— Čuješ li, prokuratore? — tiho je ponovio prvosveće nik — hoćeš li mi reći da je sve ovo — prvosvećenik je po digao obje ruke i tamna je kapuljača skliznula s Kaifine glave — izazvao bijedni razbojnik BarRabban?
Prokurator je hrptom pesti otro mokro, hladno čelo, pogledao u zemlju, zatim je žmirkajući prema nebu vidio da je užarena kugla gotovo nad njegovom glavom, a Kai— fina sjena sasvim sužena kod lavljeg repa, i rekao tiho i ravnodušno: — Skoro će podne. Mi smo se zapleli u razgovor, a međutim valja nastaviti posao.
Ispričavši se prvosvećeniku biranim izrazima predložio mu je da sjedne na klupu u sjenu magnolije i pričeka dok on pozove ostala lica koja su potrebna za posljednje kratko savjetovanje i dok izda još jedno naređenje povezano s kažnjavanjem.
Kaifa se uljudno naklonio stavivši ruku na srce i ostao u vrtu, a Pilat se vratio na balkon. Povjereniku kojiga je tamo čekao naredio je da pozove u vrt legata legije, tribuna kohorte a također i dva člana Sinedriona i načelnika hramske straže koji čekaju poziv na donjoj terasi vrta, u okrugloj sjenici s fontanom. Pilat je još dodao da će odmah i on sam izići u vrt i udaljio se u unutrašnjost dvorca.
Dok je povjerenik pozivao na savjetovanje, prokura— tor se sastao u sobi, zasjenjenoj od sunca tamnim zavjesama, s nekim čovjekom lice kojega je bilo napola prekriveno kapuljačom, iako ga u sobi sunčeve zrake nisu mogle uznemiriti. Taj je sastanak bio neobično kratak.
Prokurator je čovjeku tiho rekao nekoliko riječi nakon čega se taj udaljio, a Pilat je kroz kolonadu pošao u vrt.
Tamo, u prisustvu svih koje je želio vidjeti, prokura— tor je svečano i suho izrekao potvrdu smrtne osude Ješui HaNocriju i službeno se propitao kod članova Sinedriona koga će od zločinaca ostaviti među živima. Dobivši odgovor da je to BarRabban, prokurator je rekao: — Vrlo dobro — i zapovjedio povjereniku da to odmah unese u zapisnik, stisnuo u ruci kopču koju je s pijeska podigao povjerenik i svečano rekao: — Vrijeme je!
Tada su se svi prisutni uputili dolje po širokim, mramornim stepenicama, između zidova ruža koje su lučile opojni miris, spuštajući se sve niže k dvorskom zidu, k vratima koja vode na veliki, glatko popločeni trg na čijem kraju su se vidjeli stupovi i kipovi jeršalajimskog trkališta.
Čim se grupa, izišavši iz vrta na trg, popela na široku kamenu tribinu koja je vladala trgom, Pilat je razmotrio okolnosti, ogledavajući se kroz stisnute kapke. Prostor što ga je upravo prošao, to jest prostor od dvorskog zida do tribine, bio je prazan, ali zato pred sobom Pilat više nije vidio trg — njega je progutala gomila. Ona bi preplavila i tribinu i taj očišćeni prostor da je nije zadržavao trostruki red sebastijskih vojnika s lijeve Pilatove strane i vojnika iturejske pomoćne kohorte s desne.
Dakle, Pilat se popeo na tribinu nesvjesno stišćući u šaci nepotrebnu kopču i žmirkajući. Prokurator nije žmirkao jer bi mu sunce palilo oči, ne! Nije htio ni pod koju cijenu vidjeti grupu osuđenika koje sada iza njega, on je to predobro znao, vode na tribinu.Tek što se bijeli plašt s purpurnom podstavom pojavio gore na kamenoj litici iznad ruba ljudskog mora, slijepom Pilatu udario je u uši zvučni vaclass="underline" «Haaa…» Počeo je tiho, rodivši se negdje u daljini, kod hipodroma, zatim je postao gromovit i zadržavši se nekoliko sekundi, počeo opadati. «Ugledali su me» — pomislio je prokurator.
Val nije još ni došao do najniže točke, kad je neočekivano opet počeo rasti, i ljuljajući se podigao više od prvog, i na drugom valu kao što na morskom valu kipi pjena, zakipio je zvižduk i pojedinačni ženski jauci, razgovijetni u tutnjavi. «Sad su ih doveli na tribinu — pomislio je Pilat — a jauci dolaze od toga što su prignječili nekoliko žena kad se gomila zalelujala naprijed.» Pričekao je neko vrijeme znajući da se nikakvom silom ne može prisiliti gomilu da utihne sve dok ona ne is— puhne sve što se sakupilo u njenoj nutrini i ne utihne sama.
