On nije hitro povukao ruku, nego je stao pomno promatrati. “Oči joj nisu moje. A ni tvoje.”
“Oči su joj isključivo njezine. Mnogo je toga na Lidiji takvo.”
U prohladnom uredu on čučne oslonivši se o petu, a drugu nogu ukočeno pruži ustranu te je stane pomno proučavati licem koje nije odavalo nikakve osjećaje. No pustio je da mu prsti ostanu zarobljeni u njezinim ručicama.
“Dakle, ti si Lidija”, reče joj. Glas mu je bio blag.
“A ti si moj tata”, Lidija će tiho. Nagnula je glavu ustranu i stidljivo se osmjehnula, a potom mu iznenada obavila tanahne ručice oko vrata, stisnuvši ga u čvrst obruč kao da ga nikad neće pustiti. Oglasila se tihim zvukom nalik na mijaukanje. “Tata.” Poljubila ga je u obraz.
Valentina je gledala, osupnuta. Nije joj dala takve upute, no jasno je vidjela kako se čovjek kojeg je mrzila rastapa od dragosti. U kćerinu zagrljaju kao da su mu se kosti smekšale, a s njima se rastopio i djelić njezine mržnje prema njemu. Kad mu je djevojčica privinula obraz uz svoj, oči su mu se napola sklopile, a crte lica rastopile se kao da su se temelji pod njima urušili. Lidija i on dugo su ostali zagrljeni, da bi je potom on žustro poljubio u čelo, uspravio se i vratio za stol ne pogledavši ni jednu ni drugu. Izvadio je neki obrazac, ispunio ga i pružio Valentini.
“Izvoli”, reče. “Dopuštenje za napuštanje Petrograda. A sad idi.” Pročitala ga je. Pogledala je Lidiju. I pokidala papir. “Na njemu nema imena mojega muža.”
“Nema.”
“Ne idem iz Petrograda bez njega.”
“Ako ostaneš u ovom gradu, Crvena armija na koncu će doći po tebe, Valentina, koliko god se skrivala pod tim smeđim kaputom. Ti si ministrova kći i oni će te dograbiti. Ne kockaj se djetetovim životom.”
“Ako Jens Friis ostaje, ostajemo i mi.”
“Ne budi tako nerazborita, Valentina. Misli na Lidiju.”
“Ako on umre, i mi ćemo umrijeti.”
“Ne mogu vas sve spasiti.”
“Zapiši i njegovo ime na propusnicu ako želiš da ti kći ostane živa.”
Bio je to trenutak smrtne muke. Pomislila je da joj je izmaknuo. Činilo se da se povukao u sebe, a siva prostorija pretvorila se u mrtvo i prazno mjesto. No potom ju je najednom pogledao ravno u oči.
“Voli li tvoja majka Lidiju?” upita je.
Valentina oprezno odgovori: “Da, naravno da voli svoju unuku.”
On kimne, no ne pogleda ponovo Lidiju, te ispuni novi obrazac i pruži ga Valentini. “Uzmi.”
Pokraj njezina i Lidijina stajalo je i Jensovo ime. “Spasibo. Hvala ti.”
“No upozoravam te, nakon što bude pušten, doći će po njega bez obzira na propusnicu. Imat ćete sat vremena, možda i manje, prije nego što ostali saznaju da je u Petrogradu, nakon čega vam propusnica više neće vrijediti. Radio je za cara, a takva se izdaja ne oprašta.” U glasu mu se začula srdžba. “Kucnuo je čas kad ljudi poput njega moraju polagati račune, ljudi koji misle da su sigurni jer su otvorenih svjetonazora i dobro obrazovani. Kao da ga pamet može zaštititi.”
“Jens je radio u korist ruskoga naroda, pomagao mu. A što ćete vi boljševici učiniti, uništiti svakoga tko ima dovoljno mozga da misli za sebe? Kakvoj se budućnosti Rusija može nadati ako to učinite?”
“Rusiju sada čeka svijetla budućnost. Napokon je oslobođena od tirana.”
Valentina uzme Lidiju za ruku i povuče je bliže k sebi. “Nadam se da se više nećemo sresti, Arkine.”
“Onda uzmi dijete i bježi. To ti dobro ide. To si vrlo vješto izvela u šumi, skrivajući se od stabla do stabla.”
Zapiljila se u njega. “O čemu ti to govoriš?”
Osmjehnuo se likujući. “Zar ne znaš, do dana današnjeg? Ja sam bio u šumi onoga dana kad si nabasala na nas dok smo se pripremali. Ja sam taj koji je raznio vašu kuću u Tesovu.”
“Jesam li bila dobra, mama?”
“Bila si izvrsna, dočenka, kćeri.”
