— Ti se i ne možeš sa mnom svađati iz razloga što sam ga već bio spomenuo: ti si glup — odgovorio je Woland i upitao: — No, kaži kratko, da me ne umaraš, zašto si se po javio?
— On me je poslao.
385— Što ti je zapovjedio da mi kažeš, robe?
— Ja nisam rob — sve ljući, odgovorio je Levi Matej — ja sam njegov učenik.
— Mi govorimo na različitim jezicima kao i uvijek — odazvao se Woland — ali stvari o kojima govorimo zbog toga se ne mijenjaju. Dakle?…
— On je pročitao majstorovo djelo — govorio je Levi Matej — i moli te da sa sobom uzmeš majstora i da ga na gradiš spokojem. Zar je to tebi teško učiniti, duše zla?
— Meni nije ništa teško učiniti — odgovorio je Woland — i ti to dobro znaš. — Zašutio je, a onda dodao: — A zašto ga vi ne uzmete k sebi, u svjetlo?
— On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio spokoj — ža losnim je glasom rekao Levi.
— Poruči da će sve biti učinjeno — odgovorio je Wo— land i dodao, a njegovo je oko zaplamsalo: — i odmah me ostavi.
— On moli da biste onu koja ga je voljela i patila zbog njega također uzeli — prvi se put molećivo obratio Levi Wolandu.
— Bez tebe se nikako ne bismo tome dosjetili. Odlazi.
Levi Matej nakon toga je nestao, a Woland je pozvao Azazella i zapovjedio mu: — Odleti k njima i sve učini.
Azazello je napustio terasu i Woland je ostao sam. Ali njegova samoća nije dugo potrajala. Začuli su se na pločama terase koraci i živahni glasovi, i pred Wolanda su stupili Korovjov i Behemot. Ali debeljko više nije nosio primus nego je bio natovaren drugim predmetima. Tako se pod njegovim pazuhom nalazio mali pejzaž u zlatnom okviru, preko ruke bio je prebačen kuharski, napola pregorjeli, ogrtač, a u drugoj ruci je držao lososa s kožom i repom. Od Korovjova i Behemota mirisalo je na paljevinu, Behemotova gubica bila je uprljana čađom, a kapa na— gorjela.
— Pozdrav, messire! — povikao je obijesni par i Behe mot je mahnuo lososom.
— Baš ste krasni — rekao je Woland.
— Messire, zamislite — povikao je Behemot uzbuđeno i radosno — mislili su da sam pljačkaš!— Sudeći po predmetima koje si donio sa sobom — odgovorio je Woland, gledajući uokvireni pejzaž — ti i jesi pljačkaš.
— Vjerujte, messire — prostodušnim glasom započeo je Behemot.
— Ne, ne vjerujem — kratko je odgovorio Woland.
— Messire, kunem vam se, junački sam pokušao spa siti sve što se moglo, i tu je sve što mi je uspjelo zaštititi.
— Radije reci zbog čega se zapalio Gribojedov? — upi tao je Woland.
Obojica, i Korovjov i Behemot, raširili su ruke, podigli oči prema nebu, a Behemot je uzviknuo: — Pojma nemam! Sjedili smo mirno, potpuno tiho, jeli smo…
— I odjednom — trah, trah! — nastavio je Korovjov — pucnjevi! Izbezumljeni od straha Behemot i ja potrčali smo na bulevar, progonitelji za nama, a mi trk prema Ti— mirjazevljevu spomeniku!
— Ali je osjećaj dužnosti — umiješao se Behemot — nadvladao naš sramotni strah, i mi smo se vratili!
— Ah, vratili ste se? — rekao je Woland — tada je, da kako, zgrada izgorjela do temelja.
— Do temelja! — žalosno je potvrdio Korovjov — to jest, messire, doslovno do temelja, kako ste se izvoljeli točno izraziti. Sve sami ugarci!
— Jurnuo sam — pričao je Behemot — u dvoranu za sjednice, to je ona sa stupovima, messire, računajući da ću izvući nešto vrijedno. Ah, messire, moja žena, kad bih je imao, dvadesetak puta bila je u opasnosti da ostane udo vica! Ali, srećom, nisam oženjen, messire, i iskreno govo reći, sretan sam što nisam. Ah, messire, zar treba mijenjati samačku slobodu za mukotrpni jaram!
— Opet počinješ govoriti koješta — primijetio je Wo— land.
— Slušam i nastavljam — odgovorio je mačak — da, na primjer taj pejzaž. Ništa drugo nisam mogao iznijeti iz dvorane, plamen me udario u lice. Potrčao sam u skladi šte i spasio lososa. Potrčao sam u kuhinju i spasio ogrtač.
