Samo što se o mehanizmu vlasti u Judeji raspravlja na gornjim stepenicama hijerarhije (počam od po značaju plemenitog ali u biti onoga koji «čini zlo» jer se tome mehanizmu pokorava — hegemona Poncija Pilata), dok se u moskovskoj svakidašnjici govori o intervenciji «snaga zla» na donjim stepenicama hijerarhije, činovničke i administrativne, a ova očigledno predstavlja pogodno tlo za aksiološku inverziju koju provodi autor. Ovdje je naime potrebna samo provokacija nezbiljskih i po definiciji «zlih sila», pa da u svijetu koji je sam po sebi groteskan zlo izađe na vidjelo. Upravo iz odnosa prema vlasti dade se shvatiti i etička aksiološka opozicija Bulgakovljeva na razini hrabrost <—> kukavičluk. Na jednom polu te opozicije stoji ne toliko hrabri koliko «bestrašni» Ješua, koji ne preza da u svakome času bude istinit, jer je «govoriti istinu lako i ugodno» (Poglavlje 2). Na drugom polu nalazi se Poncije Pilat, kojeg o svakom proljetnom uštapu mori vječna besanica, jer je njegov «kukavičluk najteži porok» za koji je on kriv, a za koji nije kriv njegov «hrabri pas» — jedini vjerni pratilac (Poglavlje 32).
Pa ipak, pitanje o dobru i zlu ne rješava se u romanu.
Roman Mihaila Bulgakova ipak nije izgrađen na čvrstom aksiološkom sustavu. U završnom dijelu romana, u trenutku kada se spajaju dvije paralelne fabule, nosioci načela dobra i zla uspostavljaju međusobni dodir preko Levi Mateja; u slijedu Ješuine molbe, Majstorova se sudbina određuje izvan kategorija «svjetla» i «tmine»: «On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio mir» (Poglavlje 29).
Izvan uzvišenih etičkih kategorija stoji naslovna junakinja romana, Margarita. Ako je Majstor jednim dijelom modeliran prema Goetheovu Faustu, a Woland prema Mefistu (više onome iz Gounodove opere negoli iz Goetheova djela!), onda je Margarita u biti suprotna Goetheovoj Gretchen. Osnovno načelo koje Margarita u romanu zastupa, načelo je «vječno ženstvenoga», ostvareno u ljubavi koja ne pozna ni straha ni kukavičluka.
Margarita nije ni hrabra ni dobra: etičke kategorije strane su toj ženi koja voli, i upravo je ona spremna da bez razmišljanja prihvati Đavlovu ponudu — samo da ostvari ljubav, samo da bude u blizini Majstorovoj. Njezine reakcije na pojavu fantastičnih bića u moskovskom Aleksandrovom parku, kraj zidina Kremlja, reakcije su žene koja ne razmišlja o zbiljskom i nestvarnom, koja život prima kakav jest pod uvjetom da ne bude sama. Čas je raskalašena, putena je (u tom smislu su u tekstu časopisa «Moskva» izvršena neka retuširanja, očito u skladu s uređivačkim puritanizmom), raduje se psinama «nečistih sila», ali je spremna da sudbinu voljenog Majstora dijeli do kraja, do smrti i poslije nje. «Tvoj ću san čuvati ja» (Poglavlje 32).
I jedino je samilost prema nesretnima, prema Fridi na Velikom balu kod sotone (toj reinterpretaciji Valpurgijine noći), pa i prema Ponciju Pilatu, ono što Margaritu povezuje s kršćanskim etičkim kategorijama. Ali i ta je samilost — samo emocionalne naravi. I samo Margarita može prevladati, postati nadmoćnom u grotesknom svijetu suvremenosti, upravo zato jer je s one strane dobra i zla i jer voli život i umjetnost — Majstora.
Majstor pak u romanu predstavlja umjetničko načelo.
Usporediv je, dakako, s Ješuom u vlastitoj koncepciji. On je taj koji reinterpretira evanđelje i identificira se ne toliko s Ješuom, koliko s odnosom između «lutajućeg filozofa» i hegemona Judeje, jer je i cijeli roman u biti izgrađen tako da karakteri u njemu nisu samostalni, nego je bitan upravo odnos među njima.
Pa ni naslov djela nije pripao samo Majstoru, nego Majstoru i Margariti. Odnos između Majstora i vlasti njegova doba nije doduše definiran, ali razabiremo ga. On je predmet hajke književnih činovnika: urednika, recenzenata, kritičara — kao takav izopćen je iz društva, smješten u zavod za duševne bolesti, doveden u situaciju da pali svoje rukopise. O neposrednom pak odnosu vlast — stvaralačko načelo (nimalo slučajno, Majstor nije samo književnik nego i historičar!), govori njegov vlastiti parabolički roman. Međutim, visoka etička načela koja rese judejskog filozofa Majstoru ne pripadaju. Ovome bezimenom umjetniku, kojemune znamo ime nego samo broj bolesničke sobe i kojega označuju masonski znakovi (usp. M. Jovanović, str. 159165), pripada ono što etička načela iskazuje: umjetnost. I upravo mu ona donosi uzašašće. Mit o uskrsnuću Ješui iz romana ne pripada, njegovo tijelo naprosto nestaje. Uzašašće pak Majstorovo opisano je u stilu uzvišene romantičarske patetike, uz orkestraciju prirode i ritmičku Bulgakovljevu rečenicu koja «romantičnog majstora» (Wolandov iskaz, Poglavlje 32) prati u njegov «vječni dom». I ništa njegovoj apoteozi ne može nauditi, pa čak ni epiloško svođenje zbivanja na razinu svakodnevice. Jer ne zaboravimo rečenicu koja se u vezi s Bulgakovljevom knjigom tako često citira: «Rukopisi ne gore», a umjetnici i filozofi trajniji su od vladara. Pa čak će se i u moskovskoj epiloškoj svakodnevici, koja nadnaravno nikada ne priznaje, naći bivši mladi i ne osobito talentirani «proleterski» pjesnik Ivan Bezdomni, sada suradnik znanstvenog instituta Ponirjov, kojega će Majstor smatrati svojim «učenikom», baš kao što je nekadašnjeg sakupljača poreza Levi Mateja učenikom smatrao njegov duhovni preobrazitelj Ješua.
Paralelizam je tako i tu priveden kraju.
Aleksandar Flaker