EPILOG
Pa ipak — što je bilo dalje u Moskvi nakon što je u suton subotnje večeri Woland napustio prijestolnicu i nestao zajedno sa svojom pratnjom s Vrapčjih gora?
O tome da je tokom dugog vremena odjekivala prijestolnicom teška tutnjava najnevjerojatnijih glasina koje su se vrlo brzo prenijele i u najudaljenija i zabačena mjesta provincije — ne treba ni govoriti. Ove glasine čovjeku se čak gadi ponavljati.
Pisac ovih istinitih redaka osobno je, uputivši se u Feodosiju, čuo u vlaku priču kako je u Moskvi dvije tisuće ljudi izišlo iz kazališta potpuno nagih u doslovnom smislu riječi i da su u takvu stanju otišli kući u taksiautomo— bilima.
Šapat «nečista sila» čuo se u redovima koji su stajali pred mljekarstvima, u tramvajima, u dućanima, u stanovima, u kuhinjama, u vlakovima, i prigradskim i onima na dugim relacijama, na kolodvorima i malim postajama, u ljetnikovcima i na plažama.
Ljudi obrazovani i kulturni, razumije se, nisu sudjelovali u pričama o nečistoj sili koja je posjetila prijestolnicu, i čak su se tim pričama smijali i pokušali da pripovjedače urazume. Ali činjenica, kako se kaže, ipak ostaje činjenica i odbaciti je prezirno bez objašnjenja nikako se ne može: netko je bio u prijestolnici. Već samo zgarište koje je ostalo od Gribojedova pa i štošta drugo rječito su to potvrđivali.
Kulturni ljudi stali su na stajalište istrage: djelovala je banda hipnotizera i trbuhozboraca koja je izvrsno vladala tim umijećem.Mjere za hvatanje bande bile su, dakako, poduzete energično i brzo kako u Moskvi tako i izvan nje, ali na žalost nisu donijele rezultate. Onaj koji se predstavio kao Woland sa svim svojim bližnjima nestao je i niti se više vratio u Moskvu niti se uopće igdje pojavio ili se pokazao.
Prirodno je nikla pretpostavka da je pobjegao u inozemstvo, ali se ni tamo nigdje nije pokazao.
Istraga o njegovu djelu trajala je dugo. Jer, bilo kako bilo, to je djelo bilo stravično! Ne spominjući četiri spaljene kuće i stotine zaluđenih ljudi, bilo je i ubijenih.
Točno se to može reći za dvojicu: za Berlioza i za onog zlosretnog službenika u Uredu za upoznavanje stranaca sa znamenitostima Moskve, za bivšeg baruna Majgela. Jer, oni su bili ubijeni. Nagorjele kosti potonjeg nađene su u stanu br. 50 u Sadovoj ulici, nakon što je ugašen požar. Da, bilo je žrtava, i te su žrtve tražile istragu.
Ali su postojale žrtve i nakon što je Woland napustio prijestolnicu i, kako god to bilo žalosno, te su žrtve bile crne mačke.
Po prilici stotinjak tih mirnih, čovjeku odanih i korisnih životinja bilo je strijeljano ili uništeno na druge načine u različitim krajevima zemlje. Petnaestak mačaka, ponekad u unakaženu stanju, bilo je dostavljeno u milicijske stanice u raznim gradovima. Na primjer, u Armaviru je jednu od tih nevinih životinja svezanih prednjih šapa doveo u miliciju neki građanin.
Taj je građanin dočekao u zasjedi mačka u času kad se životinja lopovska izgleda (što možeš kad mačke tako izgledaju? To nije zato jer su poročne nego zato jer se boje da im netko od jačih bića nego što su one — psi ili ljudi — ne učini neku štetu ili uvredu. I jedno i drugo je lako, ali to nije pitanje časti tvrdim. Da, nije riječ o časti!), da, znači mačak lopovska izgleda spremao se da pobjegne među čičke.
Zgrabivši mačka i skidajući s vrata kravatu da bi svezao mačka, građanin je otrovno i s prijetnjom u glasu mrmljao: — Aha! Čini se da ste sada izvoljeli doći k nama u Ar— mavir, gospodine hipnotizeru? Ali ovdje vas se ne bojimo.Ne pretvarajte se da ste nijemi! Znamo mi kakva ste vi ptica!
Građanin je vodio mačka u miliciju vukući jadnu životinju za prednje šape, svezane zelenom kravatom, i pokušavajući da udarcima prisili mačka da ide na stražnjim šapama.
— Vi — vikao je građanin kojeg su pratili dječaci i zviždali — prestanite se praviti budalom! Neće vam uspjeti!
Izvolite hodati kako svi hodaju!
Crni je mačak samo prevrtao mučeničkim očima.
Lišen od prirode dara govora nije se mogao opravdati.
