— Dobar čovjek? — upitao je Pilat i đavolski je plamen zablistao u njegovim očima.
— Vrlo dobar i željan znanja — potvrdio je uhapšenik — pokazivao je najveće zanimanje za moje misli, primio me veoma srdačno…
— Upalio svjetiljku… — kroz zube, u tonu uhapšeniko— vu, progovorio je Pilat, a njegove su oči blistale.
— Da — pomalo začuđen prokuratorovim poznava njem stvari, nastavio je Ješua — zamolio me da kažem svoje poglede na državnu vlast. Njega je to pitanje neobično zanimalo.
— I što si ti rekao? — upitao je Pilat. — Zar ćeš odgo voriti da si zaboravio što si rekao? — ali je već u Pilatovu tonu bila rezignacija.
— Među ostalim govorio sam — pričao je uhapšenik — da je svaka vlast nasilje nad ljudima, i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti careva, ni ikakve druge vlasti. Čo vjek će prijeći u carstvo istine i pravednosti gdje neće biti potrebna nikakva vlast.
— Dalje!
— Dalje nije bilo ništa — rekao je uhapšenik — tada su utrčali ljudi, počeli me vezati i poveli me u zatvor.
Povjerenik je brzo pisao riječi na pergamentu nastojeći da ništa ne propusti.
— Na svijetu nije bilo, nema i nikada neće biti veće i ljepše vlasti za ljude nego što je vlast imperatora Tiberija!
— Pilatov prepukli i bolni glas je bujao.
Prokurator je s mržnjom gledao na povjerenika i na stražu.
— I nije na tebi, bezumni zločince, da o njoj razmišljaš!
— Tada je Pilat viknuo: — Izvedite stražu s balkona! — I okrenuvši se povjereniku, dodao: — Ostavite me nasamo sa zločincem, radi se o državnoj stvari!
Straža je podigla koplja i jednosmjerno udarajući potkovanim kaligama izišla s balkona u vrt, a za stražom je izišao i povjerenik.
Neko je vrijeme šutnju na balkonu prekidala samo pjesma vode u fontani. Pilat je gledao kako se iznad cijevi širio vodeni tanjur, kako se lomio njegov kraj, kako su padali mlazovi.
Prvi je progovorio uhapšenik: — Uviđam da se dogodila neka nevolja zbog toga što sam govorio s tim mladićem iz Kiriata. Predosjećam, he gemone, da će njega zadesiti nesreća, i to mi je vrlo žao.
— Mislim — čudno se osmjehnuvši, odgovorio je pro— kurator — da postoji još netko na svijetu koga bi ti morao žaliti više nego Judu iz Kiriata i koga će zadesiti nešto mnogo gore nego Judu! Dakle, Mark Štakoraš, hladni i uvjereni krvnik, ljudi koji su te zbog tvojih propovijedi tukli, kako vidim — prokurator je pokazao na unakaženo Je— šuino lice — razbojnici Dismas i Hestas koji su sa svojim istomišljenicima ubili četvoricu vojnika, i konačno prljavi izdajnik Juda — jesu li svi oni dobri ljudi?
— Da — odgovorio je uhapšenik.
— I nastat će carstvo istine?
— Nastat će, hegemone — uvjereno je odgovorio Ješua.
— Ono neće nikada nastati! — odjednom je viknuo Pi lat takvim strašnim glasom da je Ješua zateturao. Tako je Pilat prije mnogo godina vikao svojim konjanicima u Dje vičanskoj dolini ove riječi: «Sijeci ih! Sijeci ih! Ljudina Šta— koraš je pao!» Povisio je glas razderan od komandi, vikao riječi tako da ih začuju oni u vrtu: — Zločince! Zločince!
Zločince!
A zatim je upitao, snizivši glas: — Ješua HaNocri, vjeruješ li u nekakve bogove?
— Jedan je Bog — odgovorio je Ješua — u njega vje rujem.
— Onda se njemu pomoli! Dobro se pomoli! Uosta lom… — Pilatov se glas snizio — to ti neće pomoći. Imaš li ženu? — nekako je tužno upitao Pilat, ne shvaćajući što se to s njim zbiva.
— Ne, sam sam.
— Mrski grad — iznenada je promrmljao prokurator i trgnuo ramena kao da je ozebao, a ruke je trljao kao da ih pere — zaista, bilo bi bolje da su te zaklali prije tvog su sreta s Judom iz Kiriata.
— A ti me oslobodi, hegemone — neočekivano je zamo lio uhapšenik, njegov glas postao je uznemiren — uviđam da me hoće ubiti.
