“Neka bude do Kine”, reče.
“Gdje je Kina?” upita Lidija.
“Na kraju gdje Rusija pada u more.”
“Nije daleko?”
Oboje su joj se nasmiješili. “Morat ćeš brzo hodati”, reče Jens i ona kimne, ubrzavši koračiće.
U sljedećoj ulici naišli su na prvu blokadu na cesti, koju su čuvale prilike u sivom, s širokim crvenim trakama oko ruke i puškama što su im nervozno podrhtavale u rukama. Valentini se kralježnica ukočila od jeze, no Jens je nastavio grabiti, hitro zakrenuvši u sporednu uličicu s namjerom da pokuša nekim drugim putem. No svaki put bilo je isto — u kojem god smjeru krenuli. Svaki put bili su prisiljeni povući se. Lidija se sklonila između dugih nabora kaputa svojih roditelja i prestala brbljati s ocem o tome kako je naučila igrati poker od dječaka s donjeg kata. Nakon sat vremena Jens se zaustavio u sjeni crkve čija se kupola u obliku glavice luka mutno zlatila pod oblačnim nebom, a pepeo od prošlonoćnih požara i dalje se kovitlao na vjetru. Odložili su torbe na tlo.
“Jense, u zamci smo. Propusnice nam ništa ne vrijede.”
“Ovdašnji vojnici zagriženi su boljševici — neće im biti važan potpis na obrascu ako zaključe da je njihov posao prosvirati glavu jednom od ugnjetavača. Odveć je opasno da se služimo propusnicama.” Nakratko se naslonio na zid, okrenuvši glavu kao da provjerava drugi kraj ulice, no tako mu više nije mogla vidjeti lice. “Zašto me je pristao pustiti?” upitao je.
Usta su joj se osušila. Naslonila mu je glavu na rame. “Zar je važno?”
Dugo je šutio, a Valentina osjeti težinu poput olova u grudima. Jens joj položi čekinjavu bradu na tjeme i ispusti dah što ga je bio zadržavao.
“Ne, ljubavi”, reče tiho, “nije važno. Dok god smo zajedno.” Poljubio ju je u čelo. “A sada pokret.”
“Kamo?”
Podignuo joj je bradu tako da su im se pogledi susreli. “Zar zaista misliš da sam osam mjeseci proveo u onoj smrdljivoj samici ne razmišljajući? Isplanirao sam nam pravac bijega i svaki korak pregazio tisuću puta.”
Podignuo je torbu i popeo kćer na leđa. “Postoji izlaz.”
Jens se sagnuo i podignuo zasun na željeznom oknu nasred ulice. Neka su bila zaključana, no znao je da je lokot na ovome razbijen.
“Brzo! Siđite.” Vidio je da Valentina oklijeva. “Sigurno je.”
Posljednji put kad je bila u kanalizacijskom tunelu umalo se utopila. On se spustio u crnu jamu, pridržavajući se za metalne ljestve pričvršćene za zid od opeke, te s police uzme kerozinsku svjetiljku. Žigice koje su trebale biti ondje nestale su, no Valentina mu je dala jedne koje je spremio u džep. Zapalio je fitilj, a mutno žuto svjetlo smjesta je razagnalo sjene.
“Lidija, hajde, mila, ti si sljedeća.”
Uplašeno lišce provirilo je preko ruba, a potom je spustila nogu na prvu prečku i uzverala se niz ljestve poput majmunčića. Ugledavši crni tunel što se protezao pred njima, nije zastenjala, nego se polako primaknula sasvim blizu njemu, ne trepćući i zureći u tamu.
“Potpuno je sigurno”, reče on i potapša je po pustenom šeširiću kako bi je ohrabrio, a zatim pruži ruku Valentini. Ona za sobom zatvori okno otvora i siđe niz ljestve, nakon čega ih je tama sasvim progutala. Tišinu je prekidao zvuk kapanja vode i daleka huka koju je proizvodio crpni motor.
“Koliko daleko?” upita Valentina.
“Koliko god budemo mogli.”
Podignuo je svjetiljku i zagledao joj se u lice. Na njemu je primijetio promjene, no poljubio joj je usne i zaputio se naprijed s Lidijom na leđima. Valentina im je isprva pjevala jasnim milozvučnim glasom u zagušljivoj tami, no uskoro su morali puzati na sve četiri vukući torbe kroz smrdljivu ledenu vodu i sileći se da nastave.
Jensa je ljutilo što se teško snalazio u mračnim tunelima, budući da su mu se oči tijekom zatočeništva odviknule od tame. Neprestano je posrtao, no nije dopustio Lidiji da mu siđe s leđa unatoč Valentininu nagovaranju. Kći mu je čvrsto ovila ruke oko vrata, priljubivši se uz njega s čežnjom koja mu je napajala suhu i žednu dušu.
