“Smrt kapitalistima!” bio je poklič koji je odzvanjao gradom.
Uvedene su stroge redukcije. Vladala je nestašica kruha, nije bilo hleba kojim bi radnici mogli napuniti prazne trbuhe, a ni brašna, mlijeka, maslaca i šećera. Pred pekarnicama i mesarskim radnjama ljudi su od jutra do mraka čekali u redovima na cičoj zimi.
Valentina je osjećala mržnju u zraku, okusa nalik na kiselinu. Osam milijuna ruskih vojnika ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno u rovovima, narod je caricu Aleksandru prozvao izdajničkom njemačkom kurvom, a car Nikolaj bio je toliko nesmotren da je u tako ključnom trenutku napustio Petrograd i otišao u vrhovni stožer vojske. Petrograd. Čak ni nakon tri godine otkako se upotrebljavalo, to je ime Valentini zapinjalo na jeziku. Ime Sankt Peterburg promijenjeno je jer je zvučalo njemački. Od početka rata 1914., sve njemačko zdušno se preziralo — uključujući i carevu ženu.
Čim je Jens zaustavio automobil, Valentina je iskočila iz njega i pojurila preko trga, a pljusak joj je zalijepio kaput za noge. Otrčala je do plakata, oglasne ploče na kojoj su ljudi mogli pročitati novine i razne obavijesti. Po ovako lošem vremenu nije bilo uobičajenog mnoštva koje se inače tiskalo pred njom. Zbog toga ga je i vidjela.
Plamsaj crvene boje. Komad šala što ga je Varenka obećala izvjesiti u znak upozorenja.
Srce joj se stegnulo u grudima. Pripremala se za taj trenutak — ali ne već, samo da nije već stigao. Pružila je ruku prema plakatima koje je raskidao vjetar i na kojima je vrištao natpis VLAST NARODU! dok su se na kupoli katedrale u pozadini zgrbile četiri vrane nalik na crne zloduhe. Komad crvene tkanine bio je pričvršćen za oglasnu ploču, promočen i iskrzan, no bio je ondje. I čekao da ga ona vidi. Valentina ga strgne.
“Mama, sva si mokra!”
Kad je Valentina ponovo sjela u automobil, Lidijine ručice stale su joj tapkati po obrazima brišući kapljice kiše.
“Što je to bilo?” upita Jens.
“Varenkin je.” Pruži mu komad crvene tkanine s koje joj se voda cijedila u krilo.
Jens polako odmahne glavom. “Nakon što je pet godina nismo ni čuli ni vidjeli.”
“Jense, ovo je upozorenje. Obećala je da će ga izvjesiti kao upozorenje uoči revolucije. Sjećaš li se?”
“Da, sjećam se.” Mrko je zurio kroz vjetrobran u mutne figure što su sitnim koracima brzale kroz kišu. “Blagi Bože, sad će početi krvoproliće.”
“Što to radiš?” upita Jens.
Valentina podigne pogled s igle i konca i nasmiješi se. Klečao je na podu i s Lidijom izrađivao željezničku postaju od drvenih kocaka. Imala je četiri godine i čelo bi joj se nabralo od usredotočenosti dok bi ih slagala jednu na drugu, pomno oponašajući oca. Nosila je modru haljinicu od baršuna, s čipkastim ovratnikom i manšetama koje je podvrnula, a suknju zatisnula u donje rublje kako joj ne bi smetala dok radi. Valentina dobrohotno uzdahne — njezina plamenokosa kći pokazala se drugačijom nego što je ona očekivala, zlatnosmeđih očiju kojima ništa nije promicalo i s izrazitom sklonošću igranju maketama vlakova s ocem umjesto veličanstvenom kućom za lutke koju joj je Valentina kupila za prošli rođendan.
“Valentina”, Jens čučne oslonivši se o pete i prouči je s podignutom obrvom, “imamo služavku koja nam šije. Što to radiš?”
Igla joj je zastala na pola boda. Snizila je glas. “Pripremam se.”
Iz džepa je izvadila zlatni rubalj i položila ga u rasparani porub skromne smeđe haljine što joj je ležala na koljenima.
On podigne pogled do njezina lica. Vidjela je kako je teško progutao. “Najdraža Valentino, zar je zaista do toga došlo?”
“Da, vjerujem da jest.”
Lidija se nasmijala i ostavila kocke klikćući od zadovoljstva. “Mama, mogu li se i ja igrati?”
