Majstor i Margarita [hr]

MIHAIL BULGAKOV MAJSTOR I MARGARITA

Prevela Vida Flaker

KNJIGA PRVA

«… No dakle, tko si ti? — Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro».

Goethe, Faust Poglavlje 1.

Poglavlje 1. NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA

Jednom u proljeće, u vrijeme neobično toplog sutona pojavila su se na Patrijaršijskim ribnjacima u Moskvi dvojica građana. Prvi od njih, odjeven u sivo ljetno odijelo, bio je malena rasta, uhranjen, ćelav, nosio je u ruci lagano savijen elegantni šešir, a njegovo brižljivo obrijano lice resile su naočale neprirodne veličine, u crnom rožnatom okviru.

Drugi — plećati, riđokosi, razbarušeni mladić s kockastom kapom, zabačenom na zatiljak — bio je u šarenoj košulji, izgužvanim bijelim hlačama i crnim platnenim cipelama.

Prvi nije bio nitko drugi do Mihail Aleksandrovič Ber— lioz, urednik debelog umjetničkog časopisa i predsjednik upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja sa skraćenim nazivom MASSOLIT, a njegov mladi pratilac — pjesnik Ivan Nikolajevič Ponirjov, koji piše pod pseudonimom Bezdomni.

Došavši u sjenu tek zazelenjelih lipa, pisci su se najprije uputili k šareno obojenom kiosku s natpisom «Pivo i mineralne vode».

Da, valja istaći prvu čudnovatost te strašne svibanjske večeri. Ne samo kod kioska, nego i u cijeloj aleji, paralelnoj s ulicom Mala Brona, nije bilo nikoga. U to vrijeme, kad se čovjeku čini da nema snage ni da diše, kad se sunce, užarivši Moskvu, u suhoj magli sagibalo nekamo iza Sado— vog Koljca — nitko nije došao pod lipe, nitko nije sjeo na klupu, pusta bijaše aleja.

— Dajte nam narzana* — zamolio je Berlioz.

Ljekovita mineralna voda (prim. prev.). — Nema narzana — odgovorila je žena u kiosku i, tko će znati zbog čega, uvrijedila se.

— Piva ima? — promuklim glasom raspitivao se Bezdomni.

— Pivo će dopremiti tek predvečer — odgovorila je žena.

— A što imate? — upitao je Berlioz.

— Sok od marelica, ali topao — rekla je žena.

— Pa dajte, dajte, dajte!…

Sok od marelica žuto se pjenušac, i u zraku je zami— risalo po brijačnici. Ispivši, književnici su odmah počeli štucati, platili su i sjeli na klupu licem prema ribnjaku, leđima prema Bronoj ulici.

Tada se zbila druga čudnovatost, ali se ona ticala samo Berlioza. Naglo je prestao štucati, njegovo srce je zalupalo i načas nekamo nestalo, zatim se vratilo, ali s tupom iglom koja je u njemu zapela. Osim toga, Berlioza je uhvatio bezrazložan, ali tako jaki strah, da je poželio pobjeći s Patrijaršijskih ribnjaka, odmah, glavom bez obzira.

Berlioz se turobno osvrnuo, ne shvaćajući što ga je to uplašilo. Problijedio je, obrisao rupčićem čelo, i pomislio: «Što je to sa mnom? To mi se još nikada nije dogodilo.

Srce mi ne radi kako treba… Premoren sam. Vrijeme je da sve pošaljem k vragu i odem u Kislovodsk…» I tada se pred njim zgusnuo užareni zrak i iz tog zraka nastao je prozirni građanin prečudnovata izgleda. Na maloj glavi džokejska kapica, kockasti, kusati prozirni kaputić.. Građanin visok jedan hvat, ali uskih ramena, nevjerojatno mršav, a lice, dopustite primjedbu, podrugljivo.

Berliozov život nije se odvijao tako da bi ga mogao pripraviti na neobične pojave. Problijedivši još jače, on je izbuljio oči i, zbunjen, pomislio: «To je nemoguće!…» Ali je to, jao, bilo moguće, i dugački, prozirni građanin, ne dodirujući zemlju, njihao se pred njim nalijevo i nadesno.

Tada je užas tako ubuzeo Berlioza da je zatvorio oči.

A kad ih je otvorio — vidio je da se sve svršilo: sumaglica se rastopila, kockasti je nestao, i istovremeno tupa je igla iskočila iz srca. — Fuj, vraže! — uzviknuo je urednik. — Znaš, Ivane, sad samo što me od žege nije udarila kap! Čak sam imao nešto kao halucinacije… — Pokušao se nasmiješiti ali je u njegovim očima još uvijek titrala bojazan a ruke su drhtale.

