Moć opažanja nije ga iznevjerila.Ispivši treću čašicu konjaka, koji na Azazella nije nimalo djelovao, posjetilac je tako započeo: — Ugodan podrumčić, vrag neka me nosi! Samo se na meće pitanje što da se u njemu radi, u tom podrumčiću?
— To se isto i ja pitam — nasmijavši se odgovorio je majstor.
— Zašto me uznemirujete, Azazello? — upitala je Mar— garita — Već ćemo nekako!
— Što to govorite! — povikao je Azazello — nisam ni po mislio uznemiravati vas. I ja kažem već ćemo nekako. Da!
Skoro sam zaboravio, messire vas je dao pozdraviti i na redio mi da vam kažem da vas poziva na malu šetnju s njim, ako, dakako, vi to želite. Što ćete mi na to reći?
Margarita je pod stolom gurnula nogom majstora.
— S velikim zadovoljstvom — odgovorio je majstor proučavajući Azazella, a taj je nastavio: — Nadamo se da ni Margarita Nikolajevna neće odbiti?
— Ja sigurno neću odbiti — rekla je Margarita i opet je njezina noga dotakla majstorovu nogu.
— Divna stvar! — uskliknuo je Azazello. — To ja volim!
Jedandva i gotovo! A ne kao onda u Aleksandrovskom parku!
— Ah, nemojte me na to sjećati, Azazello, tada sam bila glupa. Da, ne treba me, uostalom, strogo kriviti za to — ne susrećeš svaki dan nečistu silu!
— Svakako — potvrdio je Azazello — svaki dan bi bilo suviše ugodno!
— Meni se sviđa brzina — govorila je Margarita uzbu đeno — sviđa mi se brzina i golotinja. Kao iz mauzera — taf!
Ah, kako on puca! — povikala je Margarita, obraćajući se majstoru. — Sedmica pod jastukom i u svaki listić!… — Margarita se opila, njezine su oči zablistale.
— I opet sam zaboravio — povikao je Azazello udarivši se po čelu — sasvim sam se smotao! Messire je poslao po klon — tu se okrenuo upravo majstoru — bocu vina. Upo zoravam vas da je to ono isto vino koje je pio prokurator Judeje. Falernsko vino.
Sasvim je razumljivo da je takva rijetkost izazvala veliku pažnju Margaritinu i majstorovu. Azazello je izvukaoiz komada tamnog pogrebnog brokata potpuno pljesnivi vrč. Vino su mirisali, nalili u čaše, gledali kroza nj svjetlo koje je nestajalo pred oluju, — U Wolandovo zdravlje! — uskliknula je Margarita, podižući svoju čašu.
Sve troje dohvatilo je čaše i ispilo veliki gutljaj.
Odmah je predolujno svjetlo počelo gasnuti u majstorovim očima, njegovo se disanje zaustavilo i on je osjetio da dolazi kraj. Vidio je još kako na smrt blijeda Margarita, bespomoćno pružajući ruke k njemu, spušta glavu na stol, a zatim pada na pod.
— Trovač… — dospio je još viknuti majstor. Htio je dohvatiti nož sa stola da udari Azazella, ali je njegova ruka nemoćno kliznula po stolnjaku, sve što je okruživalo maj stora u podrumu poprimilo je crnu boju, a zatim je sve nestalo. Pao je nauznak, i dok je padao rasjekao je kožu sljepoočice na uglu daske pisaćeg stola.
Kad su otrovani zamukli, Azazello je počeo djelovati.
Prvo je iskočio kroz prozor, i za nekoliko časaka bio je u vili u kojoj je živjela Margarita Nikolajevna. Uvijek savjesni i točni Azazello htio je provjeriti da li je sve učinjeno kako treba. Sve je bilo u redu. Azazello je vidio kako je smrknuta žena koja je očekivala povratak svoga muža izišla iz svoje spavaonice, iznenada problijedila, uhvatila se za srce i kriknuvši bespomoćno: — Nataša! Bilo tko… k meni! — pala na pod u gostinj— skoj sobi ne doprijevši do kabineta.
— Sve u redu — rekao je Azazello. Za časak je bio kraj palih ljubavnika. Margarita je ležala licem zabodenim u sag. Svojim željeznim rukama Azazello ju je okrenuo kao lutku licem prema sebi, i zagledao se u,nju. Naočigled se lice otrovane mijenjalo. Čak se u olujnom sumraku vidjelo kako je nestalo njezino privremeno vještičje škiljenje i oštrina i žestina crta. Lice pokojnice je postalo svijetlo i konačno se smekšalo, a njezino keženje više nije bilo zvjersko nego jednostavno ženstveno patničko keženje.
