radiš?”
“Nećeš dobiti nikakvu otkupninu, ni za mene ni za moju sestru. Zato pusti Katju.” Zastala je i osmjehnula mu se iskosa, zadirkujući ga. “Nudim ti drugu vrstu plaćanja... ako pristaneš da je sutra oslobodiš.”
Oči su mu se raširile, a ona nije mogla procijeniti je li to od zaprepaštenja ili gnušanja. “Prodat ćeš se? Poput obične uličarke?”
“Da.” Zarumenjela se.
Zurio je u nju toliko dugo da se umalo pokolebala. Nije bilo prekasno, mogla je povući izgovorene riječi, ona i Katja mogle bi... mogle bi što?
Arkin naglo ustane, zanjihavši se na nogama. “Pristajem. Obje možete ići.”
Srce joj je poskočilo. “Obećavaš?”
“Obećavam.”
Očekivala je da će misliti na Jensa. No nije, i zbog toga joj je došlo da se rasplače.
Mislila je da će zamišljati kako joj njegove usne dotiču bedra, njegovi željni prsti miluju hladnu kožu i uranjaju u brežuljak gustih tamnih kovrča među nogama. Htjela je vjerovati da je to Jens pritišće težinom svojega nagog tijela, prikovavši je za prljav madrac. No nije. Ni na trenutak. Nije mogla Jensa dovesti u tu preljubničku postelju. Izgnala ga je iz glave kako mu oči ne bi vidjele što joj noge rade, kako se isprepliću s nogama ovoga mrskog neznanca, ili gledale kako mu izdajničkim usnama ljubi golu kožu ramena.
Arkin nije govorio. Nije ju mogao sasvim razodjenuti zbog poveza na zapešću, no otkopčao joj je haljinu koliko je mogao, svukao vlastitu odjeću i isprva samo legao pokraj nje. Dodirujući je. Milujući je. Obujmivši joj dlanovima grudi, no ni na trenutak je ne pogledavši u lice. Kad se popeo na nju i u nju, a ona mu prebacila svezane ruke oko vrata, čvrsto je zatvorio oči i sa svakim nasrtajem izgovarao neke nerazgovijetne i nepovezane riječi. Riječi koje nisu bile namijenjene njoj. Kao da je vodio ljubav s nekim drugim.
35
Valentina se probudila kasno. U glavi joj je cijepalo kao da sjekira siječe triješće i osjećala je gorak okus u ustima. I prije nego što je otvorila oči, sjetila se votke, pune čaše votke koju je popila nakon. Nakon. Ta joj se riječ zalijepila za jezik poput ulja i čeznula je za tim da je raskuži vatrom. Tup bol u trbuhu podsjetio ju je na otpor što joj ga je tijelo pružilo, no bio je neznatan u usporedbi s onom drugom boli. Onom što joj je parala srce.
“Valentina?”
Otvorila je oči. Već se razdanilo i Katja se nagnula nad nju. “Jesi li dobro? Stenjala si.”
Valentina sjedne u krevetu i pričeka da se soba prestane okretati oko nje. “Dobro sam.”
“Ne izgledaš tako.”
“Ni ti.” Katjina koža bila je tanka i prozirna i izgledala je kao da će se pokidati dodirne li je. “Danas idemo kući. Arkin je obećao da će nas pustiti.”
Katja se namršti. “I ti mu vjeruješ?”
“Da. Obećao je. Sad ću ga zazvati.”
Katja odmahne glavom. “Nema ga.”
“Nema?”
“Otišao je prije nego što je svanulo, čula sam ga. Onaj drugi je ovdje, onaj bradati.”
Nešto hladno poput granita padne na dno Valentinina želuca. Nagonski položi ruku na trbuh štiteći nerođeno dijete. Potrči do vrata i zabubnja po njima, dozivajući Arkina, no Mažik je opsuje i pod vrata gurne presavijeni komadić papira. Ona ga hitro podigne.
Očekuješ previše od života, Valentina Ivanova. Bio sam pijan. Moje obećanje ne vrijedi ni pišljiva boba. Danas jasno vidim kako ti i sestra morate poslužiti kao primjer pripadnicima vašeg staleža i svim ugnjetavačima. To me ne veseli, no mora biti učinjeno. Naše osobne tragedije beznačajne su u oluji koja hara Rusijom. Zamolio bih te za oprost, no znam da ga za mene u tvojem srcu nema.