Выбрать главу

Meri je odmahnula glavom.

„Penrouz je matematičar iz Oksforda. On smatra da ljudska svest predstavlja kvantno-fizički pojam po samoj svojoj prirodi.“

„A to znači?“

„To znači da ono što mi smatramo inteligencijom, svesnošću ne potiče od neke biohemijske mreže neurona, ili bilo čega sličnog, već da je rezultat kvantnih procesa. On i jedan anesteziolog po imenu Hamerof su zagovornici teze da je kvantna superpozicija izolovanih elektrona u mikrotubulama moždanih ćelija stvorila fenomen svesnosti.“

„Ah“, rekla je Meri sumnjičavo.

Luiz je srknula kafu. „Pa, zar ne shvatate?“ — pitala je. „To objašnjava Veliki skok napred. Naravno, naši mozgovi su bili isti kao što su danas sto hiljada godina, ali do pojave svesnosti nije došlo sve dok se nije desio kvantni fenomen, verovatno sasvim slučajno: jedno jedino cepanje novog univerzuma do kojeg je došlo na način na koji to Everet objašnjava.“

Meri je klimnula glavom; to je bila zanimljiva ideja.

„A kvantna dešavanja, po svojoj prirodi, imaju višestruke moguće ishode“, rekla je Luiz. „Umesto te kvantne fluktuacije ili ma šta da je to bilo, i stvaranja svesnosti kod Homo sapiensa, ista stvar je mogla da se dogodi kod druge vrste ljudskih bića koja su postojala pre četrdeset hiljada godina — Neandertalaca! Prvo cepanje univerzuma je bilo slučajno, bio je to kvantni poremećaj. Na jednoj strani, misao i svesno mišljenje su se razvili kod naših predaka, na drugoj, kod Ponterovih predaka. Pročitala sam da su Neandertalci postojali pre dvesta hiljada godina, da li je to tačno?“

Meri je klimnula glavom.

„A oni su imali čak i veće mozgove od nas, zar ne?“ Meri je ponovo klimnula glavom.

„Ali u ovom svetu“, rekla je Luiz, „u ovoj vremenskoj liniji, u tim mozgovima nije se stvorila iskra svetlosti. To se desilo nama, i ta oštrina uma koju nam je ta svesnost dala — lukavost i mogućnost predviđanja događaja — dovela nas je do apsolutnog pobede nad Neandertalcima i tako smo mi postali vladajuća vrsta na ovoj planeti.“

„Ah!“ — rekla je Meri. „Ali u Ponterovom svetu — “

Luiz je klimnula glavom. „U Ponterovom svetu se desilo upravo suprotno. Neandertalci su bili ti koji su postali svesni i razvili umetnost i kulturu i lukavost. Kod njih je došlo do Velikog skoka napred, a mi smo ostali glupi kakvi smo i bili prethodnih šezdeset hiljada godina.“

„Pretpostavljam da je to moguće“, rekla je Meri. „Mogla bi, verovatno, da napišeš dobar rad na osnovu ove ideje.“

„I više od toga“, rekla je Luiz. Otpila je još malo kafe. „Ako sam u pravu, to znači da bi Ponter mogao da se vrati kući.“

Meri je osetila kako joj je srce zadrhtalo. „Šta?“

„Taj zaključak zasnivam delimično na onome što mi je Ponter ispričao, a delimično na našem shvatanju fizike. Pretpostavimo da svaki put kada se univerzum cepa, on to ne čini na način kao što se to dešava kod ameba — tako što od jedne amebe postaju dve, a prvobitna nestaje tokom tog procesa. Pretpostavimo da se umesto toga dešava nešto što više liči na ono što se događa kod kičmenjaka prilikom rođenja: prvobitni univerzum nastavlja da postoji, a stvara se novi univerzum.“

Da?“ — rekla je Meri. „I onda?“

„Pa, onda ti univerzumi su, zapravo, različite starosti. Oni možda izgledaju potpuno identično, izuzev onoga što si odlučila da jutros doručkuješ, ali jedan od njih je star dvanaest milijardi godina, a drugi je — pogledala je na sat — sada star nekoliko sati. Naravno, novostvoreni univerzum bi izgledao kao da je star milijardu godina, ali to ne bi zaista bio.“

Meri se namrštila. „Hmm, Luiz, da ti nisi po svojm shvatanjima kreacionista, zar ne?“

„Šta?“, rekla je Luiz, a zatim se nasmejala. „Ne, ne, ali shvatam na šta aludirate. Ne, ja govorim o pravoj fizici.“

„Ako tako kažeš. Ali kako na osnovu toga Ponter može da se vrati kući?“

„Pretpostavite da je ovaj univerzum — ovaj u kome smo vi i ja sada, onaj originalni u kojem su Homo sapiensi postali svesni — onaj koji se u početku rascepio od univerzuma u kojem su Neandertalci postali svesni. Svi drugi bezbrojni univerzumi u kojima svest kod Homo sapiensa postoji su nastali od njega, ili od onih koji su nastali od tih drugih i još dalje i još dalje, i to sve počevši od ovog prvog.“

„To je ogromna pretpostavka“, rekla je Meri.