Tada je Azazello rastavio njezine bijele zube, i ulio u usta nekoliko kapljica onog vina kojim ju je i otrovao. Marga rita je uzdahnula, podigla se bez Azazellove pomoći, sjela i tiho upitala — Zašto, Azazello, zašto? Što ste sa mnom učinili?
Vidjela je majstora kako leži, zadrhtala i prošaptala: — To nisam očekivala… ubojica!
— Ma ne, ne — odgovorio je Azazello — on će odmah ustati. Ah, zašto ste tako nervozni!
Margarita mu je odmah povjerovala, toliko je uvjerljiv bio glas riđeg demona. Skočila je, snažna i živa, i pomogla napojiti vinom majstora. Otvorivši oči, on je pogledao mračno i s mržnjom ponovio svoju posljednju riječ: — Trovač…
— Ah, obično je vrijeđanje nagrada za dobru uslugu!
— odgovorio je Azazello. — Zar ste slijepi? Progledajte ko načno!
Tada se majstor podigao, ogledao se pogledom živim i svijetlim i upitao: — Što znači ova novost?
— To znači — odgovorio je Azazello — da vam je vrije me. Već oluja grmi, čujete li? Smrkava se. Konji ruju zem lju, drhće mali vrt. Opraštajte se od podruma, opraštajte brže.
— A, shvaćam… — rekao je majstor, ogledavajući se — vi ste nas ubili, mi smo mrtvi. Ah, kako je to pametno!
Kako u pravi čas! Sada sam sve shvatio.
— Ah, smilujte se — odgovorio je Azazello — da li ja to vas čujem? Vaša vas prijateljica naziva majstorom, vi sada razmišljate, kako onda možete biti mrtvi? Zar je, da biste se smatrali živim, bezuvjetno potrebno sjediti u podrumu s košuljom i bolničkim hlačama na sebi? Smiješno!
— Shvatio sam što ste rekli — povikao je majstor — ne mojte nastaviti! Imate tisuću puta pravo!
— Veliki Woland! — ponavljala je za njim Margarita. — Veliki Woland! Izmislio je nešto bolje nego ja! Ali samo ro man, roman — vikala je majstoru — uzmi sa sobom roman, kamo god otišao.
— Ne treba — odgovorio je majstor — znam ga na pamet.
— Ali ti nećeš ni riječi… ni riječi iz njega zaboraviti?
— pitala je Margarita privinuvši se ljubavniku i otirući krv s njegove rasječene sljepoočice. — Budi mirna. Sada neću ništa i nikada zaboraviti — odgovorio je.
— Onda vatra! — povikao je Azazello. — Vatra, od koje je sve počelo i kojom ćemo sve završiti.
— Vatra! — strašno je kriknula Margarita. Prozorčić je u podrumu zalupio, vjetar je odgurnuo zavjesu. Na nebu je veselo i kratko zagrmjelo. Azazello je gurnuo ruku s pandžama u peć, izvukao cjepanicu koja se dimila i njome zapalio stolnjak na stolu. Zatim je potpalio svežanj starih novina na divanu, a za njim rukopis i zavjesu na prozoru.
Majstor kojeg je već opijao budući galop, zbacio je s police nekakvu knjigu na stol, rastvorio je njene listove na gorućem stolnjaku i knjiga je planula veselim plamenom.
— Gori, gori, prijašnji živote!
— Gori, patnjo! — vikala je Margarita.
Soba se već njihala u crvenim stupovima i zajedno s dimom istrčalo je troje kroz vrata, potrčalo po kamenim stepenicama i našlo se u dvorištu. Prvo što su tamo vidjeli bila je graditeljeva kuharica koja je sjedila na tlu. Kraj nje se valjao razbacani krumpir i nekoliko svježnjeva luka.
Stanje kuharičino bilo je razumljivo. Tri crna konja frktala su kraj staje, drhtala, rovala zemlju. Margarita je zajašila prva, za njom Azazello, posljednji majstor.
Stenjući, kuharica je htjela podići ruku da učini znak križa, ali je Azazello iz sedla povikao s prijetnjom: — Odsjeći ću ti ruku! — on je zazviždao, i konji su se lomeći grane lipa podigli i zaboli u niski crni oblak. Od mah je iz podrumskog prozorčića suknuo dim. Odozdo je dopro slabi, žalosni kuharičin krik: — Gorimo!..
Konji su već letjeli nad krovovima Moskve.
— Želim se oprostiti s gradom — viknuo je majstor Azazellu koji je jahao sprijeda. Grom je progutao kraj maj storove rečenice. Azazello je kimnuo glavom i pustio svo ga konja u galop. U susret jahačima jurio je oblak, ali još nije sipao kišu.