— Fuj, vraže! — neočekivano je uskliknuo majstor. — Samo kad pomislim… — ugasio je opušak u pepeljari i stegao glavu rukama — ne, slušaj, ti si pametan čovjek i ni kada nisi bila luda… zar si ozbiljno uvjerena da smo ju čer bili kod sotone?
— Posve ozbiljno — odgovorila je Margarita.
— Dakako, dakako — ironično je rekao majstor — sada su očito umjesto jednog luđaka — dvoje, i muž i žena! — Di gao je ruke prema nebu i povikao: — Ne, neka vrag zna što je to! Vrag, vrag, vrag!
Umjesto odgovora Margarita se bacila na divan, prasnula u smijeh, zamahnula bosim nogama i zatim po— vikala: — Oj, ne mogu više! Oj, ne mogu više! Pogledaj samo na što si nalik!
Nasmijavši se od srca, dok je majstor stidljivo popravljao bolničke hlače, Margarita se uozbiljila.
— Nehotice si upravo sada rekao istinu — počela je go voriti — vrag zna što se zbiva, i vrag će, vjeruj mi, sve ure diti! — Njezine su oči zaplamtjele, skočila je, počela je ple sati i vikati: — Kako sam sretna, kako sam sretna, kako sam sretna što sam s njim sklopila ugovor! O, đavole, đa vole! A vi ćete, mili moj, morati živjeti s vješticom. — Po slije toga poletjela je k majstoru, obujmila ga oko vrata i počela ljubiti njegova usta, nos, obraze. Poskakivali su vi hori majstorove nepočešljane kose, pod poljupcima buk nuli su njegovi obrazi i čelo.
— Ti si stvarno postala slična vještici. — Ne poričem — odgovorila je Margarita — ja sam vje štica i vrlo sam time zadovoljna!
— Pa dobro — govorio je majstor — vještica pa vještica.
Vrlo zgodno i sjajno! Mene su, očigledno, oteli iz bolnice!
Također vrlo zgodno. Vraćen ovamo, dopustimo i to…
Pretpostavimo čak da nas se to neće zakačiti, ali reci mi, tako ti svega što ti je sveto, od čega i kako ćemo živjeti?
Dok to govorim, brinem o tebi, vjeruj mi.
U taj čas pojavile su se na prozorčiću cipele s tupim vršcima i donji dio prugastih hlača. Zatim su se te hlače sagnule u koljenu i nečija je opsežna stražnjica zaklonila dnevno svjetlo.
— Alojzije, jesi li kod kuće? — upitao je glas negdje iz nad hlača, iza prozora.
— Opet počinje — rekao je majstor.
— Alojzij? — upitala je Margarita prilazeći prozoru — On je jučer uhapšen. A tko ga traži? Kako se zovete?
Istog trena nestala su koljena i stražnjica, čulo se kako su se zalupila vrtna vrata, a zatim je sve došlo na svoje mjesto. Margarita se zavalila na divan i tako se smijala da su joj suze navrle na oči. Ali, kad se stišala, njezino se lice neizmjerno promijenilo, progovorila je ozbiljno, govoreći spuzila je s divana, dopuzala k majstorovim koljenima, i gledajući ga u oči, počela milovati njegovu glavu.
— Koliko si trpio, koliko si trpio, jadni moj! Samo ja to znam. Gle, na glavi imaš sijede niti a kod usana duboku boru. Jedini moj, mili moj, nemoj misliti ni na što. Ti si previše morao misliti, a sad ću za tebe misliti ja! I ja ti jamčim, jamčim da će sve biti divno.
— Ja se ni ne plašim, Margot — iznenada joj je odgo vorio majstor, podigao je glavu i učinio joj se takvim ka kav je bio kad je pisao o tome što nikad nije vidio ali je zasigurno znao da se zbilo — a ne plašim se zato što sam već sve iskusio. Suviše su me plašili i više me ničim upla šiti ne mogu. Ali mi je žao tebe, Margo, u tome je stvar, zato i ponavljam jedno te isto. Osvijesti se! Zašto da uništiš svoj život s bolesnikom i siromahom? Vrati se! Ja te žalim, zato i govorim tako.
— Ah, ti, ti — vrteći raskuštranom glavom šaptala je Margarita — ah, ti, malodušni, nesretni čovječe! Zbog tebesam prošle noći drhtala naga, izgubila svoju narav i zamijenila je novom, nekoliko mjeseci sjedila sam u tamnoj sobici i mislila samo na jednu stvar — na oluju nad Jeršalajimom, isplakala svoje oči, a sada kad je nahrupila sreća, ti me tjeraš? Pa dobro, otići ću, otići ću, ali znaj da si ti okrutan čovjek! Tebi su opustošili dušu!