Lenjin se vraćao. Slavni Vladimir Iljič Lenjin napokon se vraćao iz prisilnog izgnanstva u Švicarsku. Arkin je znao što taj trenutak znači: kraj Romanovih.
Nakon pet stotina godina tiranije, napokon im je odzvonilo. Sada kada narod ima vođu oko kojeg će se okupiti, nitko i ništa neće ih moći zaustaviti. Ni car, ni njegova vojska, ni otužni pokušaji ušutkivanja prosvjeda proletarijata nakon ukidanja Dume. Gnjev je ključao u zraku. Ulice Petrograda gorjele su. Ne samo trgovine i kapitalističke tvrtke, nego i tlo pod nogama. Gorjelo je zatirući stare običaje i oslobađajući Rusiju od nepravde i straha.
Arkin je pripalio cigaretu i udahnuo dok je razgibavao ozlijeđeno koljeno te se osvrnuo po uredu. Bio je malen, ali imao je sve što mu je bilo potrebno. Plakate na zidovima: RADNICI, UJEDINITE SE! i POBJEDA NARODU! Golemu sliku stisnute šake i seljaka koji gazi po dvoglavom orlu Romanovih. Radni stol, telefon, ormarić, pisaći stroj. I hrpe pravokutnih bijelih kartica. Na stotine njih. Na njima je bilježio imena, prezimena i ostale pojedinosti.
Na vrhu hrpe ispred njega pisalo je ime: Jens Friis — danski inženjer. Uhvatio je karticu dvama prstima i kresnuo žigicu o nogu pisaćega stola. Plamen je gladno buknuo. Prinio ga je kartici i gledao kako je plamen guta dok se savijala, pucketala te sagorjela. Bacio ju je u metalni koš pokraj nogu.
Još malo. Kiselo se osmjehnuo dok je plamen proždirao posljednje ostatke kartice. Još malo i Jens Friis više neće postojati.
Jens je u konjušnici timario Junaka brzim, ljutitim pokretima. Upravo je čuo da se general Krimov vratio s bojišnice iz rata protiv Njemačke. Sa sobom je donio priče o tisućama mrtvih i sramno slabo opremljenim ruskim vojnicima. Vojnici su umirali od hladnoće i izgladnjelosti, a oni preživjeli stupali su u raspadnutim čizmama i stopala su im trunula u rovovima. Nedovoljno streljiva. Otrovni plinovi koji su ih osljepljivali. Bez hrane, bez pokrivača i bez vjere u zapovjednike. Na tisuće ljudi dezertiralo je iz očaja i jada.
“Tko bi ih krivio?” promrmljao je, i baš u tom trenutku začuo kočiju kako se zaustavlja ispred njegove kuće.
“Vaša vojvotkinja Vas traži”, doviknuo je Lav Popkov nacerivši se.
“Ona nije moja vojvotkinja, klipane.”
Krupni Kozak volio se s vremena na vrijeme pojaviti u konjušnici te je posebno uživao kad bi Jensa natjerao da plane. Onoga dana kad se Valentina iselila iz doma Ivanovih i postala Jensova supruga, Popkov je također otišao. Nitko nije znao gdje sada živi i kako, no u posljednjih je nekoliko godina pustio gustu crnu bradu te se činilo da uživa u novostečenoj slobodi. Kad bi navečer vježbala neku novu skladbu za koncert, Valentina je voljela biti sama kako bi se mogla usredotočiti pa bi Jens prošetao do konjušnice provjeriti kako je Junak i popušiti cigaretu pod zvijezdama. Popkov bi gotovo svaki put bio ondje sa špilom karata i bocom votke.
Samo jedanput su se potukli, a razlog tomu bila je Valentina. Zbilo se to prošle godine netom prije Božića, one noći kad je Rasputin ubijen i bačen u rijeku. Popkov joj je htio reći da je čuo kako se Viktor Arkin ponovo pojavio u Petrogradu. Jens mu je naredio da joj nipošto to ne govori. Posvađali su se. Na koncu se Jens poslužio jedinim jezikom koji je, čini se, dopirao do Popkovljeva tvrdoglava mozga te ga je srušio šakom na tlo. Pesnice su proradile.
“Što ti se, zaboga, dogodilo?” zabrinuto ga je upitala Valentina kad je na koncu bijesno uletio u kuću.
“Popkov mi se dogodio”, zarežao je.
Ona se grohotom nasmijala, ne pokazavši ni trunke suosjećanja dok mu je ispirala posjekline. “Vjerojatno će ti prenijeti bjesnoću”, šalila se.