I kad je taj čas nastupio, prokurator je podigao uvis desnu ruku i posljednji šum je otprhnuo iz gomile.
Tada je Pilat koliko je mogao udahnuo vrućeg zraka u grudi i povikao, a njegov napukli glas pronio se nad tisućama glava: — U ime cezara imperatora!…
Tada mu je u uši udario nekoliko puta željezni, odsječeni krik: u kohortama su vojnici strahovito viknuli, podigavši uvis koplja i zastave: — Živio cezar!!
Pilat je zabacio glavu i pružio je ravno k suncu. Ispod njegovih kapaka zaplamsala je zelena vatra, od vatre se ugrijao mozak i nad gomilom poletjele su promukle ara— mejske riječi: — Četvorica zločinaca, uhvaćenih u Jeršalajimu zbog ubojstva, podstrekivanja na nered i uvrede zakona i vjere, osuđeni su na sramotnu smrt — vješanjem na stupovima!
I ta će kazna biti sada izvršena na Ćelavoj gori! Imena zlo činaca su Dismas, Hestas, BarRabban i HaNocri. Eto ih pred vama!
Pilat je pokazao desnom rukom ne videći zločince, ali znajući da su oni tamo, na mjestu gdje moraju biti.Gomila je odgovorila dugim mrmorom kao da je začuđena ili umirena. Kad se mrmor stišao, Pilat je nastavio: — Ali od njih kažnjeni će biti samo trojica, jer prema zakonu i običaju, u čast praznika Pashe, jednom od osu đenih, po izboru Malog Sinedriona i po potvrđenju rim ske vlasti, velikodušni cezar imperator vraća njegov pre zreni život!
Pilat je izvikivao riječi i u isto vrijeme slušao kako mrmor postepeno zamjenjuje velika tišina. Sada nije ni uzdah, ni sušanj dopirao do njegovih ušiju, i čak je nastao časak kad se Pilatu učinilo da je sve unaokolo uopće nestalo. Njemu mrzak grad je umro i samo on sam stoji, a njegovo lice, uprto u nebo, pale okomite zrake sunca. Pilat je još podržao tišinu, a zatim je počeo vikati: — Ime onog koji će sada pred vama biti pušten na slo bodu…
Učinio je još jednu stanku, zadržavajući ime, provjeravajući da li je sve rekao, zato što je znao da će mrtvi grad uskrsnuli čim izgovori ime sretnika i nikakve druge riječi više se neće moći čuti.
«Je li sve? — bezvučno je sam sebi šapnuo Pilat. — Sve.
Ime!» I zakotrljavši slovo «r» viknuo je nad šutljivim gradom: — BarRabban!
Tada mu se učinilo da se nad njim sunce zveknuvši raspršio i vatrom mu zalilo uši. U toj su vatri bjesnili krikovi, vrisak, jecaji, smijeh i zvižduk.
Pilat se okrenuo i pošao tribinom nazad k stepenicama ne gledajući ništa osim raznobojne kocke na kaldrmi pod nogama da ne posrne. Znao je da sada iza njegovih leđa na tribinu poput grada lete brončani novčići i palmini plodovi, da u gomili koja urla, gnječeći se, ljudi dižu jedan drugoga na ramena da bi svojim očima vidjeli čudo kako se čovjek koji je već bio u rukama smrti istrgnuo iz tih ruku! Kako legionari skidaju s njega konopce, nehotice mu pričinjajući vruću bol u rukama iščašenim na preslušavanjima, kako se on mršti i uzdiše, a ipak smiješi besmislenim, ludim smiješkom.On je znao da u isto vrijeme straža već odvodi k pobočnim stepenicama trojicu sa svezanim rukama, da bi ih izvela na cestu koja vodi prema zapadu iza grada, na Ćelavu goru. Tek kad se našao iza tribine, u njenoj pozadini, Pilat je otvorio oči znajući da je sada izvan opasnosti osuđenike više nije mogao vidjeti.
U žamor gomile, koja se stišavala, umiješali su se i jasno čuli uzvici glasonoša koji su ponavljali, jedan na ara— mejskom, drugi na grčkom jeziku, sve što je s tribine rekao prokurator. Osim toga, do njegova sluha doletio je sitni, torokavi konjski topot koji se približavao, i zvuk trube koja je nešto kratko i veselo zatrubila. Tim zvukovima odgovorili su prodorni zvižduk dječaka koji su se nalazili na krovovima kuća u ulici što je vodila od trga k hipodromu, i krikovi «čuvaj se!» Vojnik koji je samotno stajao na čistom prostoru trga, uznemireno je mahnuo zastavom koju je držao u ruci, i tada su se prokurator, legat legije, povjerenik i straža zaustavili.