Sve se promijenilo. U srži njezina života — u srži njezina bića — čekali su Jens i njihovo dijete. Brinula se za njega, grizući se zbog udarca koji je primio u glavu, no dopustila si je da zamišlja zajednički život koji ih čeka, suze koje će isplakati i godine koje slijede. Svoju glavu u njegovu krilu dok joj prstima raspliće kosu, njihove misli toliko isprepletene da su tvorile jedno te isto tkanje života. Htjela je živjeti uz njega sve dok mu kosa ne pobijeli, a oko očiju mu se urežu duboke bore dok joj se bude osmjehivao. Otkriti tajne skrivene u njegovoj nutrini i upoznati zakučaste puteve njegova snažnog uma.
Ono što se dogodilo u izbi bilo je stvar prošlosti koju je sažegao plamen. U mislima se prisilila na to da tu izdaju zaključa negdje duboko, na mračno i tajno mjesto na kojem je nitko nikad neće tražiti. Samo će ona znati gdje je, slijedeći njezin smrdljiv zadah. No Katja je spašena. Obje su žive.
“Pjevaj, Katja!” povikala je.
Začula je smijeh i potom sestrin glas kako odzvanja na jutarnjem zraku pjevajući neku veselu koračnicu. Gdje li je to naučila? No uto ih u pola koraka zaustavi povik, te pjevanje naglo utihne. Valentina se okrene i na cesti iza sebe spazi čovjeka koji im se približavao brzo, vodeći dugouha bijelog konja na čijim je leđima jahala trudna žena.
“Hej!” dozvala ih je žena. “Djevojke, jeste li u kakvoj nevolji? Ovako same usred ničega?”
Valentini je došlo da se baci konju oko vrata i poljubi ga u mišićav vrat. “Mala pomoć dobro bi nam došla”, prizna.
Muškarac je imao bradu, govorio je oporim, grlenim glasom i nije imao prednje zube, no oči su mu bile blage, a ruke nježne kad je pomoću užeta pričvrstio trošna kola za leđa konja.
“Pogledaj se samo”, prekorila ju je žena. “Penji se gore sa sestrom. Izgledaš izmrcvareno.”
“Ne, hvala Vam, pješačit ću.”
“Do Sankt Peterburga su tri sata.”
Tri sata. Sitnica, a korača u nov život.
Nakon sat vremena prvi hitac iz puške zabušio se u stražnju stranu kola, zbog čega je Katja poskočila od šoka. Valentina se okrenula i na cesti iza njih spazila Mažika. Čort! Pronašao je nešto čime je prerezao spone. Kad je drugi metak okrznuo kamenčiće pod njezinim nogama, gurnula je Katji glavu prema dolje, a čovjek je iz ruku ispustio uzde. Iz zavežljaja na leđima konja izvukao je prastaru divovsku sačmaricu.
Prasak koji se začuo kad je povukao obarač gotovo joj je rasparao uši. Konj se prestrašio i zanio ustranu, priljubivši uši uz glavu, a Mažik je zastao kao ukopan. Ispalio je još jedan hitac naslijepo, a potom se uplašeno vratio niz cestu. No zvuk toga posljednjeg metka bio je previše za konja — živci su mu popustili te je, glasno zanjištavši od straha, munjevitom brzinom jurnuo niz stazu. Žena je bila snažna i sposobna jahačica i čvrsto se držala, no klimava kola koja su vukli za sobom nisu bila dovoljno čvrsta za takvu brzinu. Valentina vrisne. Potrčala je za konjem, no noge su joj bile spore, preteške, kao da se kreće kroz mulj, uzalud nastojeći postići brzinu. Pogled je uperila u sestrino blijedo lice. Katjina usta otvorila su se, no Valentina nije čula ništa, samo visok sablasni krik što se razlegao iz njezinih usta.
Jedan se kotač odlomio, a stražnji kut kola tresnuo o zemlju. Čavli se raspukoše, a iverje poleti u zrak dok je konj nastavio vući ustranu. Uže je puklo. U Valentininoj glavi sve se usporilo. Trenutak kao da se rasprsnuo na komadiće: kotač što se kotrlja unatrag prema njoj, kola što u širokom luku lete poput nezgrapna dupina u mutni jarak pokraj ceste. Pljusak vode što se rasprskava u duginim bojama, jeziv zvuk blata što usisava plijen i Katjino tijelo što tone ispod površine.
“Katja!”
Valentina skoči u jarak. Voda joj je sezala samo do struka te je uronila ruke pod rub prevrnutih kola, okrećući ga na pravu stranu. Katjina glava smjesta je isplivala iznad vode te je, premda joj je lice bilo prekriveno crnim muljem, ispljunula prljavštinu iz usta i proklela Mažika. Valentina je čvrsto privine u naručje.
