Выбрать главу

Što sljedeće?

3. Pronaći posao.

Prstom je prešla preko riječi posao i okrenuo joj se želudac. Godinama je već snivala jedan san. Planirala je to još otkako je bila nespretno i bezubo dijete, dok su se drugi smijuljili i igrali se igračkama. Postati koncertnom pijanisticom. To je bio njezin cilj. Nastupati po najvećim koncertnim dvoranama i palačama u Europi, svirajući pred državnim poglavarima u Rimu i Parizu, Londonu i Beču. No taj je san uništen, raznijela ga je bomba. To više nije bilo moguće. Zahtijevalo bi godine predanog rada na konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a ona više nije imala taj luksuz. Morala je skrbiti o Katji. Zagledala se u prste, u njihove snažne tetive i oble jagodice, osjećajući se kao da ih je izdala. Kao da je izdala samu sebe.

“Okani se sanjarenja”, izusti naglas.

Ali kako? Kako da to učini kad se još uvijek zamišljala za glasovirom? Kako utače srce u glazbu koja se potom razliježe iz glasovira, a njezina publika stoji na nogama. Nosila bi crvenu parišku haljinu i samo jednu nisku bisera u kosi te bi svirala na najglasovitijim koncertima u Europi. Doslovno se mogla vidjeti, osjetiti kako joj srce bubnja.

“Okani se sanjarenja.” Ovaj je put to glasnije ponovila.

Papir u njezinoj ruci zadrhtao je. Pronaći posao. Da, donijela je tu odluku. Morat će razgovarati s ocem. Znala je da supruge i kćeri iz istaknutih obitelji ne rade te da će oca biti stid ako to napravi. Smatrat će to ponižavajućim za prezime Ivanov. No ona će mu sve objasniti, uvjeriti ga da pristane.

4. Nagnati oca da mi oprosti.

Jednoga dana, oče. Jednoga dana.

Najviše ju je rastuživalo to što su se otac i ona oduvijek prešutno razumjeli, a sada je to nestalo. On nikad nije bio brižan roditelj i vazda je posao pretpostavljao svemu drugome, no među njima je uvijek postojala neka posebna spona. Katja mu je bila mezimica, ona kojoj je najviše ugađao i najviše se smješkao, a Valentina je shvaćala zbog čega: bila je slika i prilika majke u mladim danima, plavokosa, plavooka i s blagim osmijehom, dok je Valentina više nalikovala na oca: tamnokosa, smeđooka te uporna i dosljedna poput njega.

Tijekom godina nije skrivao činjenicu da ga je starija kći često dovodila do ludila, no čak i kad bi je kudio zbog kakva nedjela, u oku mu se nazirao tračak ponosa, a u glasu prizvuk poštovanja. Kao što bi to osjećao prema sinu kojeg nikad nije dobio. No od onoga dana kad je eksplodirala bomba udaljio se od nje, a ona je i te kako osjećala taj gubitak. Potreban mu je netko na koga će svaliti krivnju, bila joj je rekla majka, no Valentini se nije činilo poštenim da to bude ona.

Jednoga dana, tata, jednoga ćeš mi dana oprostiti.

5. Slušati mamu.

Na tome je još radila.

6. Svakim danom sve bolje svirati glasovir.

To više nije imalo smisla.

7. Svirati za cara.

Sama se sebi nasmijala i prekrižila tu rečenicu.

8. Udati se za Vikinga.

Te su riječi već bile precrtane žestokim crnim potezima tinte. Maštarije luckaste djevojčice. Preskočila je to zanemarujući vrućinu koja joj je oblila vrat.

9. Kupiti pištolj.

U tu se stavku zagledala osjećajući kako joj se bilo ubrzalo. Još nije smislila način na koji će to obaviti, no odbijala je precrtati tu stavku s popisa. Revolucionari su već jedanput došli. Mogli bi se i vratiti, onako kako se noćne more vraćaju kad misliš da su nestale, no sljedeći će ih put dočekati spremna. Stavka broj devet. Podcrtala ju je crnom tintom. Kupiti pištolj. Sjedila je očiju prikovanih za popis i o svakoj stavci potanko razmislila. Na koncu je uzela nalivpero i dopisala još jednu:

10. Pronaći boljševika.

Pronaći onog boljševika. To je zapravo mislila. Obećanja policije i njezina oca da će bombaši platiti za počinjeni zločin pokazala su se beznačajna kao i careve laži. Muškarci s kukuljicama isparili su bez traga. O da, deseci poznatih boljševika privedeni su i ispitani, no nitko nije znao ništa o duhovima što kroče šumom.