“Hoće li se tata ljutiti na mene kad dođe kući zbog toga što sam onoga čovjeka nazvala tatom?
“Neće. Poljubit će te tisuću puta.”
“Zašto onda plačeš?” Ručicom je okrznula majčinu. “Nemoj plakati.”
“Brzo! Moramo požuriti. Imamo samo sat vremena.”
“Za što?”
“Da napustimo Petrograd.”
42
Valentina je sklopljenih očiju stajala iza ulaznih vrata i osluškivala. Dva tamnoputa dječaka sjedila su na podu u hodniku i kartala za opuške cigareta, no bili su toliko usredotočeni na igru da gotovo uopće nisu razgovarali. Nisu joj smetali. U proširenju ispod stubišta pojavio se uzak krevet na kojemu je ležao ćelavi muškarac i hrkao. Čak joj ni on nije smetao jer se smirivala. Pažljivo osluškujući. Nije htjela čekati ispred da ne privlači pozornost na sebe.
Minute su brzo otkucavale. Zadržavala je dah kao da time može usporiti vrijeme, no u džepu je nosila težak Jensov sat čije su se kazaljke neumoljivo okretale. Osluškivala je ne bi li čula zvuk vojničkih čizama kako grabe niz puteljak, trznuvši se svaki put kad bi vjetar šušnuo i vrata se zatresla. Znala je da Jensa neće čuti sve dok mu ruka ne dotakne vrata.
Minute su brzo otkucavale.
Na stubi pred vratima začuo se najtiši mogući zvuk. Prsti su joj poletjeli prema kvaki i okrenuli je, odškrinuvši vrata kroz koja je prodrla struja hladnog zraka, a onda ih odgurnula tolikom snagom da su se odbila od zida. Dječaci su znatiželjno pogledali prema gore.
Jens je stajao ondje, visok kao i uvijek, no koža mu je bila zategnuta preko jagodica, a oči utonule duboko u tamne duplje. Donju polovicu lica prekrivala mu je gusta riđa brada.
“Valentina.” Bio je to tek šapat.
Privukla ga je k sebi, preko praga, u hodnik, i nogom za njim zalupila vrata. Zagrlila ga je, najednom zanijemjevši, dok joj je srce glasno udaralo priljubljeno uz njegova prsa. Osjetila je njegove ruke oko sebe, čvrste i nepopustljive. Toliko ga je snažno željela da joj je tijelo počelo drhtati.
“Valentina”, ponovio joj je ime, kao da je to jedina riječ koje se sjeća.
Nije ga mogla pustiti od sebe. Bila je svjesna sata u džepu i vremena koje je odmicalo pred njima poput izdajice. No svejedno ga nije mogla pustiti.
Torbe su bile spremne na krevetu, dvije velike i jedna mala. Spremila ih je prije dva tjedna, napunivši ih uglavnom konzerviranim mesom i vrećicama zobi i sušenog voća, ali i žigicama, voštanicama, pokrivačima, čarapama i po jednim vunenim džemperom za svakoga od njih.
“Putovat ćemo s malo prtljage”, bila je rekla kćeri. Lidija je sjedila prekriženih nogu na sagu od sobova krzna privijajući vlakić uza se.
Valentina svuče odjeću s Jensa. Osam mjeseci u istoj odjeći.
“Smrdim kao strvina”, promrmljao je.
Poljubila ga je u prsa. “Mirišeš tako da bih te mogla pojesti.”
Nasmijao se protisnuvši taj zvuk kroz grlo te ona shvati da te mišiće dugo nije koristio. Za razliku od ostalih mišića na njegovu tijelu, nalik na čvornato uže duž bedara i prsa, koji su bili sve što je od njega ostalo. Sama kost i koža i čvornati mišići. Pokušala je zamisliti koliko mu je napora iziskivalo održavati tijelo i um spremnima za bijeg dok je istovremeno umirao od gladi, no nije mogla. Na brzinu se oprao, a ona mu je oribala leđa i podšišala bradu - nisu se zadržali dovoljno dugo da se stigne obrijati. Za nekoliko minuta izašli su iz kuće žustro gazeći ledenim pločnikom i držeći kćer za ruke između sebe. Lidija je neprestano ramenom gurkala očevu nogu provjeravajući je li stvaran.
“Boljševici su zauzeli željezničke postaje”, rekla mu je, “pa ne bismo smjeli iskušavati sreću s vlakom.”
“Hodat ćemo”, reče on. “Cijelim putem ako treba.”
“Dokle?”
“Do Kine.”
Usta su joj se ovjesila. Gledao ju je smiješeći se njezinoj reakciji, a ona je znala da bi s tim čovjekom otpješačila i do Sjevernog pola ako treba.