“Je li ti više dosta pustolovina?” procijedi Valentina.
Katja joj se nasmiješi iskrivivši usta. “Oduvijek sam voljela plivati.”
“Sljedeći put najprije izađi iz kola.”
“Sljedeći ću put...” No uto je počela drhtati.
“Bistro!” Valentina zazove čovjeka da joj pomogne. Njegova žena uspjela je smiriti konja te joj je pružila pokrivač za Katju. “Spasibo”, zahvalno će Valentina.
U Rusiji je ipak bilo ljubaznih ljudi. Nešto bi im uprljalo i zatrovalo duše ako bi predugo živjeli u Sankt Peterburgu, no ovdje na otvorenim seoskim prostranstvima, srce Rusije i dalje je snažno kucalo. To joj je ulijevalo nadu.
Iz daljine je prema njima galopirao usamljeni jahač s ogrtačem što se vijorio za njim. Bradati čovjek mrmljajući ih upozori i ponovo posegne za sačmaricom, no Valentina ga uhvati za ruku.
“Ne!”
Prepoznala ga je čak i s tolike udaljenosti. Bio je to Jens.
36
Valentina je slijedila Jensa dok je nosio Katju u kuću i uza stube. Mutno je bila svjesna majke koja je plakala, bolničarke Sonje koja je usplahireno trčkarala i sluga koji su hitali otvoriti vrata. Riječi su se odbijale od zidova i od njezine kože. Zvukovi su joj prodirali kroz uši, no nisu joj dopirali do mozga. Vidjela je samo dug obris njegovih leđa. Ogrtač je omotao oko Katje pa mu je gledala u žaket i lopatice što su se pomicale ispod tkanine. Primijetila je kako mu bijeli ovratnik seže tik do kose, širinu snažna mu vrata, duge udove i opušten način kretanja dok je grabio uza stube.
Sve te pojedinosti morala je ponovo upiti u sebe, kao da ih je izgubila. Vitke dječačke bokove, točnu nijansu njegove kose, sve to proždirala je pogledom. Žudjela je za njim čežnjom koja ju je morila, i čim su Katju smjestili u krevet oko kojega su se ostali natiskali, Valentina je Jensa povela na donji kat u glazbeni salon. On je zatvorio vrata i privio je u naručje, držeći je čvrsto uza se. Nijedno nije progovorilo.
Ovlaš mu je dodirnula obraz svojim i kosom mu protrljala vrat poput mačke što ostavlja trag svojega mirisa na njemu te prima njegov na sebe. Stajali su jedno uz drugo u salonu dok joj se tijelo ponovo nije počelo prilagođavati obliku njegovih kostiju, brišući uleknuća i udubine koje je netko drugi utisnuo svojom težinom. Kad joj je utisnuo čvrst poljubac u usta, a ona ponovo kušala njegov okus, počela se osjećati čistom.
Promatrala je odozgo dok se doktor Beloj rukovao s njezinim ocem u mramorom popločenom predvorju, uzeo šešir i otišao. Zacijelo se našalio jer su se oboje hihotali. To je bio dobar znak. Sjurila se niza stube.
“Što kaže, tata?”
Otac joj je izgledao starije. Proteklih nekoliko dana kao da mu je isisalo posljednje tračke mladosti te su mu se ramena pogrbila, no crte oko usta smekšale su se kad joj je odgovorio.
“Katja će biti dobro. Doktor Beloj dao joj je nešto za spavanje. Nakon nekoliko dana odmora u krevetu i uz dodatne lijekove trebala bi doći k sebi, tako je rekao.”
Osmjehnuo se iznenadivši je. Uzvratila mu je osmijeh. Labava spona.
“Koje olakšanje”, reče ona i krene opet uza stubište, no na pola puta zastane i okrene se. “Tata, hvala ti.”
“Na čemu?”
“Što si nastojao prikupiti novac za otkupninu. To je zacijelo bilo...” Tražila je pravu riječ. Ponižavajuće? Sramotno? Unizujuće! Na koncu je samo rekla: “Zacijelo je bilo teško.”
On žustro kimne, ne želeći dalje razgovarati o tome. Podigne pogled prema njoj i smeteno zagladi brkove. “A ti? Nadam se da si dobro nakon svih tih muka?”
“Jesam, tata. Dobro sam.”
“Ništa se ružno nije dogodilo, osim Katjine ozljede?”
“Ne, ništa ružno.”
“Izvrsno. Svaka čast što ste je pronašli, i tebi i Friisu.”