— Ha? Što je sad?
Thissell mu objasni situaciju u vezi s Haxom Angmarkom.
Kershaul ozbiljno kimne. — Sjećam se Angmarka. Ne baš umilna osoba, ali izvrstan muzičar, brzih prstiju i velikim talentom za nove instrumente. — Zamišljeno je svijao bradicu na maski Pećinske Sove. — Kakvi su ti planovi?
— Nemam ih — reče Thissell, svirajući bolnu frazu na kivu. — Nemam pojma koju masku nosi, a ako ne znam kako izgleda, kako da ga nađem?
Kershaul je čupkao bradicu: — U prošlosti je volio maske iz Exo Cambijanskog ciklusa i mislim da je upotrebio cijeli komplet Donjih Stanovnika. Naravno, možda je sada promijenio ukus.
— Točno — požali se Thissell. — Možda je udaljen desetak metara, a ja to neću nikad znati. — Ogorčeno pogleda niz šetalište prema trgovini maskama. — Nitko mi ne želi ništa reći; mislim da ih i nije briga što ubojica šeće njihovim dokovima.
— Potpuno točno — složi se Kershaul. — Sirenski običaji drukčiji su od naših.
— Nemaju osjećaj odgovornosti — izjavi Thissell. — Sumnjam da bi čovjeku koji se utapa bacili konopac.
— Istina je da se ne vole miješati u tuđe stvari — složi se Kershaul. — Ističu osobnu odgovornost i samostojnost.
— Zanimljivo — reče Thissell — ali još ne znam što ću u vezi s Angmarkom.
Kershaul ga ozbiljno pogleda. — Ako pronađeš Angmarka, što ćeš onda uraditi?
— Izvršit ću naređenja svojeg pretpostavljenog — reče tvrdoglavo.
— Angmark je opasan čovjek — zamišljeno će Kershaul. — U prednosti je pred tobom.
— Ne mogu misliti o tome. Moja je dužnost da ga pošaljem natrag u Polipolis. No, siguran je, jer nemam ni najblažeg pojma kako da ga nađem.
Kershaul je razmišljao: — Stranac se ne može sakriti iza maske, bar ne od Sirenca. Ovdje u Fanu smo četvorica — Rolver, Welibus, ti i ja. Ako novi stranac pokuša započeti živjeti ovdje, takve će se novosti brzo raširiti.
— A što ako krene u Zundar?
Kershaul slegne ramenima! — Sumnjam da će se usuditi. S druge strane… — Kershaul zastane spazivši Thissellovu naglu nezainteresiranost, te se okrene slijedeći Thissellov pogled.
Čovjek s maskom Šumskog Vilenjaka prilazio im je razmetljivo niz šetalište. Kershaul primi Thissellovu ruku, zadržavajući ga, ali Thissell stane na put Šumskom Vilenjaku sa spremnim pištoljem što ga je posudio. — Haxo Angmark — poviče — da se nisi pomaknuo ili ću te ustrijeliti. Uhapšen si.
— Jesi li siguran da je to Angmark? — upita Kershaul zabrinuto.
— Otkrit ću — reče Thissell. — Angmark, okreni se i digni ruke.
Šumski Vilenjak ukočeno stane, iznenađen i zbunjen. Posebne za zachinkoni, odsvira upitni arpedo i zapjeva: — Zavto me gnjaviš, Mjesečev Moljče?
Kershaul zakorači naprijed i zasvira pomirbenu frazu na svom slobou. — Bojim se da ovdje postoji slučaj zamijenjenih ličnosti, Ser Šumski Vilenjače. Ser Mjesečev Moljac traži jednog stranca s maskom Šumskog Vilenjaka.
Glazba Šumskog Vilenjaka postade razdražena i on naglo uzme stimic. — Zar on tvrdi da ja sam stranac? Neka dokaže to ili ga odmazda čeka.
Kershaul nelagodno pogleda u gomilu što se okupila i još jednom odsvira ulagujuću melodiju. — Siguran sam da Ser Mjesečev Moljac…
Šumski ga Vilenjak prekine fanfarama tonova iz skaranyija. — Neka dokaže to ili se pripremi da krv poteče.
Thissell reče: — U redu, dokazat ću tvrdnju svoju. — Istupi, zgrabi masku Šumskog Vilenjaka. — Da vidimo ti lice, koje dokazat će tko si!
Šumski Vilenjak odskoči zapanjen. Gomila hukne i udari u zlokobno trzanje struna i sviranje raznih instrumenata.
Šumski vilenjak posegne prema šiji i povuče konopčić svog gonga za dvoboj, a drugom rukom krene prema krivoj sablji.
Kershaul istupi, svirajući slobo vrlo uzbuđeno. Posramljen, Thissell se makne u stranu, svjestan ružnog mrmljanja gomile.
Kershaul je pjevao objašnjenja i ispričavanja, Šumski Vilenjak je odgovarao; Kershaul preko ramena reče Thissellu: — Trči, ili će te ubiti! Požuri!