Smatram, messire, da sam učinio sve što sam mogao, i ne razumijem kako objasniti sumnjičav izraz na vašem licu. — A što je radio Korovjov, dok si ti pljačkao? — upitao je Woland.
— Pomagao sam vatrogascima, messire — odgovorio je Korovjov pokazujući poderane svoje hlače.
— Ah, ako je tako onda će, naravno, biti potrebno sa graditi novu zgradu.
— Bit će sagrađena, messire — odazvao se Korovjov — usuđujem se to tvrditi.
— U tom slučaju preostaje želja da zgrada bude bolja od prijašnje — primijetio je Woland.
— Tako će i biti, messire — rekao je Korovjov.
— Meni to možete vjerovati — dodao je mačak ja sam pravi pravcati prorok.
— U svakom slučaju, mi smo se javili, messire — refe rirao je Korovjov — i čekamo vaše zapovijedi.
Woland se digao sa stolice, prišao ogradi i dugo je šutke, okrenut leđima svojoj pratnji, gledao u daljinu.
Zatim se vratio od ruba ograde, opet se spustio na svoju stolicu te rekao: — Zapovijedi neće biti, izvršili ste sve što ste mogli, i više mi zasad vaše usluge nisu potrebne. Možete se odma rati. Sad će doći oluja, posljednja oluja koja će završiti sve što se završiti mora, a mi ćemo krenuti na put.
— Vrlo dobro, messire — odgovorila su obojica lakrdi— jaša i nestali negdje iza okrugle kupole koja se nalazila na sredini terase.
Oluja o kojoj je govorio Woland već se skupljala na obzorju. Crni oblak se podigao na zapadu i do polovice prekrio sunce. Zatim ga je prekrio potpuno. Na terasi je postalo svježije. Kroz neko se vrijeme smračilo.
Tama, nadošla sa zapada, prekrila je veliki grad.
Nestali su mostovi, dvorci. Nestalo je sve kao da nikad i nije postojalo na svijetu. Preko cijelog neba projurila je plamena nit. Zatim je grom potresao grad. Udarac se ponovio i počela je oluja. U njezinoj magli Woland više nije bio vidljiv.
Poglavlje 30. VRIJEME JE! VRIJEME JE!
— Znaš — govorila je Margarita — upravo kad si sinoć zaspao, čitala sam o tami koja je nadošla sa Sredozemnog mora… i ti idoli, ah, zlatni idoli! Ne znam zašto, ali oni mi cijelo vrijeme ne daju mira. Čini mi se da će i sada biti kiše. Osjećaš li kako postaje svježije?
— Sve je to dobro i lijepo — odgovarao je majstor dok je pušio i rukom tjerao dim — čak i oni idoli, bog s njima, ali što će se dalje desiti, nikako ne mogu shvatiti!
Taj su razgovor vodili dok je sunce zalazilo, i upravo tada kad se \Volandu na terasi javio Levi Matej. Prozorčić na podrumu bio je otvoren, i da je netko pogledao unutra začudio bi se kako neobično izgledaju oni koji razgovaraju. Na Margaritino nago tijelo bio je prebačen crni plašt, a majstor je bio u svojem bolničkom rublju.
Bilo je tako, jer Margarita nije imala što da stavi na sebe budući da su sve njezine stvari ostale u vili, a iako je ta vila bila nedaleko, nije dakako bilo ni govora da ona ode onamo i uzme svoje stvari. A majstor, čija su odijela bila u ormaru kao da nikamo nije odlazio, jednostavno nije želio da se preobuče, pobuđujući u Margariti primisao da će početi nekakva posvemašnja glupost. Istina, bio je prvi put obrijan, računajući od one jesenske noći (u klinici su mu bradu skidali aparatom).
Soba je također izgledala čudno i bilo je vrlo teško shvatiti nešto u njezinu kaosu. Na sagu su ležali rukopisi, oni su bili i na divanu. Nekakva knjiga valjala se u naslonjaču. A na okruglom stolu bio je prostrt objed, a među jelima stajalo je nekoliko boca. Odakle su se stvorile nastolu te jestvine i pića nisu znali ni Margarita ni majstor.
Kad su se probudili, našli su sve to na stolu.
Odspavavši do subotnjeg sumraka, i majstor i njegova prijateljica osjećali su se potpuno odmoreno i samo je nešto podsjećalo na jučerašnje događaje — oboje je boljela lijeva sljepoočica. Što se tiče njihovih duša, u njima su se desile velike promjene, kako bi se uvjerio onaj tko bi mogao da prisluškuje razgovor u podrumskom stanu. Ali nije bilo nikoga da prisluškuje. Dvorište je i bilo zato dobro jer je uvijek bilo pusto. Lipe i vrbe pred prozorom, koje su svakog dana postajale zelenije, širile su proljetni miris, a vjetrić ga je donosio u podrum.