No ovoga časa uopće nije bio raspoložen za posjet grofice Serove. Nikad dosad nije navratila do njegove kuće, pa zašto bi sada? Dao je Junaku vjedro svježe vode, a kad je podignuo pogled, iznenadio se što umjesto grofice pred sobom vidi mladog Alekseja, njezina sina, kako stoji na ulazu u konjušnicu kao da mu je neugodno.
“Alekseju! Dobroje utro. Uđi. Je li ti majka ovdje?”
Dječak jedva dočeka prići bliže. Junak podigne glavu i tiho zarže u znak pozdrava. Izrastao je u visoka, štrkljastog mladića dugih udova, i bio je u onoj dobi kad još nije uspijevao potpuno upravljati njima. Bilo mu je gotovo dvanaest godina i svijet je promatrao jasno i izravno onim svojim mirnim zelenim očima.
“U kočiji je. Ujače Jense, došao sam se pozdraviti. Mama i ja napuštamo Petrograd pa sam te htio vidjeti.” Sramežljivo je slegnuo ramenima.
“Napuštate Petrograd?”
“Mama kaže da ovdje nije sigurno.”
“Kamo idete?”
“U Pariz.”
Jens osjeti bolan ubod u grudima. Nije htio ostati bez dječaka. Položio mu je ruku na rame osjetivši napetost u njemu. “Nedostajat ćeš mi, Alekseju. Nedostajat će mi naše jahanje u šumi.”
Dječak žustro i neveselo kimne. “Ja ne želim ići.”
“Majka ti je u pravu. Ovdje nije sigurno.”
“A ti? Vi ne odlazite.”
Jens se osmjehne. “Ja socijalistima neću biti zanimljiv. Danac sam pa se stoga ne brini, nisam u opasnosti.”
Aleksej uperi pogled u Jensa. “Jesi li siguran?”
“Dakako”, slaže Jens.
Dječaku kao da je laknulo.
“U svakom slučaju”, dometne Jens, “moram ostati i brinuti se o Atilinim potomcima.” Miš je imao dva mladunčeta što su i dalje tumarala mišjom palačom zabavljajući Lidiju.
Aleksej se stane premještati s noge na nogu.
“Što je?” upita blago Jens.
“Donio sam ti ovo.” Dječak mu pruži smeđu papirnatu vrećicu i zarumeni se od neugode.
Jens je uzme te tiho zazviždi od iznenađenja. U njoj su se nalazili dijamantna narukvica i zlatne naušnice. “Nisam baš siguran da će mi pristajati”, reče.
“Ne.” Aleksejevi obrazi bili su jarkocrveni. “Nisu za tebe...” No uto primijeti Jensov podrugljiv izraz lica i nasmije se. Brzo se osvrne po konjušnici provjeravajući prisluškuje li ih itko, no nije bilo nikoga. Popkov je negdje nestao. “Mama je izvadila sav nakit iz sefa i sad ga sprema među odjeću, te čak i u kutije kreme za lice.”
“Zbilja?”
“Da. Kaže da bi joj ga mogli pokušati ukrasti.”
“Mama ti je vjerojatno u pravu.”
“Ovo je ostavila jer ima previše nakita, a kaže da je ovaj gotovo bezvrijedan.” Zurio je u papirnatu vrećicu. “Meni ne izgleda bezvrijedno.”
“I nije, Alekseju. No tvoja mama ima toliko vrijedna nakita da joj ovaj, pretpostavljam, malo znači.”
“Zato želim da ga ti uzmeš. Sakrij ga. U slučaju da...” Ponovo slegne koštunjavim ramenima.
“Hvala ti, Alekseju.” Jens je bio ganut te je čvrsto zagrlio dječaka. “Jako ćeš mi nedostajati.” Odmaknuo se korak držeći ga rukama za ramena, oduševljen mirnom dostojanstvenošću njegova mladog uma. “Svakako nemoj prestati jahati, čuješ li?”
“Neću.” Dječak zatrepće. “Hvala ti, ujače Jense, na...”
Jens mu raskuštra kosu. “Hajde, pozdravi se s Junakom dok ja porazgovaram s tvojom majkom.” Žustrim korakom krene prema kočiji. Grofica je sjedila unutra, odjevena u zeleno, tužnih i ozbiljnih očiju.
“Dakle, odlaziš iz Rusije?”
“Da.”
“U Pariz?”
Osmjehnula mu se i odmahnula glavom. “Tako govorim ljudima. No zapravo idemo na istok.”
“Dug je to put.”
“No kudikamo sigurniji nego da pokušamo zaobići bojišnicu na zapadu.”
“Sada nigdje nije sigurno. Čuvaj se.”
Ispružila je ruku, prstima dotaknuvši njegovu koja je ležala na vratima kočije. “Poslušaj me, Jense. Čula sam da plemići kuju zavjeru kako bi svrgnuli cara Nikolaja.”
