Letjeli su iznad bulevara, vidjeli su kako ljudske figurice bježe sklanjajući se pred kišom. Padale su prve kapi. Proletjeli su iznad dima — sve što je ostalo od GribojedovIjeva doma. Proletjeli su nad gradom koji je već zalilatama. Nad njima su sijevale munje. Zatim je krovove zamijenilo zelenilo. Tek tada se spustila kiša i pretvorila jahače u tri velika mjehura u vodi.
Margariti je već bio poznat osjećaj leta, a majstoru nije pa se čudio kako su se brzo našli na cilju, kod onog s kojim se htio oprostiti zato što se više ni s kim drugim nije imao oprostiti. U kopreni kiše on je odmah prepoznao zgradu klinike Stravinskog, rijeku i šumu na drugoj obali koju je bio dobro proučio. Spustili su se u grmlje na poljani nedaleko od klinike.
— Ja ću vas ovdje pričekati — povikao je Azazello slo— živši ruke kao štit, čas osvijetljen munjama čas nestajući u sivoj kopreni — oprostite se brzo!
Majstor i Margarita su skočili iz sedla i poletjeli promičući kao vodene sjene kroz klinički vrt. Kroz časak majstor je naviknutom rukom otvarao rešetku na balkonu sobe br. 117. Margarita gaje slijedila. Ušli su Ivanuški, nevidljivi i neprimijećeni, dok je oluja hučila i zavijala. Majstor se zaustavio kraj kreveta.
Ivanuška je ležao nepomično kao i onda kad je prvi put promatrao oluju u kući svoga odmora. Ali nije plakao kao onda. Kad je dobro pogledao tamnu siluetu koja je ušla k njemu s balkona, on se podigao, pružio ruke i radosno rekao: — A, to ste vi! A ja vas sve čekam i čekam! Evo vas, susjede!
Na to je majstor odgovorio: — Ja sam ovdje, ali više na žalost ne mogu biti vaš su sjed. Odlazim zauvijek i došao sam k vama samo da se oprostim.
— Znao sam to, domislio sam se — tiho je odgovorio Ivan i upitao: — jeste li ga susreli?
— Da — rekao je majstor — došao sam se oprostiti s vama zato što ste bili jedini čovjek s kojim sam razgova rao u posljednje vrijeme.
Ivan se razvedrio i rekao: — Dobro je da ste ovamo svratili. Održat ću svoju ri ječ, i više pjesmice neću pisati. Mene sada zanima nešto drugo — Ivanuška se nasmiješio i bezumnim očima gledao nekamo mimo majstora — želim nešto drugo napisati.Majstor se uzbudio zbog tih riječi i progovorio čim je sjeo na rub Ivanuškinog kreveta: — To je dobro, to je dobro. Napišite o njemu nastavak.
Ivanuškine su oči zablistale.
— A zar vi sami nećete? — Tada je poniknuo i zamiš ljeno dodao: — Ah, da… što ja to pitam — Ivanuška je po gledao u pod pa preplašeno podigao oči.
— Da — rekao je majstor i njegov se glas učinio Ivanu— ški nepoznat i prigušen — ja više neću pisati o njemu. Bit ću zauzet nečim drugim.
Huku oluje proparao je daleki zvižduk.
— Čujete li? — upitao je majstor.
— Oluja huči…
— Ne, to mene zovu, moram ići — objasnio je majstor i podigao se s kreveta.
— Pričekajte! Još jednu riječ — zamolio je Ivan. — Jeste li nju pronašli? Je li vam ostala vjerna?
— Evo je — odgovorio je majstor i pokazao na zid. Od bijelog zida odmakla se tamna Margarita i prišla krevetu.
Gledala je mladića koji je ležao i u njezinim se očima vi djela briga.
— Jadni, jadni… — tiho je šaptala Margarita i nadvila se nad krevet.
— Kako je lijepa — bez zavisti, ali s tugom i s nekakvim tihim ganućem rekao je Ivan — vidi ti, kako je s vama sve dobro ispalo. A sa mnom nije tako — tada je razmislio i za mišljeno dodao: — A uostalom, možda i jest…
— Da, da — prošaptala je Margarita i još se bliže nagnu la nad bolesnika — poljubit ću vas u čelo, i s vama će sve biti kako treba… to mi možete vjerovati, svašta sam već vidjela, sve znam.
Mladić je uhvatio njezin vrat objema rukama i ona ga je poljubila.
— Ostaj zdravo, učenice — jedva čujno rekao je majstor i počeo se rasplinjavati u zraku. Nestao je, a zajedno s njim i Margarita. Rešetka na balkonu se zatvorila.
