Vidio sam te, prijatelju moj, gdje sjediš na hrpi zlata, sretan sa svojim blagom i velik u svojem bogatstvu i vjerujući da je šaka zlata tajni lanac koji povezuje misli ljudi s tvojim vlastitim mislima i koji povezuje njihovo osjećanje s tvojim vlastitim.
Vidio sam te kao velikoga zavojevača koji vodi zavojevačke vojske do tvrđave, a onda je razara i osvaja.
Pogledavši drugi put, otkrih iza zida tvoje riznice srce što dršće u samoći i povučenosti, kao što dršće žedan čovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali bez nade.
Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjediš na prijestolju slave okružen ljudima koji uznose tvoje milosrđe, nabrajaju tvoje darove, upirući oči u tebe kao da su u nazočnosti kakva proroka koji uzdiže njihove duše do planeta i zvijezda. Vidjeh te gdje gledaš u njih, lica puna zadovoljstva i snage, kao da si ti njima ono što je duša tijelu.
Pogledavši opet, vidjeh tvoje povučeno jastvo gdje ti stoji uz prijestolje pateći u svojoj povučenosti i tresući se u svojoj samotnosti. Vidjeh to jastvo gdje pruža ruke kao da nešto prosi od nevidljivih duhova. Vidjeh ga gdje gleda, preko ljudskih ramena, u daleko obzorje, bez igdje ičega osim svoje samoće i povučenosti.
Vidjeh te, prijatelju moj, strasno zaljubljena u lijepu ženu gdje joj dlanove obasipaš poljupcima dok ona gleda te sa suosjećanjem i privrženošću u očima i milinom i materinstvom na usnama; i, potajno, rekoh sebi da je ljubav izbrisala njegovu samoću i uklonila njegovu povučenost, i on je sada u vječnoj duši koja k sebi, s ljubavlju, privlači one što bijahu odvojeni samoćom i povučenošću.
Tvoj život, prijatelju moj, jest boravište daleko od svih drugih boravišta i od susjeda.
Tvoja je nutarnja duša kuća daleko od drugih kuća što po tebi dobiše ime. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga napuniti susjedovim bogatstvom; ako je usred pustinje, ne možeš ga premjestiti u perivoj što ga posadi tkogod drugi.
Tvoja je nutarnja duša, prijatelju moj, okružena samoćom i povučenošću. Da nema te samoće i te povučenosti, ti ne bi bio ti i ja ne bih bio ja. Da nema te samoće i te povučenosti, ja bih, čuvši tvoj glas, pomislio da sam govorim; ipak, da ti vidjeh lice, pomislio bih da gledam u zrcalo.
Jedne godine nezabilježene u povijesti
… Uto se iza vrbika ukaza lijepa djevojka kose što doticaše tlo. Zastade uz usnula mladića i dodirnu njegovu nježnu obrvu svilenom mekom rukom.
On pogleda u nju sanjivim očima kao da ga probudiše sunčane zrake.
Kad shvati da uza nj stoji emirova kći, pade na koljena kao Mojsije kad ugleda gorući grm.
Pokuša govoriti. Riječi mu nedostajahu, ali njegove suzne oči zamijeniše jezik.
Mlada ga djevojka zagrli, poljubi ga u usne; onda ga poljubi u oči, sušeći njegove obilne suze i usne svojim poljupcima.
Glasom nježnijim od šumora trske, ona reče: „Vidjeh te, dragi, u svojim snovima; promatrah tvoje lice u svojoj samoći. Ti si izgubljeni drug moje duše i druga, bolja polovica, od koje se odvojih kad mi bješe naređeno da dođem na ovaj svijet.”
„Dođoh ovamo potajno da se združim s tobom, dragi. Ne boj se; sad si u mojim rukama. Ostavih slavu koja okružuje oca mojega i dođoh da idem za tobom do svršetka svijeta, i da s tobom ispijem čašu života i smrti.”
„Dođi, dragi, pođimo u pustinju, daleko od civilizacije.”
I ljubavnici krenuše u šumu, u mrklu noć, ne bojeći se ni emira ni sablasti tame.
Zaboga, srce moje
Zaboga, srce moje, taji svoju ljubav,
i skrivaj tajnu od onih koje vidiš
i bit ćeš bolje sreće.
O onome tko otkriva svoje tajne misle da je bedak;
muk i tajnost mnogo su bolji onome
tko se zaljubi.
Zaboga, srce moje, ako tko upita
„Što se dogodilo?”, ne odgovaraj.
Ako te upitaju: „Tko je ona?”,
Reci da ljubi drugoga
I pravi se da za to ne haješ.
Zaboga, ljubavi moja, sakrij svoju strast;
Tvoja bol jest tvoj lijek, jer je ljubav
duši kao vino čaši — što vidiš,
prozirno je; što je skriveno, njegov je duh.
Zaboga, srce moje, sakrij svoje nevolje;
tada ćeš, i u huku mora i lomu nebesa,
biti sigurno.
Crvendać
O Crvendaću, zapjevaj! jer je tajna vječnosti
u pjesmi.
Želio bih da sam, kao ti, slobodan od zatvora
i lanaca.
Želio bih da sam, kao ti, duša što leti
nad dolinama,
Pijući svjetlost kao što se vino pije
iz eterskih pehara.
Želio bih da sam kao ti, nevin, zadovoljan
i sretan,
Ne znajući za budućnost i zaboravljajući prošlost.
Želio bih da sam kao ti u ljepoti, draži
i otmjenosti,
Dok mi vjetar širi krila
da ih uresi rosa.
Želio bih da sam kao ti, misao što lebdi
nad zemljom,
Lijući moje pjesme između šume
i neba.
O Crvendaću, zapjevaj! i rasprši mi tjeskobu.
Slušam glas u tvojem glasu
koji mi šapće u nutarnjem uhu.
Džubran Halil Džubran
Libanonsko-sirijsko-američki pjesnik i slikar Džubran Halil Džubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. prosinca 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernom Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski — jezik kojim je govorio Krist — upotrebljava u bogoslužju.
Pošto je 1869., četrnaest godina prije Džubranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide, Sueski kanal, stotine tisuća ljudi — koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane — ostale su bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD. .
Taj veliki val odnio je i Džubranovu obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdj se upisuje na medicinu i usavršava se u arapskome jeziku.
Iz Bejruta preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901–1903), gdje izlaže crteže, o kojima sam August Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.
Džubran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.
U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings by Kahlil Gibran (Random House, New York, 1974.) kritičarka Alice Raphael ovako označuje osnovne vrijednosti Džubranove umjetnosti: „Prosvjetljiva ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjećaj biva istinit ako je zbiljski. On ima jedinstvenu moć da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji od nebitnoga. On se pridržava jednostavna načina u prikazivanju ideje, što je blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljeća sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se može opisati kao intuitivan umjetnik — kao tip umjetnika u kojega je osjećaj poput čudesnih rašalja koje ga dovode do ležišta zlatnih dragocjenosti i koji ne smućuje njegov duh intelektualnim pojmovima o tome što i kako treba stvarati”. I malo dalje: „Džubranova je umjetnost simbolička u najdubljem značenju te riječi jer je ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne za sva stoljeća i za sva iskustva. On osjeća smisao zemlje i njezinih plodina, čovjeka kao krajnjeg i savršenog cvijeta i kroza sve svoje djelo izražava međuovisnu jedinstvenost čovjeka i prirode.” (Ova ocjena, naravno, neće zvučati pretjerano samo ako Džubranavo slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim književnim radom, koji je neusporedivo superiorniji.)