Tek kad se uvjerio da je sve učinjeno kako treba, tek kad je u konobarovim rukama doletjela pokrivena tava u kojoj se nešto praćakalo, Arčibald Arčibaldovič sebi je dopustio da ostavi dvojicu tajanstvenih posjetilaca, ali ipak im je prije toga šapnuo: — Oprostite! Samo časak! Osobno ću pogledati file!
Odletio je od stola i sakrio se u nutarnjem hodniku restorana. Da je neki promatrač mogao vidjeti naredne postupke Arčibalda Arčibaldoviča, oni bi mu se nedvojbeno učinili zagonetni.
Šef se uopće nije uputio u kuhinju da nadgleda file nego u restoransko skladište. Otvorio ga je svojim ključem, zatvorio se, izvadio iz škrinje s ledom, oprezno da ne uprlja manšete, dvije obilne jesetre, upakirao ih u novinski papir, pažljivo povezao vrpcom i stavio na stranu.
Zatim je u susjednoj sobi provjerio je li na svom mjestu njegov ljetni ogrtač sa svilenom podstavom i šešir, i tek jeonda otišao u kuhinju gdje je kuhar marljivo pripravljao file što ga je pirat obećao gostima.
Treba reći da uopće ništa čudno ili nerazumljivo u ovim postupcima Arčibalda Arčibaldoviča nije bilo, i smatrati čudnim takve postupke mogao bi samo površni promatrač. Postupci Arčibalda Arčibaldoviča sasvim su logično proizlazili iz svega što im je prethodilo.
Poznavanje posljednjih događaja, a najvažnije — fenomenalni osjećaj Arčibalda Arčibaldoviča, govorili su šefu Gribojedovljeva restorana da ručak dvojice njegovih posjetilaca, makar obilan i raskošan, neće dugo potrajati. I osjećaj koji nikada nije prevario bivšeg filibustijera nije ga ni ovaj put ostavio na cjedilu.
Dok su se Korovjov i Behemot kucali drugom čašicom hladne moskovske votkeprepečenice, pojavio se na verandi znojni i uzbuđeni kroničar Boba Kandalupski, poznat u Moskvi po svojem zadivljujućem sveznanju, i odmah sjeo k Petrakovima. Stavivši svoju napuhnutu torbu na stolić, Boba je odmah gurnuo usne u Petrakovljevo uho i u njega prošaptao nekakve vrlo sablažnjive stvari. Madame Petrakova, umirući od znatiželje, primakla je i svoje uho nabreklim masnim Bobinim usnama. A taj, pokatkad se osvrćući poput lopova, stalno je šaputao te šaputao, a mogle su se razabrati pojedine riječi kao: — Kunem vam se svojim poštenjem! U Sadovoj ulici, u Sadovoj — Boba je još više snizio glas — odoljevaju me cima! Meci… Pucnji… benzin, požar… meci…
— Lažljivce što šire ogavne glasine — negodujući nešto glasnije nego što se to svidjelo Bobi, zatrubila je kontraal— tom madame Petrakova — njih bi trebalo ispitati! Ali, ništa zato, tako će i biti, već će njih dovesti u red! Kakve štetne izmišljotine!
— Kakve izmišljotine, Antonido Porfirjevna! — usklik nuo je Boba ogorčen sumnjama piščeve supruge, i opet zapištao: — Velim vam, odoljevaju mecima… A onda po žar… Oni u zrak… u zrak… — Boba je siktao ne sluteći da oni o kojima priča sjede u blizini, uživajući u njegovu siktanju. Uostalom, taj užitak je uskoro prestao. Iz unutar njeg dijela restorana izjurila su na verandu trojica muškaraca, čvrsto remenjem opasani, u kožnim dokoljenicama i s revolverima u rukama. Prvi je viknuo zvonko i strašno: — Ni makac s mjesta! — I odmah su sva trojica otvorila paljbu na verandi, ciljajući u glave Korovjova i Behemota.
Obojica napadnutih odmah su se rasplinula u zraku i iz primusa je udario stup plamena ravno u tendu. Kao da se otvoreno ždrijelo s crnim rubovima pojavilo na tendi i počelo širiti na sve strane. Vatra je skočila kroza nj i podigla se do krova Gribojedovljevog doma. Fascikli s papirima što su ležali na prozoru prvog kata u sobi uredništva odmah su se zapalili, a iza njih plamen je zahvatio zastor, i tada se vatra, pucketajući kao da je netko potpiruje, proširila na unutrašnjost tetkine kuće.