Ipak, postepeno se smirio, hladio se mahanjem rupčića i izgovorio prilično bodro: «No, dakle…» — pa nastavio govor koji je bio prekinuo dok su pili sok od marelica.

Držao je govor, kako se kasnije ispostavilo, o Isusu Kristu. O tome je bila riječ zato što je urednik za slijedeći broj časopisa naručio od pjesnika veliku antireligioznu poemu. Tu je poemu Ivan Nikolajevič napisao, čak u vrlo kratkom roku, ali ona, na žalost, nije zadovoljila urednika.

Bezdomni je ocrtao glavni lik svoje poeme, to jest Isusa, vrlo crnim bojama, pa ipak je, prema urednikovu mišljenju, trebalo čitavu poemu pisati iznova. Eto, sada je urednik držao pjesniku nešto kao predavanje o Isusu, s namjerom da istakne osnovnu pjesnikovu grešku. Teško je reći što je zavelo Ivana Nikolajeviča — da li umjetnička snaga njegova talenta, ili potpuno nepoznavanje pitanja o kojem je namjeravao pisati — tek Isus je, kako ga je on prikazao, ispao, no, potpuno živ iako neprivlačan lik.

Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je važno to, da Isus kao osoba na svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu — puke izmišljotine, najobičniji mit.

Valja primijetiti da je urednik bio načitan čovjek i vrlo je spretno u svome govoru upozoravao na drevne historičare, na primjer, znamenitog Pilona Aleksandrijskog, na blistavo obrazovana Josipa Flavija, koji nikada ni jednom riječju nisu spomenuli postojanje Isusovo. Pokazujući solidnu erudiciju, Mihail Aleksandrovič, među ostalim, saopćio je pjesniku i to da ono mjesto u petnaestoj knjizi, u 44. poglavlju glasovitih Tacitovih «Anala», gdje se govori o muci Isusovoj, nije ništa drugo nego kasniji, krivotvoreni umetak.

Pjesnik, kojemu je sve što je urednik govorio bila novost, pažljivo je slušao Mihaila Aleksandroviča uprijevši u njega svoje živahne, zelene oči, i samo je ponekad štucao, šaptom psujući sok od marelica. — Ne postoji nijedna istočna religija — govorio je Ber— lioz — u kojoj ne bi, kao po pravilu, bezgrešna djevica na svijet donijela Boga. Ne izmislivši ništa nova, i kršćani su upravo tako stvorili svojeg Isusa koji zapravo među živima nikada nije postojao. Upravo to valja istaći…

Visoki Berliozov tenor razlijegao se pustom alejom, i što se više Mihail Aleksandrovič upuštao u šikaru — u koju se može upuštati, bez rizika da slomi vrat, samo vrlo obrazovan čovjek — to je više pjesnik upoznavao zanimljive i poučne stvari o egipatskom Ozirisu, milostivom bogu i sinu Neba i Zemlje, o feničkom bogu Famuzu, o Marduku, i čak o manje poznatom strašnom bogu VicliPucli kojeg su nekada poštovali Asteki u Meksiku.

I upravo u vrijeme dok je Mihail Aleksandrovič pričao pjesniku kako su Asteki od tijesta pravili lik Vicli— Puclija, u aleji se pojavio prvi čovjek.

Kasnije, kad je, otvoreno govoreći, bilo već prekasno, razne ustanove podnijele su svoje izvještaje s opisom tog čovjeka. Usporedba tih izvještaja izaziva čuđenje. Tako u prvom od njih stoji da je taj čovjek bio niska rasta, da je imao zlatne zube i da je šepao na desnu nogu. U drugom — da je čovjek bio golema rasta, da su mu zubne krune bile od platine, da je šepao na lijevu nogu. Treći izvještaj lakonski saopćava da čovjek nije imao posebnih znakova.

Mora se priznati da nijedan od tih izvještaja ne vrijedi ni pišljiva boba.

Prije svega: ni na jednu nogu opisani nije šepao, i njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno visok. Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine a s desne — od zlata. Bio je u skupocjenom, si> vom odijelu, u inozemnim cipelama u skladu s bojom odijela. Sivu beretu naherio je na uho, pod miškom je nosio štap s crnom drškom u obliku pudličine glave. Na izgled — nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena.