Nije bilo potpisa. Valentina se skamenila. Led joj je kolao venama.
“Što je bilo?” upita Katja.
Valentina zgužva cedulju u ruci, stisnuvši je u čvrstu lopticu. “Pismo je od Arkina.”
Kakav god da joj je prizvuk bio u glasu, Katja ga je čula. “Što je? Valentina, dođi ovamo, što se zbilo?”
Nije htjela da je Katja dotakne kako ga ne bi namirisala na njoj. “Pogazio je riječ”, ravnodušno otpovrne. “Predomislio se.”
“Misliš, neće nas pustiti? Možda tata može nekako iznaći novac.”
“Ne. Rekla sam ti, bankrotirao je.”
“Pa, policija nam je možda već ušla u trag.”
Valentina prijezirno progunđa. “Oni nemaju pojma gdje smo zatočene. Arkin je odveć pametan za njih.”
“Razumijem.” Katjin glas zazvučao je kao da dopire izdaleka. “Misliš li da će nas ubiti?”
Valentina je htjela lagati, no nije mogla, ne Katji. “Da, vjerujem da je zbog toga Mažik još ovdje.”
“Kako bi nas dokrajčio.”
“Da.”
Na njezino iznenađenje, Katjine se oči zakrijesiše. Osmjehnula se. “I što ćemo sad? Krenuti u još jednu pustolovinu?”
Valentina sjedne na krevet. “Imam zamisao.”
“Mažiče!”
“Što je? Jedem.” Glas mu je bio mrzovoljan. Toga se jutra nije ni potrudio donijeti im kruha. Što će hrana onima koje čeka smrt?
“Mažiče”, zazove ga Valentina kroz vrata medenim glasom, “znamo što nam slijedi. Ne krivimo te zbog toga, no ne želimo umrijeti nečistih duša pa upućujemo molitve našem dragom Gospodu Isusu Kristu, spasitelju duša. Molimo Blaženu Djevicu da se zauzme za nas.”
“Pa?”
“Pa te molim da nam daš jednu svijeću koju bismo zapalile kao blagoslov uz molitve.”
“Odjebi.”
“Mažiče, preklinjem te, ne osuđuj nas na vječne paklenske muke. Od tebe tražim samo jednu svijeću kojom ćemo okajati grijehe, to je sitnica za čovjeka koji pripada onima što će uskoro biti na čelu Rusije.”
Katjin dirljiv dječji glas pridružio se njezinu, zaiskavši: “Molim, te, Mažiče.”
Izvana se začulo gunđanje, nakon kojeg je uslijedio zvuk odgurnuta stolca. Valentina i Katja nisu skidale pogled s vrata. Odškrinula su se, a Mažik je kroz njih ubacio pocrnjeli okrajak voštanice te ih potom ponovo uz tresak zatvorio.
“A žigicu?” dovikne Valentina.
Trenutak kasnije ispod vrata se pojavi jedna jedina žigica. Valentina ju je ščepala poput mačke. Uzela je naramak krpa koje su dobile rasparavši jedan od pokrivača i njezinu svilenu haljinu. Dobro će gorjeti, kao što je Katja bila primijetila. “A ti možeš nositi košulju i hlače.”
“Spremna?” upita Valentina.
Katjine plave oči zasvjetlucale su od uzbuđenja kad je nos pokrila rupčićem natopljenim vodom koju su dobile za piće. “Spremna”, odgovori ona.
Valentina upali žigicu kresnuvši je o grube podne daske — sad su već bile spremne na sve — i približi plamen stijenju voštanice. Pričekala je da se rasplamsa, a onda ju je postavila u sredinu gnijezda koji su napravile od tkanine naslagane uz unutarnji zid sobe. Pucketala je i tinjala, no jezičci žutog plamena nisu se gasili te je domalo iz dasaka počeo sukljati dim. Valentina se povukla na krevet pokraj Katje i navukla im preostali pokrivač preko glava, ostavivši sitan prorez kroz koji je pratila kako vatra napreduje. Rukom je čvrsto obgrlila sestru koja se okrenula prema njoj široka osmijeha na licu.
“Valentina, želim da znaš da nema te osobe na svijetu s kojom bih radije umrla u požaru.”
Valentina se nasmijala. “Nećemo umrijeti. Dajem ti riječ.”
Nisu morale dugo čekati. U roku od nekoliko minuta obje su počele kašljati, a plamen lizati drvene grede plešući po njima svojim jezičcima poput majmuna. Kucnuo je čas. Prislonila je Arkinovu košulju uz nos i zauzela položaj iza vrata.
