Ležeći na njemu zanjihala je kukovima u ritmu njegovih pokreta, okrznuvši mu prsa grudima mekanima poput baršuna. Tih uzdah isprekidao joj je riječi. “Ne treba mi zaštita.” Utisnula mu je čvrst poljubac u usta, potraživši njegov jezik svojim kao da će bez njega umrijeti od gladi.
41
Petrogradom se zaorio zvuk nalik na udarac Thorova malja, od kojeg su prozori zaklepetali poput kostiju u grobnici. Prenuo je Valentinu dok je čitala knjigu i probudio Lidiju, koja je u spavaćici odbrzala do majčina kreveta očiju razrogačenih od uzbuđenja. Čvrsto je zagrlivši, Valentina je osjećala kako joj kćerino srce treperi. Pogledala je na sat. Bilo je 21.45, 24. listopada 1917.
“Mama, je li to grmljavina?”
“Nije, mila. Zvuči kao top.”
Lidija širom razrogači oči. “I to velik.”
“Da, jako velik. Mislim da je to brodski top.”
“S kojeg broda?”
“Ne znam.” No krv joj se sledila u žilama jer je znala što top označava: početak revolucije.
Arkin joj je to mogao reći. Bila je to Aurora.
Bila su četiri sata ujutro i Valentina je stajala pod mraznim noćnim nebom, promatrajući kako njezin svijet izgara. Nije bilo nikakvih sjajnih zvijezda repatica, ničega značajnog da obilježi taj trenutak. No negdje u daljini iznad gradskih krovova požar je progorio rupu u mraku, a njegov plamen zatro je i posljednji tračak nade u njezinu srcu da će se Rusija uspjeti izvući iz ponora.
Što je to značilo? Za Jensa. Za njezinu kćer. Za njezine roditelje. Njihova je svijeta nestalo. Tlo pod nogama izmicalo joj je, a rukama je čvrsto stisnula ulazna vrata kuće od kovana željeza, kao da ona mogu spriječiti svemir da joj se ne sruči na glavu.
Jense, jesi li negdje u gradu? Jesi li čuo brodski top?
Bila je uvjerena da je Jens još uvijek živ te da udiše isti noćni zrak kao i ona. Zbog čega Arkin ne bi prosvirao glavu čovjeku koji ga je obogaljio, to nije znala, no ništa je nije moglo uvjeriti u to da je mrtav. Ništa. Još je čvršće stisnula ledenu šipku kapije. Imala je osjećaj da joj njegove misli polako prodiru u um. U loncu bi miješala kašu za doručak i odjednom bi čula njegov uzdah te bi znala da je zamišlja kako zatiče kosu iza uha i gricka vršak jezika dok se usredotočuje. Okrenula bi se od štednjaka, no nikad ga ne bi ugledala. Ili kad bi se ljutila na derane s donjeg kata što su šutnuli loptu kroz prozor, a staklo je bilo nemoguće nabaviti, čula bi Jensa kako baš u tom trenutku razmišlja o tome kako su djeca sa sela nepismena i kako bi revolucija prije svega trebala donijeti besplatno i obavezno obrazovanje za sve.
Njegove misli čuvala je kao blago. Kako bi joj koja pala na um, pažljivo bi ih omatala vatom i sakupljala ih kao što lepidopterolog sakuplja leptire. Noću bi ih vadila i preslušavala, uvijek iznova, ležeći u njegovu krevetu i grleći njegov jastuk. Dok je tamu grada razgonila vatra, njezina je ostajala postojana i sveprisutna.
“Nećeš ga pronaći u tom plamenu”, začuo se glas iz noći.
“Lave?”
Golemi lik Lava Popkova iskoračio je iz sjene u krug svjetla ulične svjetiljke kako bi vidjela da je to on. Bio je krupniji nego ikad. Povez mu je prekrivao praznu očnu duplju, a guste crne kovrče padale su mu preko ožiljka na čelu. Bilo joj je drago što ga vidi. I to ju je iznenadilo.
“Nema više konja?” Mahnuo je prema konjušnicama gdje je nekoć kartao s Jensom i Valentini prvi put padne na pamet da mu zacijelo nedostaje prijatelj.
“Ne, prodala sam ih.”
Čim se konjušnica ispraznila, cijele su se obitelji bez ikakva pitanja uselile u pregratke za konje u kojima su spavale prekrivene slamom i jele zob iz korita. Valentina nije prigovarala. Nije ju bilo briga. Htjela je osjećati nešto prema njima, no nije mogla. Zbog takvih ljudi izgubila je muža i sestru — za takve se Arkin borio. Zar ne vidite što radite? htjela im je vikati. Zar ne vidite da osim onoga što je loše uništavate i sve što je u Rusiji dobro?
Žurno je sklonila Popkova sa svjetla. “Imaš li vijesti?”
“Da.”
“O Jensu?”
“Ne.”