Grč je unakazio Pilatovo lice, on je okrenuo k Ješui upaljene, crvenim žilicama prošarane bjeloočnice, i rekao: — Ti pretpostavljaš, nesretnice, da će rimski prokura tor osloboditi čovjeka koji je govorio to što si ti govorio?
O, bogovi, bogovi! Ili zar misliš da sam spreman preuzeti tvoje mjesto? Ja ne dijelim tvoje misli! I slušaj me: budeš li od ovog časa izgovorio samo jednu riječ, govorio bilo s kime, čuvaj me se! Ponavljam ti: čuvaj me se!
— Hegemone… — Šuti! — viknuo je Pilat i bijesnim pogledom pratio lastavicu koja je opet doprhnula na balkon. — K meni! — viknuo je Pilat.
I kad su se povjerenik i straža vratili na svoja mjesta, Pilat je objavio da potvrđuje smrtnu osudu koja je izrečena na skupu Malog Sinedriona zločincu Ješui Ha— Nocriju, a povjerenik je zapisao to što je Pilat rekao.
Kroz časak, pred prokuratorom je stajao Mark Štako— raš. Prokurator mu je zapovjedio da zločinca preda načelniku tajne službe i uz to saopći prokuratorovu odredbu da Ješua HaNocri bude odijeljen od drugih osuđenika, i da je komandi tajne službe zabranjeno pod prijetnjom teške kazne da o bilo čemu razgovara s Ješuom ili da odgovara na bilo kakva njegova pitanja.
Na Markov znak straža se zbila oko Ješue i odvela ga s balkona.
Zatim je pred prokuratora stupio ljepotan svijetle brade, s orlovskim perjem na šljemu, sa zlatnim svjetlucavim lavljim glavama na grudima, sa zlatnim značkama na remenu sablje, s obućom trostrukih potplata, vezanom do koljena i s purpurnim plastom prebačenim na lijevo rame. To je bio legat koji je zapovijedao legijom.
Prokurator ga je upitao gdje se sada nalazi sebastijska kohorta. Legat je izjavio da su Sebastijci opkolili trg pred hipodromom, gdje će narodu biti objavljena presuda zločincima.
Tada je prokurator naredio da legat odvoji iz rimske kohorte dvije centurije. Jedna od njih pod zapovjedništvom Štakoraša morat će sprovesti zločince, kola sa spravama za izvršenje kazne, i krvnike, kod odlaska na Ćelavu goru, a kad stigne neka je opkoli s gornje strane. Druga neka odmah bude otpremljena na Ćelavu goru i mora je zaposjesti. U istu svrhu, to jest za sigurnost Gore, prokurator je zamolio legata da pošalje pomoćni konjanički puk — sirijsku alu.
Kad je legat napustio balkon, prokurator je zapovjedio povjereniku da pozove u dvorac predsjednika Sinedriona, dva njegova člana i načelnika hramske službe u Jeršalajimu, ali je pri tome dodao neka podesi tako da on može, prije savjetovanja sa svim tim ljudima, razgovarati s predsjednikom ranije i nasamo.Prokuratorove zapovijedi bile su ispunjene brzo i točno, i sunce koje je tih dana palilo Jeršalajim s neobičnom žestinom nije još dospjelo da se približi svojoj najvišoj točki, kad su se na gornjoj vrtnoj terasi, kod dva bijela mramorna lava što su čuvala stepenice, susreli prokurator i judejski prvosvećenik Josip Kaifa koji je obavljao dužnosti predsjednika Sinedriona.
U vrtu je bilo tiho. Ali izišavši iz kolonade na suncem oblivenu gornju terasu vrta s palmama na čudovišnim slonovskim nogama, na terasu s koje se pred prokuratorom prostirao cijeli, njemu toliko mrzak, Jeršalajim, s njegovim visećim mostovima, s tvrđavama i, najvažnije, s neopisivim mramornim blokom na kojem je umjesto krova bila zlatna zmajeva krljušt, hram jeršalajimski — prokurator je oštrim sluhom ulovio daleko dolje, tamo gdje je kameni zid dijelio donje terase dvorskog vrta od gradskog trga, duboko mrmljanje iz kojeg bi se pokatkad vinuli slabašni, visoki čas uzdasi, čas krikovi.
Prokurator je shvatio da se tamo, na trgu, već sakupila bezbrojna gomila jeršalajimskih stanovnika, uznemirenih posljednjim neredima, da ta gomila nestrpljivo očekuje objavljenje presude i da u njoj viču nemirni prodavači vode.
Prokurator je počeo s pozivom prvosvećeniku da se skloni na balkon pred nemilosrdnom vrućinom, ali se Kaifa ljubazno ispričao i objasnio da to ne može učiniti.