U takvim uvjetima zločinci su mogli lišiti razuma ljude najpostojanije psihičke konstitucije.
Što da se onda još govori o takvim sitnicama kao što su špil karata u tuđem džepu u parteru, ili damske haljine koje su nestale, ili bereta koja mijauče i slične stvari! Takve stvari može izvesti bilo koji profesionalni hipnotizer srednjih sposobnosti na bilo kojoj sceni, pa u tom smislu i jednostavni trik otkidanja konferansijeove glave. Mačak koji govori — također je pusta glupost. Da se pokaže ljudima takvog mačka, dosta je vladati prvim osnovama trbušnog govora, a nitko valjda ne sumnja da je KorovjovIjevo umijeće znatno prelazilo te osnove.
Da, stvar nije u špilu karata, niti u lažnim pismima u torbi Nikanora Ivanoviča. To su sve gluposti! Nego, on je, Korovjov, poslao Berlioza pod tramvaj u sigurnu smrt.
On je lišio razuma jadnog pjesnika Ivana Bezdomnog, on ga je prisilio da fantazira i vidi u mučnim snovima drevni Jeršalajim i suncem sprženu bezvodnu Ćelavu goru s tri obješena na stupovima. To su on i njegova banda prisilili Margaritu Nikolajevnu i njezinu kućnu pomoćnicu Natašu da nestanu iz Moskve. Uostalom, ovom stvari se istraga bavila osobito pažljivo. Trebalo je objasniti je li banda ubojica i palikuća otela te žene ili su one dobrovoljno po— bjegle zajedno sa zločinačkim društvom? Na temelju apsurdnih i zbrkanih iskaza Nikolaja Ivanoviča i s obzirom na čudnu i bezumnu bilješku Margarite Nikolajevne, koju je ostavila mužu, bilješku u kojoj piše da odlazi u vještice, uzevši u obzir okolnost da je Nataša nestala ostavivši sve svoje odjevne predmete na mjestu — istraga je zaključila da su i gospodarica i kućna pomoćnica bile hipnotizirane, kao i mnogi drugi, i u takvu stanju odvedene. Iskrsla je također, vjerojatno potpuno pravilna, misao da je zločince privukla ljepota ovih žena.Ali eto što je istrazi ostalo potpuno nejasno — pobuda koja je natjerala bandu da otme iz psihijatrijske klinike duševnog bolesnika koji se nazivao majstorom. To nije uspjela ustanoviti kao što nije uspjela pronaći prezime otetog bolesnika. Tako je on zauvijek nestao pod mrtvim nazivom — broj stotinu osamnaest iz prvog odjela.
Dakle, gotovo se sve objasnilo, i istraga je završena, kao što uopće sve završava.
Prošlo je nekoliko godina, i građani su počeli zaboravljati i Wolanda i Korovjova i ostale. Desile su se mnoge promjene u životima onih koji su nastradali zbog Wolanda i njemu bliskih, i kako god bile te promjene sitne i beznačajne, ipak ih treba zabilježiti.
Na primjer, Žorž Bengalski, koji je u bolnici proveo tri mjeseca, ozdravio je i izišao iz nje, ali je bio primoran da napusti službu u Varijeteu, i to u najbolje vrijeme, kad je publika poput vala jurišala na ulaznice: sjećanje na crnu magiju i njezino raskrinkavanje pokazalo se vrlo živim.
Napustio je Bengalski Varijete, jer je shvatio da je izlaziti svaku večer pred dvije tisuće ljudi, biti neminovno prepoznat i beskrajno se podvrgavati pitanjima kako mu je bolje: s glavom ili bez glave? — suviše mučno.
Da, osim toga konferansije je izgubio priličnu količinu svoje veselosti koja je tako potrebna u njegovu zvanju. Ostala mu je neugodna, mučna navika da svakoga proljeća u vrijeme punog mjeseca upada u nemirno stanje, da se odjednom hvata za vrat, preplašeno se osvrće i plače. Ovi napadaji su prolazili, ali ipak uz njihovo postojanje nije se mogao baviti prijašnjim poslom, pa je konferansije otišao u mirovinu i stao živjeti od svoje ušteđevine koja mu je po njegovu skromnom računu trebala dostajati za petnaest godina.
Otišao je i nikada se više nije susreo s Varenuhom koji je postao vrlo popularan i obljubljen zbog svoje nevjerojatne, čak i među kazališnim administratorima, predusretljivosti i ljubaznosti. Ljudi s bonovima za besplatne ulaznice nisu ga, na primjer, drugačije zvali nego otacdobročinitelj. U bilo koje vrijeme bilo tko da je nazvao Varijete uvijek se začuo u slušalici meki ali turobni glas: «Slušam vas», a na molbu da na telefon pozove Varenuhu,isti je glas brzo odgovarao: «Stojim na vašem raspolaganju». Ali je zato patio Ivan Saveljevič zbog svoje ljubaznosti!
