No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.
Odgojen u predajama moronitske crkve, nasljednice antiohijske (čiji se svećenici smiju ženiti), i, s druge strane, utopljen u moru islamske civilizacije, Džubran je ubrzo zabacio religiozni formalizam predačkih vjerovanja, sinkretizirajući, malo-pomalo, obje tradicije. Podjednako je strastveno čitao Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija, Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna. Zainteresiran je za kršćansku i islamsku filozofiju i teologiju. Na njega utječe Avicenna, Averroës i Gazali. Jednom je napisao: „Nema pjesme bliže mome vjerovanju od Avicennina Silaska duša… U toj sublimnoj pjesmi stari mudrac utjelovljuje najviše nade što ih je rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije stvoreno u ljudskom mišljenju.”
* sinkretiziranje — spajanje raznovrsnih, protuslovnih nazora, nespojivih među sobom
U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem on veli: „Sve što zovem svojim 'ja' dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem.”
Mnoge su žene prošle kroz Džubranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samom svojem postojanju.
Na prvoj svojoj izložbi mističkih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se Džubran sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak — punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju — upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćeri pripadnika osiromašena južnjačkoga plemstva. Džubran ju je poslije opisao kao „anđelku (she-angel) koja me vodi prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok (Beloved Prophet, 1972), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu, koja je obuhvaćala strastvenu međusobnu ljubav i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Džubran joj je, nakon mnogo godina zajedničkog života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.
Poslije toga, Džubran se upoznao s novom svojom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicam engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, i poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona (This Man from Lebanon).
Halil Džubran pisao je i na arapskom i na engIeskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti — koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije — Džubran je u pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.
Napisao je mnogo djeIa, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i smiješak, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.
No, spis Prorok donio mu je međunaradnu slavu. Prvi je put objavljen 1923. Od tada do danas izišao je, samo na engleskom, u više od 33 izdanja. U SAD prodano je oko pet milijuna primjeraka, a u najnovije doba ritam prodaje kreće se i do 700 tisuća primjeraka tjedno. Do sada, djelo je prevedeno na više od dvadeset jezika, a izdanja se množe, tako reći, iz dana u dan.
Mary Haskell, u svojem dnevniku, 7. rujna. 1920, bilježi: „Danas je Halil donio početak Proroka. Kako je Almustafa čekao dvanaest godina brod grimiznih jedara… 'Mislio sam' — rekao je Halil 'da ime Almustafa upotrijebim tek na samom početku knjige. A dalje, recimo, 'on'. Almustafa na arapskom znači nešto posebno, izabrani ili ljubljeni, kao i nešto između to dvoje. Raspravljao je o tome da li da upotrijebi frazu 'odabrani i ljubljeni' iza imena. Kad sam ga zamolila da izostavi 'zemlju uspomena', Halil je rekao: 'Sve što sam napisao ovdje napisao sam imajući mnoge stvari na umu. Svaka je stvar simbol čovjekova života kao cjeline, te je 'zemlja uspomena' naša povijesna prošlost. Život nas nosi od naše velike prošlosti prema našoj većoj budućnosti…”
To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće — kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed — i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.
Halil Džubran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik, mističan, danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.
G. C. Happold, u djelu Mysticism, a Study and an Anthology, ovako definira bit mističkog iskustva: „Misticizam je poput velikoga obrasca nalik na fugu, u kojem je svaki dio isprepleten s drugim, pri čemu katkad jedna a katkad druga tema prevladava, ali koje sve skupa tvore jedinstvenu cjelinu. Vidjeli smo da on ima tri međusobno povezana aspekta, koje smo nazvali misticizmom znanja i razumijevanja, misticizmom ljubavi i jedinstva i misticizmom djelovanja. U njemu su sadržane i četiri vizije koje su u međusobnom odnosu: vizija jedinstva, vizija bezvremenosti, vizija jastva (različitog od onoga šta je sadržano u iskustvu) i vizija ljubavi, koja obuhvaća sve što postoji.