Pronaći boljševika.

“Dobroe utro, ministre.”

“Dobrij den, ministre.”

“Dobrij večer, ministre.”

Te su riječi Viktoru Arkinu bile najmrskije. Umjesto “Dobro jutro, druže.”

“Da, gospodaru. Da, barin.”

“Ne, gospodaru. Njet, barin.”

Od tih mu se pak grčila utroba.

Svaki je dan u Turicumu vozio ministra Filipa Ivanova duž nasipa u Sankt Peterburgu do Ministarstva financija i svakoga je dana slušao riječi koje je njegov poslodavac prosipao na stražnjem sjedalu automobila. Ministar je bio lajav. Često bi odveć otvoreno razgovarao s kolegama dok bi ih Arkin vozio po gradu na sastanke. Jednom je prilikom ministar Ivanov čak bio dovoljno nesmotren da ostavi svoju aktovku na stražnjem sjedalu automobila nakon što je popio previše konjaka u Dononu. Arkin je podrobno pročitao ono što se u njoj nalazilo i sat vremena zapisivao bilješke prije nego što ju je vratio ministru.

Večeri su bile najgore. Čekanje poput psa na hladnoći ispred restorana. Ispred noćnih klubova. Ispred javnih kuća. Ispred ljubavničina stana na Izmailovskoj aveniji. No bilo je dana i kad bi gospođa Ivanova zatražila automobil umjesto kočije, i tih bi dana Arkin bio nasmiješen.

Arkin je gledao Elizavetu Ivanovu kako silazi niz ulazno stubište kuće i razmišljao o tome kako se žene iz njezina staleža drugačije kreću i drže. Čak i da ih umotate u dronjke, znali biste tko su i što su. Prelijepi, otmjeni, mirisni paraziti.

Prišla je šljunčanom stazom, oprezno koračajući po tankom sloju snijega koji je napadao otkako je prilaz posljednji put pometen prije sat vremena. Stajao je pokraj automobila u svojoj smeđoj odori i šiljastoj kapi sa zlatnim obrubom čekajući njezine upute.

“Arkine, htjela bih da obje moje kćeri danas odvedeš u grad. U restoran Gordino u Morskoj.” Procjenjivački ga je promatrala plavim očima i znao je da se pita može li mu vjerovati.

Obje kćeri. To se rijetko događalo. Ona nepokretna nije mnogo izlazila premda je zbog nje uklonio suvozačko mjesto kako bi na njemu mogla stajati njezina invalidska kolica. To je zacijelo bila zamisao one starije, tamnokose, one što ga je gledala očima koje vozačka odora i pokorno obaranje pogleda nisu mogli olako zavarati.

Danas u grad, rekla je. Načas je umalo izlanuo pogrešne riječi. Danas nije dan kad bi vaše kćeri trebale biti u gradu. Bolje je da ostanu kod kuće. No umjesto toga uljudno je kimnuo i otvorio vrata automobila.

Arkin je upijao svaku riječ. Uvijek je to činio. To mu je bio posao.

Turicum je bio veličanstvena neman od vozila. Uvezen iz Pariza, sav u tamnoplavoj koži i s opakim mjedenim ukrasima koje je svakodnevno laštio. Sjedio je naprijed na vozačkom mjestu, do grla zakopčan u smeđ kaput — zrak je danas bio oštar poput tigrova ugriza. Kćeri su, za zaštitu od hladnoće, bile zabundane u teški ogrtač od medvjeđe kože i krznene kapuljače što su im pokrivale uši.

Demonstrantima će danas biti hladno. Bez medvjeđih kožuha. Bez krznenih kapuljača. Samo im je žar gnjeva grijao trbuhe.

Dok je vozio kroz grad, ulice Sankt Peterburga promicale su pokraj njih sa svojim visokim zgradama svijetlih boja i ljudima što su žurno obavljali svoje poslove ne želeći se zadržavati na ledenome vjetru. Osjetio je zadovoljstvo vidjevši automobile i kočije kako se probijaju kroz gužvu, droškije s konjskim zapregama kako polako kloparaju, ne obazirući se na automobilske trube što traže mjesto za prolaz. Što gušći promet, to bolje — nastat će veći kaos.