Došavši k sebi po prilici za jedan dan poslije posjeta Wolandu, na putu, negdje kod Vjatke, Alojzij se uvjerio da je, otputovavši iz Moskve pomračena uma, zaboravio obući hlače, ali je zato neshvatljivo zašto je ukrao posve njemu nepotrebnu graditeljevu knjigu stanara. Plativši veliki novac sprovodniku, Alojzij je kupio od njega stare i zamašćene hlače i vratio se iz Vjatke. Ali graditeljeve kućice on, jao, više nije našao. Vatra je do kraja uništila stare prnje. Međutim, Alojzij je bio vrlo poduzetan čovjek.
Za dvije sedmice on je već stanovao u predivnoj sobi u Brjusovljevoj ulici, a za nekoliko mjeseci već je sjedio u kabinetuRimskog. I kao/što je ranije Rimski patio zbog Stjope, tako se sada Varenuha mučio zbog Alojzija. Ivan Saveljevič mašta samo o jednom — da toga Alojzija povuku iz Varijetea što dalje od očiju, zato što, kako ponekad Varenuha šapće u intimnom društvu, «takve hulje kao što je Alojzij on nikada nije vidio u životu i da on od tog Alojzija očekuje svašta».
Uostalom, možda je administrator pristran. Kod Alojzija nisu primijećeni nikakvi mračni poslovi kao i uopće nikakvi poslovi, ako se ne računa, dakako, imenovanje na mjesto bifedžije Sokova — nekakvog drugog.
Andrej Fokič umro je od raka na jetri u klinici Prvog odjela MGUa, deset mjeseci nakon Wolandove pojave u Moskvi…
Da, prošlo je nekoliko godina i otegnuli su se istinito opisani u ovoj knjizi događaji i utrnuli u sjećanju. Ali ne kod svih, ne kod svih.
Svake godine, čim nastupi proljetni praznični puni mjesec, pojavljuje se podvečer ispod lipa na Patrijaršij— skim ribnjacima čovjek od trideset ili trideset i nešto godina. Riđ, zelenih očiju, skromno odjeveni čovjek. To je suradnik Instituta za povijest i filozofiju profesor Ivan Ni— kolajevič Ponirjov.
Dospjevši pod lipe on uvijek sjeda na onu klupicu na kojoj je sjedio one večeri kad je Berlioz, koga su već davno svi zaboravili, posljednji put u životu vidio mjesec što se razbio na komadiće.
Sada puni mjesec, na početku večeri bijeli, a zatim zlatni s tamnim konjićemgrbonjićem, plovi nad bivšim pjesnikom Ivanom Nikolajevičem i istovremeno stoji u svojoj visini na jednom te istom mjestu.
Ivanu Nikolajeviču sve je poznato, on sve zna i shvaća.
On zna da je u svojoj mladosti postao žrtva zločinačkih hipnotizera, da se liječio poslije toga i da se izliječio. On također zna da štošta ne može svladati. Ne može svladati ovaj proljetni puni mjesec. Čim se počinje približavati, čim počinje rasti i ispunjavati se zlatom svjetlilo koje je nekada visilo više od dvaju petokrakih svijećnjaka, postaje Ivan Nikolajevič nemiran, nervozan, gubi tek i san, čeka dok sazrije mjesec. I kad nastupi uštap, ništa ne može zadržati kod kuće Ivana Nikolajeviča. Pod večer on izlazi i odlazi na Patrijaršijske ribnjake.
Sjedeći na klupi, Ivan Nikolajevič neprikriveno razgovara sam sa sobom, puši, gleda mjesec i obrtaljku, koju je dobro upamtio.
Tako provodi Ivan Nikolajevič sat ili dva. Zatim se diže s mjesta i uvijek jednim te istim putem, kroz Spirido— novku, s praznim očima koje ništa ne vide, odlazi u arbat— ske uličice.
On prolazi kraj dućančića s petrolejem, zaokreće onamo gdje visi nahereni stari plinski fenjer i prikrada se rešetki iza koje vidi bujni ali još goli vrt, a u njemu — obasjanu mjesečinom sa strane gdje je balkon s trokrilnim prozorom, a s druge strane tamnu — gotsku vilu.
Profesor ne zna što ga to vuče rešetki i tko stanuje u toj vili, ali zna da se ne može sa sobom boriti za vrijeme puna mjeseca. Osim toga, zna da će iza rešetke neizbježno ugledati uvijek isto.
On će ugledati postarijeg i solidnog čovjeka s bradicom, u naočalima, i ponešto svinjskih crta lica, kako sjedi na klupi. Ivan Nikolajevič uvijek zatiče tog stanara vile u stalno istoj maštalačkoj pozi, s pogledom uprtim u mjesec. Ivanu Nikolajeviču je poznato da će ovaj, nakon što se bude nagledao mjeseca, svrnuti pogled na prozor balkona kao da očekuje da će se otvoriti i da će se pojaviti nešto neobično.