„Bila bi, da nema drugih dokaza. Ali mi imamo dokaz da je ovaj univerzum specijalan: Ponterov dolazak baš ovde, od svih mogućih mesta na koja je mogao da ode. Kada je Ponterovom kvantnom kompjuteru nestalo univerzuma u kojem njegove kopije postoje, šta je on učinio? Pa, on je posegnuo za univerzumima u kojima ne postoji. A, načinivši to, on je najpre dospeo u onaj univerzum koji se inicijalno razdvojio od celog niza onih u kojima postoji, onaj jedan koji je pre četdeset hiljada godina krenuo drugom stazom, sa drugom vrstom ljudskih bića koja su njime vladala. Naravno, čim je dopro u taj univerzum u kojem kvantni kompjuter ne postoji na istom mestu, proces faktorisanja je prekinut i kontakt između dva sveta je nestao. Ali ako Ponterovi ljudi ponove potpuno isti proces koji je doveo do toga da on bude prebačen ovamo, mislim da postoji mogućnost da se kapija do tog posebnog univerzuma, onoga koji se prvi put rascepio od njihove vremenske linije, ponovo otvori.“

„Tu postoji mnogo ako, rekla je Meri. „Osim toga, ako oni mogu da ponove eksperiment, zašto to nisu već učinili?“

„Ne znam“, rekla je Luiz. „Ali ako sam u pravu, vrata do Ponterovog sveta bi mogla da se ponovo otvore.“

Meri je osetila da joj je u stomaku zaigralo — i to nije bilo samo zbog čipsa — dok je pokušavala da shvati šta oseća dok razmišlja o toj mogućnosti.

Poglavlje 43

Adikor Huld je zurio u robota iz rudnika kojeg mu je Dern obezbedio. Robot je izgledao žalosno: činilo se da je sav od zupčanika, žica i mehaničkih zglobova; podsećao je na jelku bez iglica na granama. Bilo je očigledno da je robot bio zahvaćen vatrom; Adikor se setio da je pre četiri meseca u rudniku izbio požar. Neki od njegovih metalnih delova bili su izlizani do krajnje granice i ceo robot je bio potamneo, i delovao jadno. Dern je rekao da je ovaj robot trebalo da bude poslat na reciklažu, tako da niko neće ni primetiti da ga nema.

Ipak, problem je bio u tome kako da kontrolišu robota. Iako su postojali roboti sa ugrađenim čipom, oni su bili veoma skupi. Ovaj nije mogao da sam uradi ono što je trebalo da uradi; moraće da njime upravlja pomoću daljinskog upravljača. Nisu mogli da koriste radio-signal, jer bi došlo do njegove interferencije sa kvantnim registrima, i tako ne bi uspeli da ponove eksperiment. Na kraju je Dern rešio da provuče optički kabl od robota do male kontrolne kutije, koju je prikačio za jednu od konzola u kontrolnoj sobi u laboratoriji za kvantne kompjutere. Upotrebio je džojstik za pokretanje robotovih ruku, tako da on može da pritisne registar 69 onako kako je to učinio Ponter.

Adikor je pogledao u Derna. „Sve spremno?“

Dern je klimnuo glavom.

Pogledao je u Džasmel, koja je takođe bila prisutna. „Spremna?“

„Da.“

„Deset“, rekao je Adikor koji je stajao pored svoje kontrolne konzole; odbrojavao je vreme kao što je to čino onda, iako ovog puta nije bilo nikoga u kompjuterskoj komori ko bi mogao da ga čuje.

„Devet.“ Adikor se očajnički nadao da će ovo uspeti — kako zbog Pontera, tako i zbog sebe.

„Osam. Sedam. Šest.“

Pogledao je u Derna.

„Pet. Četiri. Tri.“

Osmehnuo se ohrabrujuće Džasmel.

„Dva. Jedan. Nula.“

„Hej!“ — uzviknuo je Dern. Video je kako je kontrolna kutija poletela i s treskom pala na pod, i počela da se vuče po njemu; optički kabl koji je bio zakačen na zadnjem delu robota bio je čvrsto zategnut.