“Požar! Požar! Mažiče, brzo dođi! Upomoć! Na pomošč! Upomoć! Bistro! ” Šakom je bubnjala po vratima kao što joj je i srce bubnjalo ispod rebara. “Mažiče! Požar!”
Dim je ispunio zrak, prodrijevši u vanjsku prostoriju ispod vrata, te je začula ključ u ključanici i Mažika kako je proklinje. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, zbog čega ju je uhvatila vrtoglavica. Ili je to možda bilo zbog nedostatka kisika?
“Prokleta glupačo! Dura! Što si to učinila?”
“Vode!” vrisnula je.
On se okrenuo i potrčao. Tijekom tih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da dohvati vjedro i istrči van do korita s vodom u dvorištu, Valentina je umotala Katju u pokrivač i podignula je na leđa. Oči su je pekle od dima te je posrćući prošla kroz vrata i kroz dnevni boravak izašla van na svjež zrak.
“Uzmi prokleto vjedro, glupačo!” Mažik je vrisnuo na nju. “Ako ova kuća izgori, ubit ću te!
Umalo se nasmijala — kao da je ionako nije kanio ubiti. Posjela je Katju na tlo pokraj drvarnice i uzela vjedro koje je stajalo pokraj korita. Žurno ga je napunila, utrčala u kuću i izlila vodu po plamtećem zidu. Čak je i nju iznenadilo kojom su brzinom plameni jezici dosegnuli krov, lakomo proždirući izbu. Nekoliko minuta ona i Mažik zajednički su gasili požar vjedrima, mimoilazeći se u trku do korita i natrag.
Kad je po peti put izletio kroz ulazna vrata noseći prazno vjedro, prišla mu je s leđa i teškom ga cjepanicom tresnula po lubanji. Skljokao se na zemlju poput lutke na prerezanu koncu te ga je odvukla od kuće prema drvarnici.
“Je li mrtav?” prošaptala je Katja.
Valentina čučne pokraj njega i opipa mu bilo na vratu. “Nije.”
“Bogu hvala.”
“Ne zaboravi da nas je gad kanio ubiti.”
“Valentina! Mi nismo poput njih.”
“Nismo li?” Valentina iskosa pogleda sestru i ponovi pitanje, ovaj put nešto obzirnije: “Nismo li?”
No Katja je otvorenih usta zurila u kuću. Cijela klimava koliba buktjela je u požaru, a plamen je pucketao i lizao zidove, bojeći magličast zrak jarko narančastom bojom. Njegov odsjaj odražavao se na Katjinim obrazima poput sunca, a Valentina shvati da joj sestrica unatoč silnoj boli izgleda stvarnije i životnije nego ikad nakon onog dana u Tesovu. Kao da je požar u ovom turobnom i pustom močvarištu i u njoj nešto rasplamsao.
Vrijeme je za pokret. Uže, treba joj uže. U stražnjem dijelu drvarnice pronašla je komad užeta kojim je hitro povezala Mažikova zapešća i gležnjeve.
“Eto ti”, promrsila je ispod glasa. “Osjeti kako je to biti bespomoćan.”
U jednom kutu drvarnice bilo je još nešto, nešto što je uočila s prozora njihove zatvoreničke sobe, mala kola za prevoženje drva iz šume. Sastojala su se od velike pravokutne kutije na kotačima i dugačkog užeta za vuču. Dovukla ih je do Katje.
“Vaša kočija Vas čeka!”
Katja je stisnula zube ne oglasivši se ni jednim jedinim jaukom dok ju je Valentina gurala u kola.
“Idemo”, reče Valentina.
Uže je pričvrstila oko ramena poput psa upregnuta u saonice i žurnim korakom krenula na put. Nije se osvrtala, no znala je da seoska daščara i dalje bukti u požaru, što ju je veselilo. Htjela je da izgori, da je vatra proguta dok od nje ne ostane samo pepeo koji će ostaviti za sobom dok sestru bude vukla neravnom stazom. Sav njezin stid, sramota i izdaja, sve je to sažegao plamen. Ostao je samo bijeli prah što ga vjetar raznosi po močvari. Nikakvih tajni. Ničega.
Put je bio težak. Cesta je bila posuta kamenčićima i puna rupa preko kojih su kola poskakivala, no Valentina nije usporavala. Nakon izbe, zrak je bio čista okusa, premda su se s obje strane povišene staze velike površine vode stajaćice pretvorile u bare što su vrvjele komarcima i mrtve rukavce. Tik nad njihovom površinom visjeli su paperjasti pramenovi magle. Kola nije bilo lako vući i uže joj se urezalo u ramena, no iz nekog neshvatljiva razloga Valentinu je obuzela mahnita radost.