Nisu razgovarali o tome što rade, čega se odriču i što za sobom ostavljaju — sad nije bilo vrijeme za to. Samo ju je jedanput upitao: “A tvoji roditelji? Gdje su?” Valentina je pogledala kćer koja je pozorno slušala svaku njihovu riječ, i kratko odmahnula glavom. Nije ponavljao pitanje. Kad su prošli ispod još jednog metalnog okna, Jens se uspeo uz ljestve i provirio kroz rupice u poklopcu. Ugledao je noge što trče, na stotine, možda i tisuće njih. Nakon osam mjeseci svakodnevne potpune samoće, bilo mu je teško pojmiti toliki broj ljudi. Kad su stigli do račvanja u tunelu, a on bez imalo oklijevanja skrenuo lijevo, Valentina se zapanjeno nasmijala, prestrašivši ga.
“Kako li se samo snalaziš u ovom labirintu otvora i cijevi? To je nemoguće.”
“To su moji tuneli, Valentina. Ja sam ih sagradio. Naravno da se znam snalaziti u njima.”
Lidija predugo nije pustila ni glasa. Klipsala je iza njega do gležnja u vodi, a kad se okrenuo prema njoj, primijetio je da su joj oči razrogačene od straha.
“Tata”, upitala je šaptom, “gdje spava zmaj?”
“Ovdje dolje nema zmajeva, mališka”, brzo će Valentina.
“Ima. Tata mi je tako rekao. Mogu mu namirisati dah.”
Jens primi djetetovu ručicu u svoju. Bila je hladna i vlažna. “Mislim”, reče on, “da je vrijeme da se popnemo na svjetlo.”
Nisu bili daleko od idućeg okna. Na tom mjestu svod je bio viši te Jens podigne svjetiljku kako bi pri njezinu blijedu svjetlu vidio što je dalje moguće. Voda je zabljesnula, gusta i masna.
“Nije ispred nas, tata”, prošaptala je Lidija. “Zmaj je iza nas.”
“Ne, Lidija, mila, ovdje nema...”
“Slušaj”, protisne ona.
On posluša. Valentina mu u znak upozorenja položi ruku na rame. Negdje iza njih začuo se nepogrešiv zvuk nogu što šljapkaju kroz vodu, brzo se krećući. Jens smjesta ugasi svjetiljku. Povuče Valentinu i Lidiju iza sebe te ostadoše stajati u tišini, čekajući. Minutu kasnije začuo je glasove.
“Svjetlo se ugasilo.” Bio je to glas nekog dječaka.
“Nestali su. Slušaj”, govorio je stariji čovjek.
Stope su načas utihnule — nisu imali svjetiljku pa su zacijelo slijedili Jensovu. Kad su se ponovo pokrenuli, zvuk stopa bio je sporiji, a zatim sve glasniji dok ih gotovo nisu sustignuli. Jens osjeti kako mu Valentina stavlja nešto hladno i teško u ruku. Bio je to pištolj. Srce mu se uzlupalo. Naciljao je u mraku.
“Tko god jeste, smjesta stanite”, povikao je.
Zvukovi utihnuše.
“Tko je?” upita Jens.
“Nitko”, odgovori dječak. “Tko ste vi?”
“Putnici.”
“Možda smo na istom putovanju”, dobaci stariji muškarac. “Možda. Imate li svjetla?”
“Imamo svjetiljku, ali nemamo žigica.”
“Ostani iza mene, Valentina, i upali našu svjetiljku.”
Učinila je što joj je rekao dok je on držao pištolj uperen u smjeru glasova. Na svjetlu se pojave dvije prilike: dječak od nekih dvanaest godina i pokraj njega muškarac s navoštenim sijedim brkovima i izgubljenim, tužnim očima. Imao je mekane ruke i izgledao poput kakva bankara ili odvjetnika. Jens spusti pištolj i dobaci kutiju žigica dječaku koji ih hitro spremi u džep. Jens iza leđa začuje kako je Valentina opsovala.
“Te sam žigice platila pedeset rubalja na crnoj burzi”, negodovala je.
“Hvala ti, prijatelju”, reče čovjek. “Imate li i viška hrane?”
“Njet!”, hitro će Valentina.
“Moj unuk i ja bili smo prisiljeni pobjeći bez ičega.” Pokazao je prema Valentininoj torbi. Ona počne uzmicati. U tom trenutku dječak ispod kaputa izvuče velik i težak pištolj i uperi ga ravno Valentini u glavu.
“Daj mi tu torbu!” podvikne.
“Najprije ćeš me morati ustrijeliti, bijedni mali lopove”, odvrati ona.
Jens iskorači ispred nje, naciljavši u starca. “Kaži mu da ga skloni”, naredi mu. “Pomogao sam ti. Kakva to unuka imaš?”