Svoj spas duguje bijedna životinja u prvom redu miliciji, a osim toga svojoj gospodarici, poštovanoj staroj udovici.
Tek što je mačak doveden u miliciju, tamo su se uvjerili da građanin jako miriše na špirit, zbog čega su odmah posumnjali u njegovu prijavu. Za to je vrijeme starica, koja je doznala od susjeda da su oteli njezina mačka, potrčala u stanicu i prispjela u pravi čas. Dala je o mačku najlaskavije mišljenje, objasnila da ga poznaje pet godina, od vremena kad je još bio malo mače, da garantira za njega kao za samu sebe, dokazala je da nije učinio ništa zla i da nikada nije odlazio u Moskvu. Kako je rođen u Armaviru tako je u njemu i odrastao i naučio loviti miševe.
Mačak je odvezan i vraćen vlasnici, okusivši, istina, zla: doznavši u praksi što je to pogreška i kleveta.
Osim mačaka neke beznačajne neugodnosti zadesile su kojekoga od ljudi. Pritvoreni su na neko vrijeme bili: u Lenjingradu — građanin Volman i Volper, u Saratovu, Kijevu i Harkovu — trojica Volodina, u Kazanu — Voloh, a u Penzi — posve neshvatljivo zašto — kandidat kemijskih znanosti Vetčinkevič. Istina, bio je visoka stasa, vrlo preplanuli, smeđokosi.
Bilo je uhvaćeno u raznim mjestima, osim toga, devet Korovina, četiri Korovkina i dvojica Karavajeva.
Nekog građanina su skinuli svezana iz sevastopolj— skog vlaka na stanici Belgorod. Taj je građanin htio zabaviti suputnike trikovima s kartama.
U Jaroslavlju upravo u vrijeme ručka pojavio se u restoranu građanin s primusom u rukama što ga je malo prije uzeo s popravka. Dvojica portira čim su ga vidjeli napustili su svoja mjesta u garderobi i pobjegli, a za njima su bježali iz restorana svi posjetioci i namještenici. Kod toga je blagajnici na nepoznat način nestao cijeli utržak.
Bilo je još mnogo toga, tko će se svega sjetiti!
Još jednom i još jednom treba odati priznanje istrazi.
Sve je bilo učinjeno ne samo da se pohvataju zločinci nego da se i objasni sve što su počinili. I sve je to objašnjeno i ta su objašnjenja, mora se priznati, bila jasna i neoboriva.
Istražitelji i iskusni psihijatri ustanovili su da su članovi zločinačke bande ili možda jedan od njih (pretežno je sumnja padala na Korovjova) bili hipnotizeri neviđene snage koji su se mogli pojavljivati ne na onim mjestima gdje su zapravo bili nego na fiktivnim i pomaknutim pozicijama. Osim toga, oni su sugerirali onima koje su susretali da se neke stvari ili ljudi nalaze tamo gdje ih u stvarnosti nije bilo, i obratno, udaljavali su iz vidnog polja predmete ili ljude koji su zapravo u tom vidnom polju bili.
U svjetlu takvih objašnjenja sve je potpuno razumljivo, čak i neobjašnjiva, kako bi se moglo činiti, neranjivost mačka na kojeg su pucali u stanu br. 50 prilikom pokušaja da ga uhvate, a što je najviše uzbuđivalo građane.
Dakako, nikakvog mačka na lusteru nije bilo, nitko nije ni mislio da ga skine metkom, pucali su u prazno dok se Korovjov, koji im je sugerirao da mačak izvodi šale na lusteru, mogao slobodno nalaziti iza njihovih leđa, kreve— Ijeći se i uživajući u svojoj velikoj ali zločinački upotrijeb— Ijenoj sposobnosti sugestije. On je, dakako, i zapalio stan prolivši benzin.
Ni u kakvu Jaltu, dakako, Stjopa Lihodejev nije letio (takvu stvar ne može učiniti čak ni Korovjov) i nije odanle slao telegrame. Poslije toga kako je pao u nesvijest u dra— guljaričinu stanu, preplašen Korovjovljevim trikom, koji mu je pokazao mačka s mariniranom gljivom na vilici, on je ležao u stanu sve dok mu nije Korovjov, rugajući se, nabio pusteni šešir na glavu i uputio ga na moskovski aerodrom, sugeriravši prije toga predstavnicima kriminalističkog odjela da Stjopa izlazi iz aviona koji je doletio iz Sevastopolja.Istina, kriminalistički odjel iz Jalte tvrdio je kako je primio bosog Stjopu i da je slao telegrame u vezi sa Stjo— pom u Moskvu, ali ni jedna se kopija tih telegrama nigdje nije pronašla, iz čega je izveden žalosni ali neoborivi zaključak kako hipnotizerska banda vlada sposobnošću da hipnotizira na velike udaljenosti, i to ne samo pojedina lica nego i čitave grupe.