I dalje Ivan Nikolajevič znade sve napamet. Tada se mora svakako sakriti dublje iza rešetke jer će onaj početi nemirno vrtjeti glavom, lutajućim očima tražiti nešto u zraku, ushićeno se smiješiti, a zatim će iznenada pljesnuti rukama u nekoj slatkoj tuzi, a zatim će već i prilično glasno mrmljati: — Venera! Venera!… Eh, ja sam glupan!…
— Bogovi, bogovi! — počet će šaptati Ivan Nikolajevič, skrivajući se iza rešetke i ne skidajući pogled s tajanstve nog neznanca. — Evo još jedne mjesečeve žrtve… Da, još jedna žrtva poput mene.
A onaj će nastaviti svoje govore — Eh, ja sam glupan! Zašto, zašto nisam odletio s njom? Čega sam se prepao, ja, stari magarac? Potvrdu sam tražio! Eh, trpi sada, stari kretenu!
Tako će nastaviti dok u tamnom dijelu vile ne lupne prozor, i dok se u njemu ne pojavi nešto bijelo i ne raz— lijegne se neugodni ženski glas: — Nikolaje Ivanoviču, gdje ste? Kakva je to fantazija?
Želite li malariju zaraditi? Hajde piti čaj!
Tada će, dakako, čovjek doći k sebi i odgovoriti lažnim glasom: — Htio sam se zraka nadisati, dušo moja! Zrak je di van!
I tada će ustati s klupe, krišom će šakom zaprijetiti prozoru koji se zatvara i odgegati u kuću.
— Laže on, laže! O bogovi, kako laže! — mrmlja Ivan Ni— kolajevič, odlazeći od rešetke. — Ne vuče njega uopće zrak u vrt, on nešto vidi u svjetlosti uštapa i na mjesecu i u vrtu, u visini! Ah, mnogo bih dao da mogu prodrijeti u nje govu tajnu, da doznam kakvu je to Veneru izgubio i sada uzalud traži rukama po zraku, da li je lovi?
I profesor se vraća kući već sasvim bolestan.
Njegova se žena pravi kao da ne primjećuje njegovo stanje i žuri da ga spremi spavati. Ali ona sama ne liježe nego sjedi uz svjetiljku s knjigom, gleda gorkim očima na usnulog. Ona zna da će se u svitanje Ivan Nikolajevič probuditi s mučnim krikom, plakat će i bacati se. Zato i leži pred njom na stolnjaku ispod svjetiljke unaprijed pripremljena igla u špiritu i ampula s tekućinom guste čajne boje.
Jadna žena vezana za teškog bolesnika, sada je slobodna i bez bojazni može zaspati. Ivan Nikolajevič će poslije injekcije spavati do jutra sretna lica, i vidjet će njoj nepoznate i nekakve uzvišene i sretne snove.
Budi učenjaka i dovodi ga do žalosnog krika u noći punoga mjeseca uvijek jedno te isto. On vidi neprirodno beznosog krvnika koji, poskočivši i nekako huknuvši, ubada kopljem u srce privezanog na stupu Hestasa koji je šenuo pameću. Ali nije toliko strašan krvnik koliko je neprirodno osvjetljenje u snu, koje nastaje od nekog oblakašto kipi i svaljuje se na zemlju kako to biva samo za vrijeme svjetskih katastrofa.
Poslije injekcije sve se mijenja pred usnulim. Od kreveta se prema prozoru pruža široki mjesečev put i na taj se put uspinje čovjek u bijelom plastu s purpurnom podstavom i počinje hodati prema mjesecu. Kraj njega ide neki mladi čovjek u poderanom hitonu i unakažena lica. Oni razgovaraju sa žarom, prepiru se, žele se o nečemu dogovoriti.
— Bogovi, bogovi! — govori čovjek u plastu okrećući oholo lice svojem suputniku. — Kakvo banalno izvršenje kazne! Ali mi, molim, reci — tada se lice iz ohola pretvara u molećivo — ta nje nije bilo! Molim te, reci, nije je bilo?
— Pa dakako da je nije bilo — odgovara hrapavim gla som suputnik — to ti se pričinilo.
— Možeš li se zakleti na to? — ponizno moli čovjek u plastu.
— Kunem se! — odgovara suputnik i njegove se oči smiješe.
— Više mi ništa nije potrebno! — napuklim glasom kli če čovjek u plastu i diže se sve više prema mjesecu zajed no sa svojim suputnikom. Za njima ide mirni i veličanstve ni veliki oštrouhi pas.
Tada mjesečina kipti, iz nje počinje izvirati mjesečeva rijeka i razlijeva se na sve strane. Tada se u bujici pojavljuje žena neizmjerne ljepote i vodi za ruku prema Ivanu čovjeka obraslog u bradu koji se plašljivo osvrće.