Met se trže i zagleda niz hodnik, gde neki čovek upravo protrča kroz poprečni prolaz. Oganj me sagoreo, da ne znam kako je to ludost, zakleo bih se da je ono Rand! „Sandare, da si pronašao...“ – zausti zabacivši štap na rame, i zaćuta kada udari nešto.
Munjevito se okrenuvši nađe se pred još jednim napola odevenim Visokim lordom, samo što je ovome mač bio na podu, kolena su mu se tresla, a obema rukama se držao za glavu tamo gde ga je Metov štap zveknuo. Met mu žurno zari kraj štapa u trbuh da bi ga naterao da spusti ruke, a onda ga ponovo tresnu u glavu. Visoki lord se sruči povrh svog mača.
„Sreća, Sandare“, promrmlja. „Ne možeš protiv krvave sreće. Sad, što ne bi pronašao taj krvavi tajni prolaz Visokih lordova koji vodi u ćelije?“
Sandar je uporno tvrdio da to stepenište postoji, i da će tako izbeći jurnjavu kroz čitav Kamen. Met je mislio da ljudima nije baš toliko stalo da gledaju mučenje da bi želeli brz put od svojih odaja do zatvorenika.
„Budi zadovoljan što jesi toliko srećan“, drhtavim glasom kaza Sandar, „ili bi nas ovaj obojicu ubio pre no što bismo ga primetili. Znam da su vrata ovde negde. Dolaziš li? Ili hoćeš da sačekaš još nekog Visokog lorda?“
„Samo ti vodi.“ Met prekorači onesvešćenog plemića. „Nisam ti ja neki krvavi junak.“
Brzim korakom pođe za hvatačem lopova, koji je zagledao visoka vrata kraj kojih su prolazili, mrmljajući kako zna da su tu negde.
55
Šta je rečeno u Proročanstvu
Rand polako uđe u odaju, koračajući između golemih sjajnih stubova od crvenog kamena koje je pamtio iz snova. Tišina je ispunjavala senke, ali nešto ga je dozivalo. Nešto je sijalo pred njim kao svetionik, neko svetio od koga su senke poigravale. Zakorači pod veliku kupolu i ugleda ono za čim je tragao. Kalandor je balčakom nadole visio u vazduhu i čekao ruku Ponovorođenog Zmaja. Dok se okretao, prelamao je ono malo svetlosti što je dopiralo, a povremeno bi blesnuo svojim ognjem. Dozivao ga. Čekao ga.
Ako sam ja zaista Ponovorođeni Zmaj. Ako nisam samo luđak, proklet sposobnošću da usmeravam, lutka koja igra kako Moiraina i Bela kula sviraju. „Uzmi ga, Lijuse Terine. Uzmi ga, Rodoubico.“
Munjevito se okrete da se suoči s tim glasom. Bio mu je poznat taj visoki čovek kratke snežnobele kose koji je iskoračio iz senki među stubovima. Rand pojma nije imao ko je taj čovek u kaputu od crvene svile s crnim prugama duž naduvanih rukava i crnim pantalonama s nogavicama u visokim, srebrom ukrašenim čizmama. Nije ga poznavao, ali ga je viđao u snovima. „Stavio si ih u kavez“, reče. „Egvenu, Ninaevu i Elejnu. U mojim snovima. Stalno si ih stavljao u kavez, i nanosio im bol.“ Čovek prezrivo odmahnu rukom. „One nisu ništa. Možda jednog dana, kada budu obučene, ali ne sada. Priznajem da sam iznenađen što ti je dovoljno stalo do njih da bi mi bile korisne. Ali uvek si bio budala, uvek spreman da radije slušaš srce no silu. Prebrzo si došao, Lijuse Terine. Sada moraš učiniti ono za šta još nisi spreman, ili u suprotnom umreti. Umreti, znajući da si te žene do kojih ti je stalo ostavio u mojim rukama.“
Kao da je nešto čekao, iščekivao. „Nameravam da ih iskoristim, Rodoubico. Služiće me, služiti moju silu. A to će ih povrediti daleko više no bilo šta ranije.“
Iza Randa, Kalandor blesnu, obasjavši mu leđa toplotom. „Ko si ti?“
„Ne sećaš me se, zar ne?“ Sedokosi čovek odjednom se grohotom nasmeja. „Ni ja se tebe ne sećam, ne takvog. Momak sa sela, sa kutijom za flautu na leđima. Da li je Išamael govorio istinu? Uvek je bio spreman na laži ako bi mu to bar na tren donelo makar trunčicu prednosti. Zar se ničeg ne sećaš, Lijuse Terine?“
„Ime!“ – viknu Rand. „Kako ti je ime!“
„Zovi me Be’lal.“ Izgubljeni se namršti kada Rand ničim ne pokaza da mu to ime nešto znači. „Uzmi ga!“ – prasnu Be’lal, pokazavši rukom ka maču iza Randa. „Nekada smo zajedno jahali u rat, i stoga ti pružam priliku. Slabu, ali ipak priliku da se izbaviš, da izbaviš one tri od kojih ću napraviti svoje mezimice. Uzmi mač, seljače. Možda ćeš s njime moći da preživiš.“
Rand se nasmeja. „Zar misliš da ćeš me tako lako uplašiti, Izgubljeni? Sam Ba’alzamon me je gonio. Zar misliš da ću sada drhtati pred tobom? Puzati pred Izgubljenim, kada sam se suprotstavio samom Mračnome?“
„Zar to misliš?“ – tiho kaza Be’lal. „Onda zaista ništa ne znaš.“ Odjednom mu se u rukama stvori mač, mač sa sečivom od crne vatre. „Uzmi ga! Uzmi Kalandor! Tri hiljade godina, dok sam ja bio zatočen, čekao je ovde. Tebe. Jedan od najmoćnijih sa’angreala koje smo ikada načinili. Uzmi ga, i brani se, ako možeš!“
Pošao je ka Randu, kao da hoće da ga potera ka Kalandoru, ali Rand diže ruke – saidin ga ispuni; slatka poplava Moći; pogana kob opačine – i u rukama mu se stvori mač od crvenog ognja, sa znakom čaplje na vatrenom sečivu. Postavi se u poteze kojima ga je Lan naučio, sve dok nije lebdeo iz jednog u drugi kao da pleše. Rasecanje svile. Voda teče nizbrdo. Vetar i kiša. Sečivo od crnog plamena srete se s crvenim ognjem uz kišu žiški i krik poput pucanja usijanog metala.
