“Ne”, prošaptala je i zanjihala se unatrag na petama, a njemu ruka klone uz bok.
“Snažna si.”
Oglasio se neobičnim režanjem u dnu grla. Neuljuđen, pohotan, prljav, polupismen seljak. Bio je sve to, no osjetila je njegovu moć i dodirnula mu koljeno prstima.
“Pomozite mi, oče Grigorij.”
Dugo je zurio u nju, pomičući usne u tihoj molitvi, dok su njezini prsti bili jedina spona među njima. Oči su mu se zaokružile, poprimivši jarkiju plavu boju, da bi se potom zastaklile te Valentina po prvi put otkako je zatrudnjela osjeti napadaj mučnine. On pruži ruke i obujmi joj lice ogrebavši je prljavim noktima te joj se učini da mu se raspoloženje mijenja.
“Bila bi slatka i mekana”, reče uz tužan osmijeh. “Bila bi slasna i mirisna, zamamna moja srnice.”
“Nisam ja Vaše ništa. Ali mi trebate kako biste pomogli mojoj sestri.”
“Ja joj više ne mogu pomoći.”
“Ne! Molim Vas.”
Lice je primaknuo toliko blizu njezinu da mu je mogla vidjeti ljubičaste rupice na kozičavu nosu i osjetiti miris rakije u dahu.
“Svemogući Gospod Bog liječi kroz moje ruke”, reče on, “i šalje mi snoviđenja koja mi pomažu voditi grešnike prema spasenju njihovih duša. Vidim tvoju sestru. Uskoro će se osloboditi svih tjelesnih muka.”
“Ne! Lažete.”
“Ali, ti.” Isplazio je jezik dotaknuvši joj usne. “U tebi raste djevojčica koja će jednoga dana izvući svojega oca iz ralja paklenske vatre.”
Ne. Kako on to zna? To je nemoguće.
“Djevojčica?” dahne ona.
“Da.” Glasno se nasmijao, zatresavši divljom kosom, i sklonio joj ruke s lica. “I bit će vrsna mala lažljivica pa ćeš morati dobro paziti na nju.”
Krv joj je ključala u žilama, fureći joj kožu. Rukama je dodirnula trbuh u kojemu je ležalo dijete i molila se da nosi sina. Jer ako nosi sina, Rasputin će biti u krivu. Samo neka bude u krivu. U krivu po pitanju Katje.
Skočila je na noge. Dosta je bilo njegovih laži. Dosta je bilo poigravanja s njezinim mislima i njegovih ruku na njezinu tijelu. Uzela je vrećicu sa zlatom i izašla iz prostorije.
Katja je umrla te noći. Valentina je začula tih šum u njezinu grlu u onom prijelomnom trenutku olakšanja kad se Katjino krhko tijelo prestalo boriti. Valentina nije pustila ni glasa, nego je nastavila sjediti koljena priljubljenih uz sestrin krevet, obujmivši njezin sitni dlan svojima i ne dopuštajući mu da se ohladi.
Majka joj je položila glavu na jastuk oštro ridajući, dok joj je otac ukočeno stajao uz dno kreveta i pitao Boga čime su zaslužili takvu kaznu. Cijeli taj dan, dok su svećenici dolazili i odlazili paleći svijeće i kadeći sobu tamjanom, i cijelu iduću noć kad je Sonja još jedanput oprala Katjino tijelo i odjenula je u čistu odjeću, Valentina nije ispuštala sestrinu ruku.
Tek kad je zora trećega dana počela prebirati po crnim zastorima, Valentina je položila dlan proziran i beskrvan poput porculana na pokrivač i tiho izašla iz sobe. Nikad više nije u nju kročila. Ušla je u svoju sobu, otključala ladicu i pokidala popis.
Glazba je kreštala, stružući notama po Jensovim bubnjićima. Akordi su se sudarali dok su Valentinine ruke letjele preko tipki, stremeći uvis i padajući poput slomljenih krila. Zvukovi su ispunjavali svaki kutak glazbenog salona, uskomešavši zrak sve glasnijim crescendima i tugaljivim nježnim pasažima od kojih mu se slamalo srce.
Sjedio je ondje satima, promatrajući svaki titraj njezina tijela i slušajući vapaje koje nije ispuštala. Svirala je kao da plimni val glazbe može preplaviti svaki kutak njezina bića i potopiti joj žile, kosti i um, ne ostavljajući ni prostora ni zraka za tugu i bol. A kad je ustao iz naslonjača, prišao glasoviru i zagrlio je odostraga, stisnuo ju je čvrsto uza se kako joj ruke više ne bi mogle svirati. Nastavile su očajničkim pokretima lepetati po zraku. Cijelo joj je tijelo drhtalo dok nešto u njoj nije prepuknulo. Potom se okrenula unutar obruča njegovih ruku i privila se uz njega.