Ivan se uznemirio. Sjeo je na krevet, osvrnuo se nemirno, čak je zastenjao, progovorio sam sa sobom, digao se. Oluja je bjesnjela sve jače i očito je uzbudila njegovu dušu. Uznemirilo ga je i to što je svojim već izvježbanimsluhom naviklim na tišinu ulovio za vratima nemirne korake, prigušene glasove. Dozvao je nervozno i drhtureći: — Praskovja Fjodorovna!
Praskovja Fjodorovna već je ulazila u sobu, upitno i zabrinuto gledajući Ivanušku.
— Što je? Što se desilo? — pitala je ona. — Zar vas oluja uzbuđuje? Ništa, ništa… odmah ćemo vam pomoći. Od mah ću pozvati doktora.
— Ne, Praskovja Fjodorovna, nije potrebno da zovete doktora — rekao je Ivanuška ne gledajući nemirno Pras— kovju Fjodorovnu nego zid — sa mnom se ne dešava ništa naročito. Ja se već snalazim, ne bojte se. Nego mi radije recite — prisno je zamolio Ivan — što se tamo kraj mene, u stotinu osamnaestoj sobi sada dogodilo?
— U stotinu osamnaestoj? — upitala je Praskovja Fjo dorovna i njezine su oči bježale. — Ništa se tamo nije do godilo. — Ali je njezin glas bio neiskren, Ivanuška je to od mah primijetio i rekao: — E, Praskovja Fjodorovna! Vi ste tako istinoljubiv čovjek… Zar mislite da ću pobjesnjeti? Ne, Praskovja Fjodorovna, toga neće biti. Bolje je da otvoreno kažete, jer ja kroz zid sve osjećam.
— Umro je sada vaš susjed — prošaptala je Praskovja Fjodorovna koja nije imala snage da odoli svojoj istino ljubivosti i dobroti, i preplašeno je pogledala Ivanušku sva obasjana svjetlom munje. Ali se s Ivanuškom nije de silo ništa strašno. On je samo značajno podigao prst i re kao: — Znao sam to! I budite sigurni, Praskovja Fjodorov na, da je sada i u gradu umro još jedan čovjek. Ja čak znam tko — tada se Ivanuška tajanstveno nasmiješio — to je — žena!
Poglavlje 31. NA VRAPCJIM GORAMA
Oluja je nestala bez traga i poput svoda nadvila se nad cijelu Moskvu raznobojna duga koja je stajala na nebu i pila vodu iz rijeke Moskve. Na uzvisini, na brežuljku, između grmlja vidjele su se tri tamne siluete. Woland, Korovjov i Behemot sjedili su u sedlima triju vranaca gledajući rašireni grad preko rijeke koji je lomio sunce u tisućama blještavih prozora okrenutih na zapad, prema kruškastim kupolama Djevičanskog manastira.
U zraku je zašumilo i Azazello, za kojim su, iza crnog repa njegova plašta, letjeli majstor i Margarita, spustio se zajedno s njima kraj grupe koja ih je čekala.
— Morali smo vas uznemiriti, Margarito Nikolajevna i majstore — progovorio je Woland nakon šutnje — ali ne mojte mi zamjeriti. Ne mislim da ćete to požaliti. Dakle — obratio se samo majstoru — oprostite se s gradom. Vrije me nam je — Woland je pokazao rukom u crnoj rukavici s prorezom onamo gdje su mnogobrojna sunca preko ri jeke talila staklo, gdje je iznad tih sunaca stajala magla, dim, para grada usijana tokom dana.
Majstor je skočio iz sedla, ostavio ostale i potrčao prema padini na brežuljku. Crni plašt se vukao za njim po zemlji. Majstor je gledao grad. U prvi mah se srcu prikrala tjeskobna tuga, ali se ona brzo pretvorila u slatki nemir, skitničko cigansko uzbuđenje.
— Zauvijek! U tome treba naći smisao — prošaptao je majstor i obliznuo suhe, ispucale usne. Stao je prisluški vati i opažati što se događa u njegovoj duši. Njegovo je uz buđenje prešlo, kako mu se učinilo, u osjećaj duboke ismrtne uvrede. Ali ni taj osjećaj nije bio postojan, nestao je i njega je zamijenila ponosna ravnodušnost a naposljetku — predosjećaj vječnog spokoja.
Grupa jahača čekala je majstora šutke. Grupa jahača gledala je kako crni dugački lik na rubu obronka gestikulira, čas podiže glavu kao da želi obuhvatiti pogledom cijeli grad, pogledati sve do njegovih krajeva, čas spušta glavu na grudi kao da proučava izgaženu kržljavu travu pod nogama.