i odlučnosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima postignuća
da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, što ćeš ti
ostaviti budućnosti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti?
Vjeruješ li ti da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmašuju vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima Libanona vredniji od blebetanja tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav. Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja, ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.
* Libanon je od 1944. nezavisna republika, odcijepljena od Sirije. Džubran je predvidio to odcjepljenje pedeset godina prije.
More
U gluho doba noći,
Dok čovjek drijema pod pokrivačima,
Šuma objavljuje:
„Ja sam snaga
Koju sunce izvuče
Iz srca zemlje.”
More ostaje tiho, govoreći samo sebi:
„Ja sam snaga.”
Litica veli:
„Vjekovi me podigoše da budem kao spomenik
Do sudnjega dana.”
More ostaje mirno, govoreći samo sebi:
„Ja sam spomenik.”
Vjetar zavija:
„Ja sam snažan,
Ja dijelim nebo i zemlju.”
More ostaje mirno, govoreći samo sebi:
„Vjetar je moj.”
Rijeka veli:
„Ja sam bistra voda
Koja taži žeđu zemlje.”
More ostaje mirno govoreći samo sebi:
„Rijeka je moja.”
Planinski vrhunac veli:
„Stojim visoko kao zvijezda Usred nebesa.”
More ostaje mirno, govoreći samo sebi:
„Vrhunac je moj.”
Mozak veli:
„Ja sam upravljač;
Svijet je u onima koji upravljaju.”
More ostaje drijemajući, govoreći u svojem snu:
„Sve je moje.”
Pregršt pijeska sa žala
Kad povjeriš svoju nevolju susjedu, daruješ mu dio svojega srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti; a ako je malena, omalovažava te.
Napredak nije puko popravljanje prošlosti;
On je neprekidno gibanje prema budućnosti.
Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga;
Gladan, uljuđen čovjek kupuje ga od čovjeka koji ga, pak, kupuje od čovjeka koji ga bere.
Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga.
Dok zemlja diše, mi živimo; kad prestane disati, umiremo.
Čovječje je oko povećalo; pokazuje mu zemlju većom nego što jest.
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.
Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda, sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.
Osporavanje je niži stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan; sjeme neodlučnosti ne klija u njegovu krateru.
Rijeka i dalje teče k moru pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.
Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima.
Učenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje nikakva sjemena.
Služim se mržnjom kao oružjem da bih se branio; da sam jak, nikad mi ne bi trebalo takva oružja.
Među ljudima ima ubojica koje nikad nisu ubile, lupeža koji nikad nisu ukrali i lažljivaca koji govore suštu istinu.
Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.
O veliko umno Biće! ti koje si skriveno i koje postojiš u svemiru i za njega, možeš me čuti jer si u meni i vidjeti me jer sve vidiš; molim te, posij u moju dušu sjeme svoje mudrosti da izraste kao mladica u tvojoj šumi i da urodi tvojim plodom. Amen.
Izreke potoka
Išao sam dolinom dok je zora, rudeći, odavala tajnu vječnosti,
A ondje je potok, tekući, pjevao, zvao i govorio:
Život nije samo veselje;
Život je čežnja i odlučnost.
Mudrost nije u riječima;
Mudrost je smisao u riječima.
Veličina nije u visokom položaju;
Veličina je u onih koji odbijaju položaj.
Čovjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!
Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!
Raj nije u skrušenosti;
Raj je u čistu srcu.
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.
Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!
Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtaču.
Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.
Savršenstvo nije u onih koji su čista srca;
Vrline može biti i u grijehu.
To reče potok drvetu na svojoj obali;
Možda je u onome što je pjevao potok bilo nešto od tajna mora.
Sedam ukora
Ukorih srce svoje sedam puta!
Prvi put: kad se kušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijehu obogaljeni.
Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,
radije izabrah lagano nego teško.
Četvrti put: kad sam, pogrješivši,
tješio sam sebe pogreškama drugih.
Peti put: kad bijah poslušan iz straha
tvrdeći onda da sam jak u strpljenju.
Šesti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib života.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i mišljah da je pjevanje vrlina.
Samoća i povučenost
Život je otok na oceanu samoće i povučenosti.
Život je otok, litice su mu čežnje, drveće snovi, cvjetovi njegova samostalnost, a on sam usred oceana samoće i povučenosti.
Tvoj život, prijatelju moj, jest otok odvojen od svih drugih otoka i kontinenata. Bez obzira na to koliko si lađa poslao prema drugim obalama, ili koliko je lađa stiglo do tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim bolima, povučen u svojoj sreći i dalek u svojem suosjećanju i skriven u svojim tajnama i zagonetkama.