Vrpoljeći se na stolici Ninaeva je proučavala Sijuan i Leanu. Trajalo je već danima, kad god je mogla da ih odvuče od njihovog drugog posla, i zasad ništa nije otkrila. Iznenada je postala svesna da okreće narukvicu oko zglavka. Kakva god korist da je bila posredi, mrzela je što je povezana sa Marigan. Ježila se od te bliskosti. Ako ništa drugo, mogla bih da otkrijem nešto, pomislila je. A nije moglo da napravi veću štetu od već počinjene.
Pažljivo je otkopčala narukvicu – bilo je nemoguće naći kopču, osim ako se nije znalo kako – i pružila je Sijuan. „Stavi ovo.“ Gubitak Moći je bio gorak, ali ovo se moralo uraditi. A i gubitak talasa osećanja bio je kao topla kupka. Marigan je kao opčinjena pogledom pratila uski komad srebra.
„Zašto?" htela je da zna Sijuan. „Rekla si mi da ova stvar jedino radi...“
„Sijuan, samo je stavi.“
Sijuan ju je za trenutak tvrdoglavo pogledala – Svetlosti, ali valjda žena ima pravo da sumnja! – pre nego što je sklopila narukvicu oko ruke. Istog trena lice joj se ozari čuđenjem, a potom ona popreko pogleda Marigan. „Ona nas mrzi, ali to sam već znala. I plaši se, i... Zapanjena je. Ni mišić joj na licu nije zaigrao, ali zatečena je do srži. Mislim da ni ona nije verovala da mogu da koristim ovo.“
Marigan se nespokojno promeškolji. Do sada su samo dve koje su znale za nju mogle da koriste narukvicu. Četiri će već imati više prilike za ispitivanje.
Naoko, izgledala je kao da u potpunosti sarađuje, ali koliko toga je sakrila? Ninaeva je bila sigurna u ovo, gotovo celim svojim bićem.
Uzdahnuvši, Sijuan je odmahnula glavom. „I ne mogu. Trebalo bi da sam u stanju da dotaknem Izvor kroz nju, zar ne? Pa, ne mogu. Pre će na vrbi da rodi grožđe. Umirena sam, i to je što je. Kako se skida ova stvar?“ Zapetljala se s narukvicom. „Kako se, krvavog mu, skida ova stvar?“
Ninaeva nežno položi ruku preko njene na narukvicu. „Zar ne vidiš? Narukvica neće da služi ženi koja ne može da usmerava ništa više nego što će ogrlica njoj. Stavim li bilo koji kraj na neku od kuvarica, neće biti ništa drugo doli lep komad nakita za njih.“
„Kuvarice ili ne", reče Sijuan ravno, „ja ne mogu da usmeravam. Umirena sam.“
„Ali ima nečeg da se Izleći" bila je uporna Ninaeva, „ili ništa ne bi osetila kroz narukvicu.“
Sijuan je otrgnula ruku i ispružila je. „Skidaj.“
Odmahujući glavom, Ninaeva joj usliši želju. Sijuan je ponekad znala da bude bandoglava kao bilo koji od muških.
Kada je pružila narukvicu Leani, Domanka je nestrpljivo podigla ruku. Ona se pravila da je, kao i Sijuan – kao što se Sijuan pretvarala da je – puna nade kada je posredi umirivanje, ali nije joj baš uvek uspevalo. Navodno, jedini način da se umirivanje preživi na duže vreme bio je da se nađe nešto drugo čime bi se ispunio život, da se ispuni praznina koja je ostala od Jedne moći. Za njih dve, to je bilo vođenje mreže doušnika i, što je još bitnije, trud da ubede salidarske Aes Sedai da podrže Randa al’Tora kao Ponovorođenog Zmaja, a da pri tom nijedna od ostalih Aes Sedai ne sazna šta rade. Pitanje je bilo da li je to dovoljno. Jed na Sijuaninom licu i radost na Leaninom kada se narukvica sklopila rekli su da možda nikada ništa neće biti dovoljno.
„Ah, da.“ Leana se izražavala živahno i sažeto. Sem kada bi razgovarala sa muškarcima, u svakom slučaju; ipak, bila je Domanka, i odskora je nadoknađivala vreme izgubljeno u Kuli. „Da, zaista je zatečena, zar ne? Mada, ponovo hvata sve konce.“ Nekoliko trenutaka sedela je tiho, odmeravajući ženu na stolici. Marigan joj je oprezno uzvraćala pogled. Naposletku, Leana slegnu ramenima. „Ni ja ne mogu da dotaknem Izvor. A pokušala sam da je nateram da oseti ujed buve na članku. Da je uspelo, nekako bi već morala da pokaže.“ To je bila još jedna majstorija s narukvicom; ženu sa ogrlicom moguće je naterati da oseti fizički dodir. Samo to – ne bi ostajao trag šta god da se uradi, ne bi bilo prave povrede – ali osećaj promene jednog ili dva zvuka bio je dovoljan da Marigan shvati da je najbolje po nju da sarađuje. To i druga mogućnost, brzo suđenje i pogubljenje.