37
Nastupilo je zatišje, zastoj u vremenu. Arkin je osjećao tu stanku, kao da Sankt Peterburg zadržava dah pa je bio posebno oprezan, neprestano u pokretu, nigdje se ne zadržavajući predugo, uvijek bez korijena, uvijek bez sjene. No nije se mogao prisiliti na to da se kloni Ivanovih. Privlačili su ga kao što ljeto privlači lastavice.
Promatrao ih je kako dolaze i odlaze, majku visoku i uspravnu u žalobnoj crnoj haljini, a pokraj nje kći u crnini, no ne i u koroti. Bilo je nečega opreznog u koraku mlade Ivanove, žustrine u pokretima i gnjeva u načinu na koji je zalupila vratima kočije. Držao se izvan vidokruga, no pratio ju je pogledom, dok su mu u glavi odzvanjale njezine riječi: Arkine, zar nemaš savjesti? Zar nije shvaćala? Revolucionar mora prerezati sve veze s društvenim pravilima i moralnim zakonima jer samo ukidanje takvih vrijednosti može uroditi radikalnim promjenama. Stari poredak mora biti uništen. A ona je dio toga starog društvenog poretka, ruku pod ruku sa svojom majkom.
Pa zašto ih onda nije mogao uništiti?
Kočije i automobili dolazili su i odlazili ispred kuće, prijatelji s izrazima sućuti i mlade djevojke za koje je pretpostavio da su joj družice iz školskih klupa. Sam pogreb bio mu je odvratan. Dug niz kočija urešen crnim krepom, konji s perjanicama boje ebanovine, korotne haljine zbog kojih je u gradu zacijelo zavladala nestašica crne svile i nakita. Ako Filip Ivanov nije imao novca da plati otkupninu za svoje kćeri, odakle mu zlata za ovakvu raskoš i razmetanje? Novi zajam od banke? Dok su radnici bili prisiljeni živjeti u potleušicama, bogati su umirali u palačama. Pljunuo je na pod ispred crkve. Dabogda svi pomrli.
No noge mu nisu htjele otići. U njima je bilo strpljenja koje je njegovu umu nedostajalo i, dok je stajao naslonjen na zid u sjeni katedrale Bogorodice od Kazana, prokleo je dan kad mu se životni put ukrstio s onim obitelji Ivanov. Kroz golema vrata katedrale najprije je izašao otac, no Arkin jedva da ga je pogledao. On je bio jedan od onih koji su se zalagali za to da se revolucionari vješaju na stupove uličnih svjetiljki kao upozorenje drugima. Doći će dan kad će i on morati podmiriti račune.
Pokraj njega stajala je supruga, pognute glave, skrivena od pogleda pod teškim velom. Poželio joj ga je strgnuti, pogledati joj u oči i vidjeti što joj je na umu. Kretala se sporo kao da joj to iziskuje napor, no kći iza nje nije pognula glavu i spustila pogled. Čim je istupila na jesensko sunčevo svjetlo, uspravila je onaj svoj dugi vrat i pozorno se zagledala u mnoštvo stranaca okupljenih ispred katedrale. Oči su joj strijeljale lijevo-desno, očito tražeći nekoga koga je očekivala vidjeti, te se Arkin povukao dublje u sjenu.
Jer znao je da je taj netko on.
Arkin je bio u tajnoj odaji kad je Valentina ponovo došla u crkvu oca Morozova. Bila je to skučena i zagušljiva prostorijica iza zidne oplate u podrumskoj dvorani, u koju se skrio čim ju je čuo kako sa svećenikom razgovara na vrhu stuba.
“Vidiš i sama, draga moja, lijepo sam ti rekao. Nije ovdje.” Glas oca Morozova bio je blag.
Uslijedila je duga tišina i Arkin je čuo zvuk njezinih stopa dok je pretraživala dvoranu u potrazi za plijenom. Svako malo zastala bi, a Arkin ju je zamišljao kako osluškuje svaki i najtiši zvuk i njuši zrak ne bi li namirisala njegov trag.
“Ovdje miriše na cigarete”, primijeti ona.
“Mnogi ovamo dolaze pušiti, ali ne i Viktor Arkin. Poslušaj me, draga moja, i vjeruj u ono što ti govorim. Bio je u Moskvi i vratio se na nekoliko dana u Petrograd, no sad je opet otišao. Nisam siguran kamo. Spominjao je Novogorod, možda je ondje.
Prenio sam mu tvoju poruku da ga tražiš, pa sad idi u miru, dijete, i zaboravi našeg prijatelja.”
“Oče”, reče Valentina, a Arkin se osmjehne jer je taj prizvuk već jedanput čuo, “taj čovjek nije mi prijatelj. Recite mu da u godini nema dovoljno dana niti u zemlji toliko gradova u kojima se može sakriti, recite mu da ću ga pronaći, recite mu...” Riječi su zastale i nagla tišina kao da se zaorila odjeknuvši od zidova. Kad su riječi nanovo krenule, glas joj se promijenio. “Recite mu da”, nastavi ona, toliko tiho da ju je jedva čuo, “trebam pomoć.”