Nitko nije čuo za Viktora Arkina. Što li je napravio? Vratio se u Moskvu? S Jensom?
Gdje si, Jense?
Bliže od toga nije moglo. Kad bi razgovarala s njime, gotovo bi osjetila kako joj srce treperi. To, i kad bi sjela na njegov bijeli sag od sobova krzna s kćerčicom u krilu i čitala joj o Isambardu Kingdomu Brunelu.
Arkin bi ih ponekad promatrao, Elizavetu i Valentinu.
Kad bi mu dozlogrdili sastanci, umoran od vike i prepirki tijekom kojih je svatko pokušavao nametnuti vlastitu volju prosipajući bujicu ideja, izmišljajući nove naume, nove spletke, nova pravila. Kerenski se okomio na boljševike, uništivši tiskarske strojeve njihova časopisa Pravda i urede Centralnog komiteta. Naredio je uhićenje Zinovjeva i Kameneva zbog vođenja proturatne kampanje, pa čak i samog Lenjina, koji se opet bio primoran skloniti na sigurno.
No bližio se čas — takav kaos više nije mogao trajati. Crvena armija samo u Petrogradu brojila je dvadeset pet tisuća boraca, a uz potporu baltičkih mornara uspjeli su se oduprijeti napadu generala Lavra Kornilova. Arkin je izgarao od želje da boljševici preuzmu vlast u zemlji putem općeg krvavog puča i napokon stanu na kraj tobožnjoj vladi pod vodstvom Kerenskog. A daleko od ušiju, u jednoj tajnoj stražnjoj prostoriji, Lenjinu je došapnuo kako je potrebno satrti sve ostale revolucionarne stranke. Nikakvi menjševici. Nikakvi socijalistički revolucionari. Nikakvi kadeti. Samo jedna stranka može vladati Rusijom, a to su boljševici. Rusiji je potrebna željezna ruka.
Zbog toga se Arkin vratio u Petrograd, kako bi bio uz Vladimira Lenjina i kako bi se pobrinuo da vođe revolucionarne opozicije budu bačeni u lance u Tvrđavi Petra i Pavla. No katkad bi, kad bi ga svladao umor i koljeno ga boljelo više nego inače, sebi dopustio da ih gleda na ulici, Elizavetu i Valentinu. Valentina je bila pametna. Bila je poput kameleona, skrivajući se pod bezličnom smeđom i sivom odjećom, stapajući se s okolinom, misleći da je nitko ne vidi. Zar je stvarno mislila da joj itko tko ju je makar jedanput vidio može zaboraviti lice? Tijekom godina koje je proveo u Moskvi postala je još ljepša, putenija, čak i poželjnija po načinu na koji se kretala, običnom okretu glave ili zamahu kosom.
Elizaveta, koja se i dalje kočoperila u svili i krznu, bila je laka meta svakom boljševiku željnom osvete, no nastavljala je izlaziti na ulicu visoko uzdignute glave. Bio ju je upozorio. Čak ju je i preklinjao. No ona mu se osmjehnula i poljubila ga u usta kako bi ga ušutkala.
“Ja sam ja. A ti si ti”, promrmljala je. “Neka tako i ostane.”
Pa je pustio da ostane tako. Nije se mogao prisiliti da Elizavetu upita za dijete, no djevojčicu nikad nije viđao s njima, kao da ju je Valentina skrivala od svijeta.
Valentina je s Lidijom sjedila na šezlonu u primaćoj sobi svojih roditelja i preklinjala ih da napuste Petrograd dok još mogu.
“Valentina”, rekao joj je strogo otac, “ovo je naš dom. Ovo je naša zemlja. Neću je napustiti.”
“Tata, molim te, nije sigurno.”
Namrštio se, ali ne na nju, usmjerivši pogled prema sagu dok mu se koža ovjesila, puna bora koje su mu se urezale duboko u lice. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci smršavio je kao i svi ostali. Valentina je primijetila i da u sobi nedostaju neke stvari. Dva zlatna svijećnjaka i vrijedna stara rešetka za kamin od sedefa. Je li ih sklonio nekamo, čuvajući ih za bolja vremena? Ili ih je prodao ili iskoristio kao mito? Možda su ih čak i ukrali nadobudni vojnici Crvene armije što su tumarali uokolo.
“Ne bojim se ja tih boljševika”, rekao je.
“Trebao bi”, oglasi joj se majka. Činilo se da je spomen njihova imena nije uplašio, čak ni uzrujao. Bila je odjevena u tamnu svilenu haljinu — bez bisera ili bilo kakva nakita, primijetila je Valentina. Dakle, i ona je bila oprezna na svoj način. “Svi bismo se trebali bojati, ne onoga što su već napravili, nego onoga što će tek učiniti.”
