I inženjer mu je bio neprijatelj, i to kudikamo opasniji. Kad bi Arkin ubio Valentinu Ivanovu, morao bi ubiti i njega, jer ako ne bi, Friis bi ga jednog dana pronašao. U to nije bilo sumnje. I taj dan bio bi mu posljednji.
Stoga je djevojku zasad ostavio na životu.
Arkin je koračao dugačkim hodnikom hotela, svjestan pogibelji kojoj se izlaže. Ni na trenutak nije pomislio da će Elizaveta biti u Hotelu de Russie — umjesto nje u sobi bi ga mogli dočekati agenti Ohrane. No i unatoč tomu nije se okrenuo i otišao. Stajao je u tišini ispred vrata i dugo osluškivao, no ništa se nije čulo. To nije ništa značilo. Kad je dodirnuo kvaku, vrata su se otvorila te je kročio u sobu.
Elizaveta Ivanova sjedila je na rubu kreveta odjevena u pogrebnu crninu, s velom pod šeširom od sjajna crnog perja. Na licu joj se ogledao izraz golog očaja, a velik joj je pištolj ležao u krilu poput nemarno zavaljena psića. Gladila ga je jednom rukom u rukavici. Spazivši ga, uzela ga je u ruku. Neko su se vrijeme gledali bez riječi.
“Dobrij večer”, reče on naposljetku. “Dobra večer, Elizaveta.”
Ona ustade pridržavajući pištolj objema rukama. Bez riječi.
Krenuo je prema njoj dok joj nije bio dovoljno blizu da je dodirne, no ruke je držao podalje od nje. “Nisam htio da Katja umre”, tiho reče.
Ona odmahne glavom, sporo, nespretno, kao da joj je preteška za vrat. “Valentina kaže drugačije.”
Prišao joj je korak bliže tako da mu je otvor cijevi pištolja bio priljubljen uz prsa. Osjećao je kako mu srce udara u njega. “Pucaj ako će ti tako biti lakše.”
Ona sklopi oči pod velom. Arkin suspregne dah i izbroji do deset, no bolni prasak koji bi ga lišio života nije uslijedio. Bez riječi joj je oduzeo pištolj i bacio ga na satenski pokrivač, a potom joj nježno uklonio ukosnicu koja joj je pridržavala šešir, pustivši ga da padne na pod. Rukama joj je obgrlio drhtavo tijelo i naslonio obraz uz njezin, osjećajući njezin topao i ubrzan dah na vratu. Deset su minuta stajali čvrsto zagrljeni, dok joj se ukočeno tijelo nije polako stopilo s njegovim.
“Kako to da te ne mrzim?” prošapće ona. “Kako mogu biti tako loša majka?”
“Volio bih”, reče on, “da smo se ti i ja upoznali u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu.”
“Postoji samo ovo vrijeme. I samo ovo mjesto.”
Poljubio joj je kosu, udahnuo njezin poznati miris, uklonio joj bisernu kopču za kosu i promatrao kako joj zlatni slap pada na ramena.
“Kako si znala da ću danas doći?” upita on.
“Nisam.”
Te su mu se riječi rojile u glavi. Zamislio ju je kako iz dana u dan sjedi na rubu hotelskog kreveta, samotna prilika s pištoljem u krilu i gnjevom u srcu, i čeka ga. To je bilo previše. Suze su mu potekle na njezinu kosu.
Valentina je tragala za njim zajedno s Jensom, iz tjedna u tjedan, kao što lovački pas traga za lisicom, od jazbine do jazbine. Htjela je da osjeti kako ga njezina mržnja proganja dok su redom obilazili sigurna skrovišta i zalazili u barove i sirotinjske četvrti, crkve i dvorane u kojima su se održavali sastanci. Uvijek s rubljima u ruci.
Dvaput su mu došli toliko blizu da ga je mogla nanjušiti u zraku, no oba je puta pobjegao kroz prozor ili preko krova. Danju je ponovo radila u Bolnici svete Izabele, no noću su se ona i Jens smucali po zabačenim uličicama. Kad ju je majka pitala kamo ide, iskreno je odgovorila. “Tražim Viktora Arkina.”
“Policija se time bavi. Nema potrebe da i ti to radiš.”
“Oni su podbacili, majko. Ja ne kanim.”
No umjesto da joj zabrani da izađe iz kuće, majka se ozbiljno zagledala u nju i upozorila je: “Budi oprezna, Valentina. Tebi se možda čini poštenim tražiti milo za drago, no on je nemilosrdan i lako plane.”
“Zašto to kažeš, mama?”
Majčini su se obrazi zarumenjeli. “On je revolucionar, nije li? Svi su oni obuzeti gnjevom koji im izjeda srca.”
“Poznajem ja njega, mama. Ne strahuj za mene.”
“Jense, što je?”