Bolna nježnost obuzela je majstorovo srce i on je zaplakao zagnjurivši u Margaritinu kosu. Plačući, ona mu je šaptala, dok su njezini prsti skakutali po majstorovim sljepoočicama.
— Da, sijede niti, niti, gledam svojim očima kako se snijegom pokriva glava, ah, moja, moja napaćena glava.
Gle, kakve su tvoje oči! U njima je pustoš… A ramena, ra mena s bremenom… Unakazili su, unakazili — Margari— tine riječi postale su nepovezane, Margarita je grcala.
Tada je majstor obrisao oči, podigao klečeću Marga— ritu, i sam je ustao, pa čvrsto rekao: — Dosta! Ti si me postidjela. Nikada više neću biti ma— lodušan i neću se vratiti tom pitanju, budi mirna. Znam da smo oboje žrtve duševne bolesti koju sam možda prenio na tebe… što možemo, zajedno ćemo je podnositi.
Margarita je približila usne majstorovu uhu i pro— šaptala: — Kunem ti se tvojim životom, kunem se zvjezdoznan— čevim sinom kojega si opisao, sve će biti dobro!
— No dobro, dobro — odazvao se majstor i dodao na— smijavši se: — Naravno, kad su ljudi potpuno opljačkani kao ti i ja, oni traže spas u nadnaravnim silama! Pa što, sla žem se da ga tamo tražimo.
— Eto, eto, sad si opet prijašnji, smiješ se — odgovorila je Margarita — idi do vraga s tvojim učenim riječima. Nad naravne ili ne nadnaravne — zar nije sve to svejedno? Že lim jesti.
I ona je za ruku povukla majstora k stolu.
— Nisam siguran neće li ta hrana sad propasti u zem lju ili odletjeti kroz prozor — govorio je majstor potpuno se smirivši.
— Neće odletjeti!
U taj čas u prozorčiću se začuo nosni glas: — Mir vama.Majstor je zadrhtao, a Margarita koja je već bila navikla na neobično povikala je: — Pa to je Azazello! Ah, kako je to milo, kako je to do bro! — i šapnuvši majstoru: — Evo vidiš, nisu nas napustili!
— krenula da otvori.
— Zaogrni se — viknuo je za njom majstor.
— Fućkam ja na to — odgovorila je Margarita već iz hodnika.
I eto Azazello se već naklonio, pozdravio se s majstorom blješteći svojim krivim okom, a Margarita je klicala: — Ah, kako mi je drago! Nikada u životu mi nije bilo tako drago! Oprostite, Azazello, što sam gola!
Azazello je zamolio da se ona ne uznemirava, uvjeravao kako je vidio ne samo gole žene nego i žene s potpuno oderanom kožom, i hitro sjeo k stolu, stavivši prethodno u kut kraj peći nekakav smotak u tamnom brokatu.
Margarita je Azazellu nalila konjaka i on ga je odmah ispio. Majstor koji s njega nije micao pogled, ponekad je sebi ispod stola štipao hrbat lijeve ruke. Ali njegova štipa— nja nisu pomogla. Azazello se nije rasplinuo u zraku, da, treba reći istinu, za to nije bilo nikakve potrebe. Ništa strašno nije bilo u riđem čovjeku malog rasta, osim toga oka s mrenom, ali toga ima i bez čarobnjaštva, osim odjeće koja nije bila sasvim obična — nekakva mantija ili plašt — opet, ako čovjek dobro promisli, i to se dešava. Konjak je također znao dobro piti, kao i svi dobri ljudi, na dušak i bez jela. Od konjaka u majstorovoj je glavi zašumjelo i počeo je misliti: «Ne, Margarita ima pravo! Dakako, preda mnom sjedi poslanik đavolov. Pa i ja sam sam preksinoć dokazivao Ivanu da je on na Patrijaršijskim ribnjacima susreo upravo sotonu, a sada sam se preplašio te misli i počeo nešto brbljati o hipnotizerima i o halucinacijama. Kakvi hipnotizeri, k vragu!» Počeo je promatrati Azazella i uvjerio se da u njegovim očima postoji nešto usiljeno, neka misao koju taj ne želi prije vremena izreći. «On nije samo u posjetu, nego se pojavio s nekom porukom» — mislio je majstor.