Uprkos svom neuspehu, Leana je pomno pratila Ninaevu dok je otvarala narukvicu i ponovo je vraćala na svoju ruku. Ako ništa drugo, činilo se da nije u potpunosti odustala od toga da će jednog dana opet moći da usmerava.
Divno je bilo ponovno zadobijanje Moći. Ne onoliko kao kada bi sama povukla saidar, bila ispunjena njime, ali i samo dodirivanje Izvora kroz drugu ženu bilo je kao udvostručavanje života u venama. Držati saidar u sebi bilo je želja da se smeje i igra od čiste radosti. Pretpostavljala je da će se jednog dana navići na to; pune Aes Sedai moraju. U poređenju sa tim, povezanost sa Marigan bila je mala cena. „Sada kada znamo da postoji mogućnost" rekla je, „mislim...“
Vrata se širom otvoriše i Ninaeva se nađe na nogama pre no što je bila svesna. Nije ni pomislila da koristi Moć; vrisnula bi da joj se grlo nije steglo. Nije bila jedina, ali jedva da je primetila kako su Sijuan i Leana poskočile. Strah koji se slivao kroz narukvicu izgledao je kao odjek njenog.
Mlada žena koja je za sobom zatvorila krhka drvena vrata nije primetila pometnju koju je izazvala. Visoka i prava, u prstenovima opervaženoj beloj haljini Prihvaćene, sunčanozlatnih lokni što su joj padale na ramena, izgledala je opako besno. Mada, uprkos srditom licu i znoju, Elejni je nekako pošlo za rukom da izgleda prelepo; to je bilo njeno umeće. „Znate li šta rade? Šalju poslanstvo u... u Kaemlin! I odbijaju da me puste! Šerijam mije zabranila da to ponovo pomenem. Ne da mi ni reč da izustim o tome!“
„Elejna, zar nikada nisi naučila da pokucaš?“ Uspravivši stolicu, Ninaeva je ponovo sela. Stropoštala se, zapravo; kolena su joj popustila kada joj je laknulo. „Mislila sam da ide Šerijam.“ Sama pomisao na to da budu razotkrivene čupala bi joj utrobu.
Na svoju sreću, Elejna se istog trena zacrvenela i izvinila. A potom je sve pokvarila dodavši: „Ali i dalje ne razumem čemu toliki strah. Birgita je i dalje napolju, i znate da bi vas upozorila da se neko drugi približio. Ninaeva, moraju me pustiti da idem.“
„Ne smeju ni pomisliti na to" reče Sijuan osorno. I ona i Leana ponovo su sele. Sijuan je kao i uvek sela pravo, ali Leana je utonula u stolicu, zanemoćala kao Ninaevina kolena. Rukama se hvatajući za malter, Marigan se oslanjala o zid, teško dišući i sklopljenih očiju. Olakšanje i nepatvoreni užas jurili su u promenljivim naletima kroz narukvicu.
„Ali...“
Sijuan nije dopustila Elejni da još nešto proslovi. „Misliš li da će Šerijam, ili ma koja od njih, dozvoliti kćeri naslednici Andora da padne u ruke Ponovorođenog Zmaja? Pošto ti je majka mrtva...“
„Ne verujem u to!“, prasnu Elejna.
„Ne veruješ da ju je Rand ubio", nastavila je Sijuan bez zastoja, „i to je nešto sasvim drugo. Ne verujem ni ja. Ali da je Morgaza živa, istupila bi i priznala bi ga kao Ponovorodenog Zmaja. Ili, da je mislila za njega da je lažni Zmaj uprkos dokazu, organizovala bi otpor. Nijedan od mojih doušnika nije čuo ni glaska o tome. Ne samo u Andoru, već ni ovde, u Altari, niti u Murandiji.“
„One jesu“, navaljivala je Elejna. „Na zapadu je pobuna.“
„Protiv Morgaze. Protiv nje. Ako i to nije glasina.“ Sijuanin glas je bio ravan kao glatka ploča. „Devojko, tvoja majka je mrtva. Najbolje je da to prihvatiš i da se već jedared isplačeš.“
Elejna podiže bradu, što je drugima stalno išlo na živce; bila je oličenje ledene nadmenosti, mada se činilo da većina muškaraca iz nekog razloga nalazi da je to privlačno. „Stalno se žališ zbog toga koliko dugo vremena treba da bi se stupilo u dodir sa svim tim tvojim doušnicima", rekla je hladno, „ali zažmuriću na pitanje jesi li čula sve što se moglo čuti. Bila moja majka živa ili ne, sada mi je mesto u Kaemlinu. Ja sam kći naslednica.“