Ako se prihvati svjedočenje ne samo velikih pionira duha, nego i onih manjih koji su stekli nešto od istoga tog iskustva i uhvatili nešto od iste te vizije, najvjerojatnije je da će se upravo tu, više nego igdje drugdje, naći pouzdana otkrivačka sinteza.
Mistička stanja, dakle — jer su, u svojoj čistoći, stanja neizdiferencirane svijesti na razini Prvotne Imaginacije — nemaju intelektualnog sadržaja. Budući da se zbivaju u vremensko-prostornim uvjetima, dakle, ona imaju svojstvo da beslično (imageless) stanje čiste svijesti prevedu u intelektualnu viziju i da mu pomognu da se izrazi. Raspravljali smo o tim prijevodima intelektualize vizije s obzirom na izraze što su ih zadobivali u raznim religioznim sustavima i na raznim dijelovima zemaljske kugle.
Kad razmatramo te uvide — koji su međusobno povezani i koji se razvijaju jedan iz drugog — kakva se slika stvarnosti iz njih pomalja? To je slika univerzuma kao dinamičkog objavljenja Duha. U njemu nema ničega što ne bi bilo Duh, 'sjeme nad sjemenima'. Mi to dinamičko objavljenje Duha iskusujemo i vidimo u prostorno-vremenskom okviru. Mi se uključujemo u evolutivni proces koji sadrži elemente slijeda (sućcession) i širenja (expansion). Evolutivni je proces, dakle, objavljenje Duha u bezvremenskoj sadašnjosti. Viša svijest to više napreduje u procesu evolucije što god više odstupa od slijeda (succession). Biti potpuno svjestan, to znači pobjeći iz vremena, iz širenja (expansion), iz odvojenosti, iz protuslovlja. Rast, gibanje i mijena promeću se u stalnost, mir i potpunost. . ”
Ali, to monističko viđenje više je putokaz nego cilj koji je moguće postići. Džubran zna da je čovjekovo patuljasto jastvo stvarnost koja najčešće sanja o svojem orijaškom jastvu. Čovjek je čovjeku, dakle, najviši zadatak. Kako mogu željeti da budem jedno s drugim — pita se on — ako u sebi nisam jedno? Kad u sebi nisam jedno, moja želja da s drugim budem jedno samo je želja da drugoga pokorim. Ali, pokoravajući drugoga, bivam pokoravan onim sobom s kojim nisam jedno. A zar i moja želja da u sebi budem jedno nije želja mene-jednoga da pokorim sebe-drugoga? Tako ja, obično, sebe razaznajem kao ono što porobljava i kao ono što je porobljavano. Tako sam ja koji ovo razaznajem onaj koji porobljava i koji je porobljavan. Kako da budem slobodan od ovoga? Je li moja želja da budem slobodan od ovoga samo želja mene koji porobljava da konačnim porobljavanjem ukine onoga koga porobljava? Je li moja želja da bude slobodan od ovoga samo želja mene porobljavanoga da ono što porobljava ukine samo sebe tako da će me potpuno porobiti?
Džubranu se, dakle, i čovječja sloboda i porobljavanje često ukazuje kao jedno. On pravu slobodu vidi uvijek kao težnju, a nikad kao ispunjenje. Dakle, ja nisam drugo, veli on, do to dvoje, od kojih je svako ubilačko ili samoubilačko. Ali, odakle onda u meni, i u drugima oko mene, i u drugima prije mene, snaga da ukinem vrijeme a da ipak ne budem mrtav? Kad se ne usuđujemo da je prizovemo, ili kad nismo sposobni da je prizovemo, mi je oponašamo. Magijsko je jedinstveno jer je jedno. Ali kako do jednoga kad smo u sebi dvoje? Ako se ne može, ili ne smije, prevladavati dvojstvo, onda se još više umnožava. Tako počinje znanost, mnogoznalost, erudicija. Erudicija je, obično, zamjena za gubitak životvornoga središta, posvećenog mjesta monističkog samozacjeljenja dvojstva.
Dvije osnovne činjenice — uči nas dalje Džubran — koje poput tajanstvenih međa označuju početak i kraj našega života, rođenje i smrt, nisu obuhvaćene našim iskustvom, i o njima ja, ako ih ispituje prema sebi, ne može ništa kazati. Ono o tome može govoriti samo ako uzme u obzir drugoga, ili ako sebe razmatra kao drugo, što je u očitoj proturječnosti s njegovom pravom potrebom, tj. s potrebom, u biti demijurškom, da se živi kao cjelina. Ali, kad razmatra samo sebe, ja ne može iskusiti ništa drugo nego to da nikad nije postalo niti da će ikad prestati postojati, i svoju predodžbu o vlastitoj vječnosti izvodi iz te činjenice. Nijedan dokaz o svojoj konačnosti izveden iz drugoga ne može oboriti taj neposredni doživljaj o nenastalnosti i o nepropadljivosti u čovjeku, a sve oko njega pokazuje mu da je njegova predodžba iluzorna i lažna. Tako je sve što možemo izvesti iz ispitivanja osnova vlastitoga iskustva u proturječnosti s onim što stječemo ispitivanjem činjenica vanjskoga svijeta. Tvrdimo li rođenje i smrt, ili nerođenosti i neumrlost, ne možemo ocijeniti valjanost ili nevaljanost tih tvrdnja, nego samo pokazati ili smjer ili podrijetlo svoje misli, dakle svoje želje. Podrijetlo Džubranove misli jest mistički monizam.