Za nekoliko sekundi po asfaltnim puteljcima što su vodili prema željeznoj rešetkastoj ogradi na bulevaru, odakle je u srijedu navečer došao Ivanuška kao prvi vjesnik nesreće koju nije nitko shvaćao — sada su trčali pisci koji nisu završili ručak, Sofja Pavlovna, Petrakova, Petrakov.
Pravovremeno izišavši kroz sporedni izlaz, ne bježeći nikamo i nikamo ne žureći, kao kapetan koji mora posljednji napustiti brod u plamenu, stajao je mirni Arčibald Arčibaldovič u ljetnom ogrtaču sa svilenom podstavom, s dvije velike jesetre pod miškom.
Poglavlje 29. SUDBINA MAJSTORA I MARGARITE JE ODLUČENA
U sunčevu zalazu, visoko iznad grada, na kamenoj terasi jedne od najljepših zgrada u Moskvi, zgrade koja je sagrađena prije oko stotinu pedeset godina, nalazila su se dvojica: Woland i Azazello. Nije ih se moglo vidjeti odozdo s ulice, jer ih je skrivala od nepotrebnih pogleda ograda s gipsanim vazama i gipsanim cvijećem. Ali oni su vidjeli grad gotovo do njegovih krajeva.
Woland je sjedio na rasklopnoj stolici, odjeven u svoj crni plašt. Njegov dugački i široki mač bio je zariven okomito u pukotinu između dviju ploča na terasi, tako da je nastao sunčev sat. Sjena mača polagano je i nezaustavljivo postajala duža puzeći prema crnim cipelama na nogama sotone. Stavivši oštru bradu na šaku, skvrčen na stolici, i savivši jednu nogu poda se, Woland je netremice gledao neobuhvatnu gomilu dvoraca, divovskih kuća i malih straćara osuđenih na propadanje.
Azazello, koji se rastao sa svojim suvremenim izgledom, to jest s kaputom, šeširom, lakiranim cipelama, odjeven kao i Woland u crno, nepomično je stajao nedaleko od svog gospodara i kao i on nije micao pogled s grada.
Woland je prozborio: — Kakav zanimljivi grad, zar ne?
Azazello se pomaknuo i uljudno odgovorio: — Messire, meni se više sviđa Rim!
— Da, to je stvar ukusa — odgovorio je Woland.
Poslije nekog vremena opet se začuo njegov glas: — Odakle taj dim, tamo na bulevaru?
— To gori Gribojedov — odgovorio je Azazello. — Valja, dakle, pretpostaviti da je tamo bio nerazdru— živi par, Korovjov i Behemot.
— U to nema nikakve sumnje, messire.
Opet je zavladala šutnja, i dvojica na terasi gledala su kako u prozorima, okrenutim na zapad, na gornjim katovima visokih blokova bukti izlomljeno, zaslijepljujuće sunce. Wolandovo oko gorjelo je poput jednog od tih prozora, iako je Woland leđima bio okrenut sunčevu zalasku.
Ali je tada nešto prisililo Wolanda da skrene svoju pozornost na okruglu kupolu koja je stajala na krovu iza njegovih leđa. Iz njezinog zida izišao je odrpani, ilovačom uprljani mračni, crnobradi čovjek u hitonu i u sandalama.
— Ba! — uskliknuo je Woland gledajući podrugljivo do šljaka. — Najmanje se tebe moglo ovdje očekivati! Zbog čega si došao, nezvani ali očekivani goste?
— K tebi, duše zla i gospodaru sjena — odgovorio je došljak gledajući Wolanda neprijazno i namrgođeno.
— Ako si došao k meni, zašto me nisi pozdravio, bivši skupljaču poreza? — progovorio je grubo Woland.
— Zato što neću da ti poželim zdravlje — drsko je od govorio došljak.
— Ali ćeš se s time morati pomiriti — suprotstavio se Woland i podsmijeh je iskrivio njegova usta — još se nisi pravo ni pojavio na krovu, a već si učinio glupost, i ja ću ti reći u čemu se ona sastoji — u tvojim intonacijama. Ti si izgovorio svoje riječi kao da ne priznaješ sjene a tako đer ni zla. Budi tako dobar i zamisli se nad pitanjem: što bi činilo tvoje dobro kad ne bi postojalo zlo, i kako bi iz gledala zemlja kad bi s nje nestale sjene? Sjene nastaju od ljudi i predmeta. Evo sjene moga mača. Ali postoje i sjene drveća i živih bića. Zar hoćeš opljačkati cijelu zemaljsku kuglu i odnijeti s nje cjelokupno drveće i sve živo radi tvo je fantazije da uživaš u golom svjetlu? Ti si glup.
— Neću se s tobom svađati, stari sofistu — odgovorio je Levi Matej.