“Mili Bože, je li moguće da su se napokon prizvali pameti?”
“Ne. Šestorica nadvojvoda sastali su se s knezom Georgijem Lvovim iz Dume s namjerom da prijestolje ponude nadvojvodi Nikolaju Nikolajeviču.”
“Zamijeniti jednog Romanova drugim! Ludi su. Premijer Golicin preslab je da bi održavao red. Zar ne vide da je prekasno?”
“Ne, Jense, oni vole svoju zemlju. Ne žele je se odreći, a znaju da bi, ako Romanovi izgube prijestolje, smjesta morali otići.”
“I ti voliš Rusiju, ali to te ne sprečava da odeš.”
Odvratila je pogled od njega, usredotočivši se na konjušnice odakle je Aleksej upravo izašao, trčeći prema njima. “Lagala sam ti, Jense. Kad sam ti rekla da je njegov pravi otac poginuli vojni časnik.” Snizila je glas do šapta. “Otac mu je Romanov. Da se to ikad sazna, Aleksej bi bio u velikoj opasnosti.” Protrnula je. “Zbog toga odlazimo.”
Jens se okrene, zgrabi dječaka za ruku i žurno ga ugura u kočiju, zalupivši vratima. “Brzo idite”, požuri ih. “Idite već danas.”
“Sutra”, promrmlja ona.
“Ujutro ću vas doći pozdraviti”, obeća Jens.
Dječak mu se osmjehne. “Mogli bismo još jedanput otići jahati.”
Taj dan bio je početak kraja. Valentina se probudila rano, tjeskobna, odveć nemirna da bi spavala. Čula je grad kako teško diše, čak i u njihovoj mirnoj ulici s drvoredom. Kosti su je boljele od napetosti, kao da je trčala prebrzo i predaleko. Posvuda su se mogle čuti priče o radnicima koji se okreću protiv svojih šefova, o poštanskim djelatnicima koji su nasmrt pretukli čovjeka čije su naredbe deset godina slušali, o paru koji je vodio draguljarnicu iz koje su ih izbacili vlastiti zaposlenici. Bojala se za Jensa. Imala je priviđenja o radnicima što poput slijepih krtica izlaze iz svojih tunela ispod zemlje i izmrcvare svojega direktora u njegovu uredu tankih zidova.
Ruka joj je nagonski poletjela prema njemu kako bi provjerila je li zdrav i čitav, a on ju je smjesta povukao na sebe. Žestoko je vodila ljubav s njim, ostavljajući svoj trag na njemu, sitne ugrize po prsima i okus krvi u ustima kad mu je zubima okrznula donju usnicu. Danas joj je trebalo više od njega, više od mišića, kože i snažnog prodiranja. Trebala joj je krv iz njegovih žila. Otkucaji njegova srca. A kad mu je naposljetku iscrpljena legla u naručje i kosa joj se u zamršenim uvojcima rasula po njegovoj koži, oslonio se na lakat i pogledao je.
“Jutros si gladna, čini se”, nasmijao se.
Ona sjedne, podvukavši koljena ispod sebe. “Nemoj ići na posao, Jense. Ne danas.”
“Zašto ne danas?”
“Imam loš predosjećaj. Ostani danas kod kuće.”
“Moram ići, ljubavi. Moram se oprostiti od Alekseja. A trenutačno imamo i velikih problema.”
Srce joj se uzlupalo u grudima. “S radnicima?”
“Ne, premda se sindikati glasno bune i izražavaju svoje zahtjeve. Riječ je o starim drvenim vodovodnim cijevima. Istrunule su pa dolazi do onečišćenja vode te je ponovo izbio trbušni tifus. Obavijestio sam javnost da je ljudi moraju prestati piti. No što da rade?” Spustio je noge na pod, mislima već u danu koji je pred njim.
Prokockala je priliku.
Jens nije jahao s Aleksejem. Premda je još bilo rano, kad je stigao pred palaču Serovih grofičina kočija već je stajala natovarena i spremna pred ulaznim vratima, a Aleksej je pogrbljeno sjedio na stubama pred ulazom. Skočio je na noge spazivši Jensa na Junaku, no oproštaj im je bio kratak.
Grofica je bila uzrujana. “Nije htio ući u kočiju dok te ne pozdravi.”
Jens se rukovao s dječakom u znak službenog priznanja da je sada odrastao. “Pazi na majku, čuješ li?”
“Da, gospodine.”
“Piši mi. Javi mi što si odlučio raditi u životu.”
“Već sam odlučio. Idem u vojsku.”
Jensu se stegne srce. “Još je rano za to. Sretno ti u novom životu. Srest ćemo se opet, siguran sam, kad prođe ovo ludilo.”