Nije htjela da išta čuje, nikakav zvuk, čak ni najtiši uzdah, premda su joj od razočaranja prsnule kosti. “Nego o kome?”
Zahihotao se te joj je došlo da ga zgrabi za bradu i protrese je. “O kome?” ponovo je upitala.
“O čovjeku koji se zove Erikov. Čujem da uživa povjerenje druga Lenjina.”
“Što se to mene tiče?”
“Ime mu je Viktor Erikov.”
Srce joj je zastalo. “Viktor Erikov?”
“Arkin je promijenio ime. Zbog toga nismo uspijevali naći toga krvožednog gada.”
“Zašto bi to učinio?”
Krupna se sjena pomakne. “Zbog tvoje obitelji. Jer se ime Arkin previše povezivalo s ministrom Ivanovim. A on se htio od njega ograditi.”
Valentina kimne. “Znaš li gdje je?”
“Još ne. Ali saznat ću.”
“I reći ćeš mi?”
“Da. To će te vjerojatno stajati glave, no reći ću ti. Dotad ne izlazi iz kuće.”
“Gdje su revolucionari?”
“Posvuda. Prokleti boljševici zauzeli su željezničke stanice i prisluškuju telefonske linije. Čak su i u Državnu banku provalili. Ti se ne šale, zato ne izlazi iz kuće.”
“Hvala ti, Lave.”
On slegne ramenima i okrene se da ode.
“Lave.” Uhvatila ga je za ruku. Bila je čvrsta kao kamen. “Žao mi je zbog tvojega oka. Čuvaj se.”
Zabrundao je nešto nerazgovijetno, što je zazvučalo poput potmule grmljavine u njegovim granitnim prsima, i krupnim koracima nestao u noć.
“Ostani ovdje, Lidija. Zaključaj vrata. Nikome ih ne otvaraj.”
“A što ako mi zatreba zahod?”
“Koristi vjedro.”
Tanki nosić namreškao se od gnušanja.
“Ozbiljno, Lidija.”
“Kamo ćeš?”
“Idem pronaći tatu.”
Srcoliko lišce ozarilo joj se kad ju je pogledala. “Smijem li i ja poći?”
“Ne. Ti moraš biti dobra. Tata će se vratiti samo ako budeš dobra.”
“Bit ću dobra, mama.”
Kći joj namjesti anđeosko lice, no Valentina se nije dala zavarati. “Ozbiljno ti govorim. Ne otključavaj vrata. Obećaj mi.”
“Obećavam.”
Poljubila je kćer u raskuštranu kosu natjeravši se da joj povjeruje.
“Valentina!”
Stajala je u veži doktora Fedorina uplašeno se osvrćući preko ramena. Grad je trenutačno mirovao, kao vuk koji spava nakon bogata noćnog lova. No to nije značilo da neće opet ubiti.
Nikolaj Fedorin uvukao ju je u kuću i brzo zatvorio vrata. “Danas ne bi smjela biti na ulici, Valentina. Odveć je opasno.”
“Samo sam došla čuti što ste saznali.”
“Draga moja djevojko, grad nam je eksplodirao u lice. Boljševička revolucija razdire Petrograd, a njihova Crvena armija zatvara svakoga tko nije njihov istomišljenik. Sefovi tvornica, bankari i svi političari su...” Zastao je primijetivši da su joj usne problijedile.
“Moj je otac jedan od tih političara.”
On odmahne glavom od očaja. “Ne idi k njemu, draga moja.”
“Moram. A što ćete Vi?”
“Ne brini se, ja sam siguran. Liječnik sam, trebat ću im. Vidim da i ti nosiš svoju odoru bolničarke, ona bi te trebala zaštititi.”
Valentina žurno otvori vrata. “Na to i računam.”
Prošlo je dobro, bolje nego što je Arkin mogao sanjati. Kerenskijeva vlada prevrnula se poput mrtve ovce prepustivši vlast crvenima.
Međutim — osmjehnuo se sam sebi razmišljajući o tome koliko je Kerenski glup — večeras će se zaprepastiti kad ih sve uhite u Zimskoj palači. Prije isteka dana članovi Kerenskijeva ministarskog vijeća bit će zatočeni u ćelijama Tvrđave Petra i Pavla. Hodao je ukrug po uredu ne bi li odagnao bol iz noge, čekajući da stignu novi zatvorenici.
Na um mu padne Friis. Svaki je dan razmišljao o inženjeru. I o Ivanovoj. Oni su mu bili trn u oku što ga nije mogao iščupati, bez obzira na to što učinio. Povukao je cigaretu napunivši pluća dimom, no ne uspijevajući istisnuti prizor njih dvoje koji mu se urezao u pamćenje, sjećanje na njih kako trče zajedno pod kišom držeći se za ruku, tijela priljubljenih u zajednički obris, ne odvajajući pogled jedno s drugoga.