Thissell je oklijevao: Šumski Vilenjak stavi ruku na Kershaula da ga odgurne. — Trči! — vrisne Kershaul. — U Welibusov ured, zaključaj se!
Thissell dade petama vjetra. Šumski Vilenjak gonio ga je nekoliko metara i zatim zatopće nogama i pošalje za njim sklop hrapavih i podrugljivih vrisaka iz ručnog roga, dok je gomila odgovarala prezirnim kontrapunktom čegrtavih hymerkina.
Nisu ga dalje progonili. Umjesto da se skloni u uredu za uvozizvoz, Thissell skrene i poslije pažljivog izviđanja produži na dok gdje je bio privezan njegov brod.
Ostalo je još malo vremena do zalaska kada se napokon vratio na brod. Toby i Rex čučali su na prednjoj palubi, okruženi namirnicama koje su donijeli: pletenim košarama voća i žitarica, vinom u vrčevima od plavog stakla, uljem i reskim sokom, tri odojka u pletenom oboru. Lomili su orahe zubima, pljujući ljuske preko palube. Spazili su Thissella i činilo se da su ustali nekom novom nemarnošću. Toby nešto promrmlja ispod glasa; Rex se zasmijulji.
Thissell ljutito udari u hymerkin. Zapjeva: — Odvezite kućubrod od obale; noćas ostajemo u Fanu.
U miru kabine skinuo je Mjesečeva Moljca i zurio u ogledalo, u gotovo nepoznate crte lica. Podigne Mjesečeva Moljca i zagleda se u crte koje je mrzio čupavu sivu kožu, plave bodljike, smiješne čipkaste visuljke. Teško da je to bilo obličje dostojno konzularnog predstavnika domovinskih planeta. Ako još uopće bude bio na tom mjestu kad Cromartin čuje da je Angmark ostao na slobodi!
Thissell se baci u stolicu, zureći u prazno. Danas je načinio nekoliko pogrešaka, ali još nije bio pobijeđen, nikako. Sutra će posjetiti Mathew Kershaula; raspravit će kako da najlakše otkriju Angmarka.
Kao što je Kershaul rekao, još jedan stranac neće se moći lako sakriti; identitet Haxo Angmarka uskoro će biti poznat. Sutra mora nabaviti i drugu masku. Ništa ekstremnog ili isprazno-slavnog, već masku koja će tek naznačiti dignitet i samopoštovanje.
U tom trenu jedan od robova zakuca na vrata i Thissell u žurbi navuče omrznutog Mjesečeva Moljca preko glave.
Rano slijedećeg jutra, još prije nego su boje zore nestale s neba, robovi su doveslali kuću-brod na dok u dijelu određenom za strance.
Ni Rolver, ni Welibus, ni Kershaul još nisu stigli i Thissell je nestrpljivo čekao. Prošao je jedan sat i Welibus privede svoj brod doku. Ne želeći razgovarati s Welibusom, Thissell je ostao u svojoj kabini.
Nakon nekoliko trenutaka stigne i Rolverova kuća-brod na dok.
Kroz prozor Thissell je ugledao Rolvera s njegovom uobičajenom Jezerskom Pticom kako se penje na dok. Ovdje ga je dočekao čovjek sa žutom, resastom maskom Pješčanog Tigra, koji je formalno popratio na gomapardu ono što je saopćio Rolveru.
Rolver je izgledao iznenađen i uznemiren. Nakon trenutka razmišljanja i on se primi gomaparda i dok je pjevao pokaže na Thissellovu kuću-brod. Tada, poklonivši se, ode svojim putem.
Čovjek s maskom Pješčanog Tigra popne se na splav prilično dostojanstveno i pokuca na palubnu ogradu Thissellove kuće-broda.
Thissell se pojavi. Sirenski bon-ton nije zahtijevao da se slučajni posjetilac pozove na brod, tako da je samo zasvirao pitanje na zachinku.
Pješčani Tigar zasvira svoj gomapard i zapjeva; — Zora nad zaljevom Fan obično je predivan događaj; nebo je bijelo, u žutim i zelenim bojama; kada se Mireille digne, magla gori i uvija se poput plamena. Onaj koji pjeva nalazi veće zadovoljstvo u tom satu ako ploveći leš stranca ne budu tu da pokvari užitak pogledu.
Thissellov zachinko ispusti zapanjeno pitanje gotovo sam; Pješčani Tigar dostojanstveno se pokloni. — Pjevač ne priznaje ravnog sebi u postojanosti naravi; ipak, ne želi da ga opsjedaju lakrdije nezadovoljnog duha. Zato je naredio svojim robovima da remenom zavežu članke leša za pramac tvoje kuće-broda. Vjerojatno ćeš izvršiti rituale uobičajene na vanjskim svjetovima. Onaj koji pjeva želi ti dobro jutro i sada odlazi.