Nešto nije bilo u redu. Valentina je osjetila nemir od kojeg joj je bilo počelo nabijati. Jens je stajao pokraj prozora svojega stana, promatrajući promet i ljude što su bježali pred hladnim jesenskim vjetrom. Iza njegovih leđa, na počasnom mjestu na dugačkom stolu, stajala je raskošna drvena mišja palača s tornjićima po kojima se bijeli glodavac mogao verati i mostićima preko kojih je mogao trčkarati svojim sitnim nožicama. Trenutačno je trčao unutar kola proizvodeći jednolično zujanje koje joj je začudo godilo.
“Uskoro će zasniježiti”, promrmlja Jens. “Hladnoća će radnike opet nagnati na štrajk. U trgovinama nema kruha.”
Valentina stane iza njega i nasloni mu obraz na leđa. “Što je?” upita ponovo.
“Valentina, nećeš ga uhvatiti.”
“Arkina?”
“Ne ovako. Uvijek je korak ispred nas.”
“Nemojmo sada o njemu razgovarati.” Prešla mu je dlanovima niz nage bokove i priljubila se uz njega. Zatvorila je oči i utisnula mu obraz u kralježnicu toliko snažno da ga je zaboljelo. “Jense”, okrenula ga je kako bi mu se mogla nasmiješiti i pogledati ga u duboke zelene oči, “u pravu si. Moramo smisliti nešto novo.”
Arkin je u crkvi uzeo pismo od svećenika i u prvi mah nije se mogao sjetiti tko mu ga je mogao poslati. Pravilo je glasilo: ništa napismeno. To te može stajati glave.
“Gdje je otac Morozov?” upitao je svećenika, čovjeka okrugle glave i s malim naočalama sa žicanim okvirom.
“Otišao je u selo. Policija je dolazila i raspitivala se za njega.” Uzrujano je odmahnuo glavom.
“Znači, skriva se?”
“Da.”
“On nam je važan.”
U tom mu je trenutku svećenik pružio pismo.
“Tko ga je donio?” upita Arkin. Na poleđini omotnice pisalo je njegovo ime krupnim elegantnim rukopisom.
“Jedna mlada žena.”
Poderao je omotnicu.
Očekuješ previše od života, Viktore Arkine. Očekuješ previše od mene ako misliš da ću te se kloniti. Budimo onda izravni, nađimo se licem u lice, samo ti i ja, i nitko drugi. Kažimo ono što treba biti rečeno. Ti mene možeš nazvati ugnjetavačicom, a ja tebe ubojicom. Nađimo se sutra u dvorištu iza Bolnice svete Izabele. U tri sata.
I što onda? Onda ću ti reći da naše male osobne tragedije nisu nimalo nevažne u oluji koja hara Rusijom, i da nosim tvoje dijete.
Arkinova ruka je drhtala, a riječi su mu se maglile pred očima.
Dobro je odabrala. Dvorište je bilo ni skrovito ni javno, na mahove okupano sunčevom svjetlošću. Arkin ga je pažljivo pregledao kad je zora svitala nad gradom i bilo mu je jasno zašto je baš to mjesto odabrala za mjesto sastanka. Dvorište nije bilo dobra stupica, imalo je previše izlaza. Osim goleme metalne kapije koja je stajala otvorena za kola hitne pomoći i dostavna vozila, tu su bila još dvoja vrata koja su vodila u bolnicu i još jedna sa stražnje strane koja su izlazila na sporednu uličicu, te metalni otvor u podu što je vodio u neku vrstu podruma.
Oboje će lakše disati. Želio joj je vjerovati.
Nekoliko je sati motrio na dvorište. Većinu vremena bilo je prazno, no svako toliko nešto bi iskrsnulo, zbog čega bi im sastanak u svakom trenutku mogao biti prekinut. Tako je bilo sigurnije. Zabrinjavale su ga dvije ostave od opeke uz jedan zid, no lako ih je otvorio, ne pronašavši u njima ništa osim zaliha kerozina i kutija s bolničkom opremom poput posuda za obavljanje nužde i sterilizatora. Proučio je koji su dijelovi dvorišta vidljivi sa stražnje strane bolnice, a koji ne. Dok se sunce uzdizalo, pušio je cigaretu u sjenovitu kutu iza jedne od ostava znajući da je nevidljiv.
Da, Valentina Ivanova, dobro si odabrala.
Valentina je imala puno posla. Na odjelu je vladala mahnita strka. Nakon požara u jedrarskoj radionici pristiglo im je mnoštvo žrtava s opekotinama, mahom žena. Vrijeme je prebrzo prolazilo. Svaki put kad bi bacila pogled na sat, kazaljke bi neočekivano odmaknule naprijed. Jedan sat. Isprala je nečiju ozlijeđenu ruku hipokloritnom otopinom i pomagala dehidriranom čovjeku dok je ispijao čašu čaja sporo kao puž. Dva sata.