Rand vešto stade u gard, pokušavajući da sakrije iznenadnu nesigurnost. I na crnom sečivu bila je čaplja, toliko tamna da je bila skoro nevidljiva. Jednom se suočio s čovekom koji je imao čelično sečivo sa znakom čaplje, i jedva preživeo. Znao je da nema prava na znak majstora sečiva; čaplja je bila na maču koji je dobio od oca, i kad bi pomislio na mač u rukama, setio bi se tog sečiva. Jednom je prigrlio smrt, kao što ga je Zaštitnik učio, ali ovaj put znao je da će mu smrt biti konačna. Be’lal je bio bolji s mačem. Snažniji. Jači. Pravi majstor sečiva.
Izgubljeni se nasmeja i munjevito zavitla sečivom oko sebe; crni oganj se razbukta, kao da ga je hitri prolazak kroz vazduh potpirio. „Nekada si s mačem bio bolji od mene, Lijuse Terine“, naruga se. „Sečaš li se kad se posvetismo toj pitomoj igri zvanoj mačevanje i kad naučismo da ubijamo kao što su stare knjige govorile da su ljudi nekada činili? Sečaš li se makar jedne od tih očajničkih bitaka, makar jednog svog groznog poraza? Naravno da ne. Ničeg se ne sećaš, nije li tako? Ovaj put nećeš dovoljno naučiti. Ovaj put, Lijuse Terine, ja ću te ubiti.“ Be’lalovo ruganje postade još zajedljivije. „Možda ćeš sebi malo produžiti život ako u ruke uzmeš Kalandor. Samo malo.“ Polako pođe napred, skoro kao da želi da Randu da vremena upravo za to, da se okrene i pojuri ka Kalandoru, ka Maču Koji Se Ne Može Dotaći, da ga uzme u ruke.
Ali Rand je i dalje bio veoma nesiguran. Kalandor može da dodirne samo Ponovorođeni Zmaj. Dozvolio im je da ga proglase Ponovorođenim Zmajem iz stotinu razloga, koji su delovali neumoljivo. A da li to zaista jeste? Ako uistinu potrči da zgrabi Kalandor, ne u snu, da li će mu šaka sresti nevidljivi zid dok ga Be’lal probada s leđa?
Suoči se s Izgubljenim sečivom koje mu beše dobro poznato, od ognja stvorenog saidinom. I bi primoran da ustukne. Padajući list sreo se s Mokrom svilom. Mačka koja igra na zidu bila je dočekana Veprom koji juri nizbrdo. Reka podriva obalu skoro ga je koštala glave; morao je da se baci u stranu, nespretno, a crni plamen mu očeša kosu. Digao se na noge samo da bi se suočio s potezom Kamen pada s planine. Polako i namerno, Be’lal ga je gonio u spirali koja se polako sužavala oko Kalandora.
Među stubovima čula se vika, krici i zveket čelika, ali Rand na to nije obraćao pažnju. On i Be’lal više nisu bili sami u Srcu Kamena. Ljudi u oklopnim prsnicima i kalpacima podvijenih oboda borili su se mačevima protiv senovitih, zabrađenih pojava koje su jurile među stubovima i ubadale kratkim kopljima. Neki vojnici obrazovaše red; iz mraka poleteše strele i zariše im se u grla i lica, i oni umreše u svom redu. Rand jedva da je i primetio borbu, čak i kada su mrtvaci padali na nekoliko koraka od njega. Njegova sopstvena očajnička borba zahtevala je od njega da se usredsredi svom snagom. Niz bok mu je tekla vrelina. Stara rana ponovo se otvorila.