Stjopa Lihodejev više ne mora razgovarati telefonski u Varijeteu. Odmah poslije izlaska iz klinike u kojoj je Stjopa proveo osam dana njega su premjestili u Rostov gdje je imenovan na dužnost upravitelja velikog delikatesnog dućana. Pronose se glasine da je sasvim prestao piti porto i pije samo votku od pupoljaka crnoga ribizla zbog čega je sasvim ozdravio. Kažu da je postao šutljiv i da se kloni žena.
Odlazak Stjepana Bogdanoviča iz Varijetea nije donio Rimskome onu radost o kojoj je tako vruće maštao u toku nekoliko godina. Poslije klinike i Kislovodska, jako ostarjeli, s glavom koja se tresla, findirektor je predao molbu da ode iz Varijetea. Zanimljivo je da je molbu donijela.u Varijete supruga Rimskog. Grigorij Danilovič nije smogao snage da čak danju bude u zgradi gdje je vidio napuklo staklo u prozoru zalivenu mjesečinom i dugu ruku koja se pružala prema donjemu zasuncu.
Oslobodivši se Varijetea, findirektor je nastupio dužnost u dječjem kazalištu lutaka u Zamoskvorječju. U tom kazalištu nije se više morao susretati po poslovima akustike s poštovanim Arkadijem Apolonovičem Semplejarovom. Ovoga su u jedan mah premjestili u Brjansk i imenovali šefom otkupne stanice za gljive. Sada Moskovljani jedu slane gljive mliječnice i marinirane bijele gljive i ne mogu ih se nahvaliti i jako se raduju tom premještaju. Bilo pa prošlo, i može se reći da Arkadiju Apolonoviču nisu polazili od ruke poslovi s akustikom, i koliko je god nastojao da je poboljša, kakva je bila takva je i ostala.
Izuzev Arkadija Apolonoviča, među osobe koje su prekinule veze s kazalištem valja uključiti i Nikanora Iva— noviča Bosog, iako on ničim nije bio povezan s kazalištem osim svojom ljubavlju prema besplatnim ulaznicama. Ni— kanor Ivanovič ne samo da više ne ide ni u kakvo kazalište, ni za novac niti besplatno, nego se čak mijenja u licu prilikom svakog razgovora o kazalištu. U ne manjoj nego u većoj mjeri zamrzio je, osim kazališta, pjesnika Puškina i darovitog glumca Savu Potapoviča Kurolesova.
Potonjeg— do te mjere da je, ugledavši prošle godine u novinama crno obrubljenu obavijest o tome kako je Savu Potapovi— ča u procvatu njegove karijere udarila kap — Nikanor Iva— novič tako pocrvenio da umalo što nije otišao za Savom Potapovičem, i povikao: «Tako mu i treba!» Štoviše, te večeri Nikanor Ivanovič, u kojemu je smrt popularnog glumca pobudila masu tjeskobnih uspomena, sam, tek u društvu s punim mjesecom što je osvjetlio Sadovu ulicu, užasno se napio. I poslije svake čašice pred njim se povećavao prokleti niz mrskih likova, i bili su u tom nizu i Dunčil Sergej Gerardovič, i ljepotica Ida Herkulanovna, i onaj riđi vlasnik ratobornih gusaka, i iskreni Kanavkin Nikolaj.
No, a što se s dotičnima desilo? Ali, molim vas! Baš ništa se s njima nije desilo, a ni ne može se desiti, jer nikada u stvarnosti nisu postojali, kao što nije postojao ni simpatični artistkonferansije, ni to kazalište, ni stara škr— tica — teta Porohovnikova, koja je pustila da valuta truli u podrumu, niti, dakako, zlatne trube nisu postojale a ni drski kuhari. Sve se to samo snilo Nikanoru Ivanoviču pod utjecajem podlaca Korovjova. Jedini živi čovjek, koji je uletio u taj san, upravo je i bio Sava Potapovič — glumac, a upleo se u to samo zato što se urezao u sjećanje Nika— nora Ivanoviča, zahvaljujući svojim čestim nastupima na radiju. On je postojao, a ostali nisu.
Pa onda, možda, nije postojao ni Alojzij Mogarič? O, ne! Taj ne samo da je postojao, nego i sad postoji, i upravo na dužnosti koje se odrekao Rimski, to jest na dužnosti financijskog direktora Varijetea.