Filip Ivanov je pogleda, iznenađen. “Kako znaš što se spremaju učiniti?”
“Čitam novine, čujem priče. Progone nas jednog po jednog. Prisvajaju naše kuće. Samo je pitanje vremena.”
“Mama, zar ih ne mrziš?”
“Ne. Oni se bore za ono u što vjeruju, baš kao što i mi živimo na način u koji vjerujemo.”
Suprug joj uzrujano frkne nosom te Valentina priđe njegovu naslonjaču.
“Ostani kod kuće, tata. Čuvaj se.” Dotaknula mu je ruku i on joj stisne prste. Sagnula se i poljubila ga u obraz. Bio je mekši nego inače, kao da je s njega skinut vanjski sloj. “Pazi na sebe i mamu.”
“Je li to ono što ti radiš? U toj smiješnoj odjeći? Nikad nisam mogao zamisliti da će mi kći i unuka nositi takve dronjke.”
“Djede”, reče Lidija smiješeći se poput svojega oca, “i ti bi trebao nositi radničku košulju i vunenu kapu. Izgledao bi smiješno.”
Nasmijali su se. Valentina se kasnije sjetila toga posljednjeg zajedničkog smijeha.
Stanje se pogoršalo kad je ponovo zahladilo i Valentina je počela pripremati kuću. Pozvala je trgovca namještajem koji je odnio većinu njihova imetka u zamjenu za debeo svežanj novčanica. Dobivene rublje smjesta je zamijenila za zlatne dukate i dijamante budući da će papirnate novčanice uskoro postati bezvrijedne. I trgovac namještajem i draguljar bezočno su je opljačkali, no nije si mogla priuštiti da se prepire s njima.
Otpustila je svu poslugu, kuću napunila bezvrijednim krevetima, stolcima i ormarima, a sve svoje i Lidijine stvari zaključala u dvjema sobama na gornjem katu. Sačuvala je Jensove nacrte, nekoliko komada njegove odjeće, ni jednu knjigu, par glomaznih cipela i nekoliko osobnih stvarčica. Svega ostalog se odrekla. Lidija je uza se čvrsto privijala vlakić i drvene kocke dok je sjedila u majčinu krilu i pozorno je slušala.
“Moramo postati jedne od njih”, objašnjavala joj je Valentina. “Ne smijemo im dopustiti da nas izbace iz kuće jer nas u protivnom tata neće znati naći kad se vrati.”
“Hoće li se brzo vratiti?”
“Hoće, anđele moj. Uskoro.”
Zlatnosmeđe oči zatreptaše. “Meni je sad pet godina, mama.”
“Znam.”
“Gotovo sam odrasla.”
Valentina se osmjehne. “Nego što.”
“Zato mi moraš reći istinu, mama.”
“Dakako.”
“Kad će se tata vratiti?”
“Uskoro.”
Najgore je bilo s koncertnim glasovirom Erard — odreći se njega bilo je kao da su joj odsjekli ruku. Ulaštila ga je dok nije zablistao i posljednji put sjela na stolac dok je Lidija sjedila na podu oslonivši se leđima o Valentininu nogu. Svirala je Chopina, a Lidija je plakala. “To je tatina najdraža.”
“Možda ju je čuo.”
Lidija odmahne glavom, grizući usnicu. Nakon toga glasovir su odnijeli na kolima.
U kuću su ušli ljudi. Ljudi što su raznosili blato s čizama po ulaštenim podovima i koji nisu znali čemu služi prekidač za svjetlo ni kako se služiti vodokotlićem. Valentina se zatvorila u svoje dvije sobe, sklupčavši se na krevetu, umotana u Jensovu pamučnu košulju koja je umjesto njegova poprimila njezin miris. Izgubila je kuću, njegove ljubljene knjige, a sada i njegov miris. Uronila je lice u njegov jastuk, a s usana joj se oteo zvuk, potmuo prigušeni jauk iz dubine duše.
Lidija je sjedila na vrhu stuba obgrlivši koljena i promatrajući dva bosonoga dječaka kako igraju nogomet s očevim joj globusom.
“Nemoj joj nauditi, Viktore.”
“Elizaveta, nikad neću nauditi tvojoj kćeri, to sam ti obećao. Njezin je muž još uvijek živ samo zbog tebe.”
“Ne dopusti da joj oni naude, oni ljudi u sivom koji se nazivaju vojskom. Ili oni što haraju gradom u čoporima poput vukova, dijeleći svoje viđenje pravde. Ne dopusti im da joj naude.”
“Učinit ću sve što je u mojoj moći. Kad ukloniš branu s rijeke, ne možeš zabraniti vodi da teče. No”, podignuo je glavu s jastuka i poljubio joj vitak vrat, “vidjet ću što se može. Kako bih tebe zaštitio.”