U svojem, već klasičnom, djelu Varijacije religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience, str. 299–301) William James piše, želeći, radi jasnoće izlaganja definirati pojmove, te iznosi četiri temeljne značajke mističkoga:
„1. Neizrecivost. Najzgodniji među znacima kojima određujem stanje duha kao mistično jest negativan. Njegov sadržaj izravno veli da se odupire izrazu, da nikakav odgovarajući izvještaj o njegovu sadržaju ne može biti iskazan riječima. Iz toga slijedi da se njegova vrijednost mora neposredno iskusiti; ona se ne može ni priopćiti ni prenijeti drugima. U svojoj su osobitosti mistička stanja sličnija stanjima osjećaja nego stanjima intelekta. Onome tko nije imao stanovit osjećaj ne može se objasniti u čemu je njegova kvaliteta ili vrijednost. Čovjek mora imati muzikalan sluh da bi saznao vrijednost neke simfonije; čovjek mora sam biti zaljubljen da bi razumio stanje ljubavnikova duha. . Mistik tvrdi da se većina nas odnosi prema njegovim iskustvima na potpuno neadekvatan način.
2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko slična stanjima osjećaja, mistička se stanja doimaju onih koji ih iskusuju kao stanja znanja. To su stanja uvida u dubine istine, nedosežljiva diskurzivnom intelektu. To su prosvjetljenja, otkrivenja, puna značenja i važnosti. . i, kao po pravilu, ona stvaraju neobičan osjećaj da moraju biti autoritet za budućnost. .
3. Prolaznost. Mistička stanja ne mogu dugo trajati. Osim u rijetkim slučajevima, traju pola sata, ili, najviše, sat-dva, te se čini da je to granica preko koje blijede u običnoj danjoj svjetlosti. Često, kad iščeznu, njihova se kvaliteta može samo nesavršeno obnoviti u sjećanju; ali, kad se iznova pojave, mogu se prepoznati; i od jedne do druge njihove pojave stječe se osjećaj neprekidnoga razvitka, u kojem se ćuti unutrašnje bogatstvo i važnost.
4. Pasivnosti. Kad se uspostavi osobita vrsta svjesnosti, mistik osjeća kao da ga je vlastita volja očekivala, a katkad, doista, kao da ga je ščepala i zgrabila neka viša sila. .
Uvijek ostaje neko sjećanje na ta četiri stanja, kao i dubok osjećaj njihove važnosti. Ona počinju mijenjati unutrašnji čovjekov život čim se pojave. .”
Sva ta mistička iskustva, očita u Džubranovu djelu, teško bi se mogla nazvati kršćanskima, ili islamskima, u ortodoksnam smislu. U najmanju ruku, barem što se tiče ispovijedanja tih stanja, on nije nimalo držao do formalne religioznosti predaka, što mu je, u stanovitim krugovima, pribavilo glas heretika.
Unatoč tome, bio je „bogotražitelj”, vrlo sličan velikome grčkom piscu Nikosu Kazantzakisu, koji je tvrdio da je najviša čovjekova dužnost da spasava boga (a ne obratno), da bude salvator dei, misao koju je razvio u golemom spjevu od 33.333 stiha, Odiseji (1938. godine).
Je li Džubranov san o bogu izraz osobne sudbine? Znamo, njegovi su odnosi s ocem bili, u najmanju ruku, teški. Bio je to slabo školovan seljak, prznica, često mrtav pijan, u grdnim svađama s majkom, ženom obrazovanom i povučenom. Znao bi ga i fizički napasti kad bi — umjesto da se bavi „pametnijim” poslom — uzeo papir, olovku i stao crtati. Sklanjajući se od agresivnog oca u majčino krilo, kojem je bio, na stanovit način, privržen i kao odrastao čovjek, Džubran se počeo zanositi mitom o vječnom ocu, „milostivom bogu”, kojega je tražio u vlastitim grudima. Karakteristično je da to nije bio autokratski patrijarhalni otac oličen u židovskome i kršćanskom Jahvi i islamskom Alahu, nego bog,uopće, posvemašnja tvorevina ukorijenjenoga Džubranova, pomalo ženskoga, panteizma.