Džubran često, u raznim oblicima, iznosi jednu od temeljnih svojih ideja, tj. da je čovjekovo jastvo, u najboljem slučaju, samo predstupanj većega jastva koje, katkad u povijesti, doseže poneki pojedinac, te se može smatrati konačnom svrhom evolutivnoga procesa ljudskoga roda. Misao je, očito, srodna s Nietzscheovim stavom da je čovjek samo predstupanj nadčovjeka, kao i s učenjem Teilharda de Chardina: „Biće će, kao beskrajna puma, ovladati brujanjima bića. Unutar smirenoga oceana, ali kojega će svaka kaplja biti svjesna da ostaje osobno-sama, završit će izdanredna avantura svijeta. Sanja svake mistike naći će puno i pravedno zadovoljenje. Erit in omnibus omnia Deus (Bog će biti sve u svemu).” No, da bi se stupilo na put toga zbivanja, istodobno nadosobnog i osobnog, potrebno je, po Džubranovu mišljenju, da čovjek razobliči sva svoja utočišta u kojima se nagonski skriva da bi izbjegao svoj krajnji, eshatološki, zadatak. To je tema i jedne od klasičnih njegovih pjesama, Većega mora.
* eshatološki — posmrtni, zagrobni
Veće more
Jučer, jučer koje je tako daleko i tako blizu,
moja duša i ja pođosmo k velikom moru da speremo
sa sebe, u njegovim vodama, prah i glib zemaljski.
Stigavši na žalo, potražismo kakvo skrovište,
daleko od tuđih očiju.
Idući, ugledasmo čovjeka gdje sjedi
na prašnoj suroj litici. U ruci mu torba
iz koje, ovda-onda, uzimaše po pregršt soli
i rasipaše je po moru. Duša moja reče:
„Ovaj je čovjek pesimist. Od svega života on vidi
samo sjene. Nije on zavrijedio vidjeti
naša gola tijela. Hajdemo, potražimo kakvo drugo mjesto.”
Odosmo odande i pođosmo prema zaljevu.
Ondje ugledasmo čovjeka gdje sjedi na bijeloj litici,
a u ruci mu zdjela urešena draguljima.
Iz te zdjele on uzimaše kockice sladora
i bacaše ih u more. Duša moja reče:
„Ovaj je čovjek optimist i traži nemoguće.
Ni on ne treba da vidi naša gola tijela.”
Pođosmo dalje dok ne dođosmo do čovjeka
što stajaše na obali hvatajući mrtve ribice
i bacajući ih opet u more. Duša moja reče:
„Ovo je samilosni glupan koji pokušava
život vratiti mrtvome. Klonimo ga se.”
Pođosmo dalje dok ne ugledasmo čovjeka
gdje opcrtava sjenu svoju na pijesku.
Valovi se valjahu preko njegovih crteža
brišući ih, ali on iznova crtaše svoje djelo.
Duša moja reče: „On je mistik koji iz mašte stvara slike
da bi ih obožavao. Pustimo i njega s mirom.”
Pođosmo dalje dok ne ugledasmo čovjeka
u mirnoj drazi gdje kupi pjenu s vala
i meće je u lonac od ahata. Duša moja reče:
„On je idealist, poput onoga koji kuša otkati odjeću od paučine.
Nije zavrijedio da gleda naša gola tijela.”
Pođosmo dalje dok, iznenada, ne začusmo
neki glas gdje klikće: „Evo dubokoga mora! Evo strašnoga mora!”
Potražismo izvor toga glasa i nađosmo čovjeka
leđima okrenuta moru. Na uhu držaše školjku
i slušaše joj šum. Duša moja reče: „Hajdemo.
Ovo je skeptik koji okreće leđa sveukupnosti
koju ne može obuhvatiti i pustimo ga
da se bavi tricama.”
Pođosmo dalje i ugledasmo čovjeka
između dvije litice, s glavom u pijesku.
I rekoh sebi: „O dušo, okupajmo se ovdje
jer nas ovaj čovjek ne može vidjeti.”
A duša moja, odmahnuvši gIavom, reče:
„Ne, i tisuću puta ne! Čovjek kojeg sad vidiš
najgori je od sviju. On je bogobojaznik
koji se skriva od tragedije života,
dok život skriva svoje radosti od njega.”
Duša se moja rastuži i gorkim glasom reče:
„Napustimo ovo žalo! Nema ovdje skrovita mjesta
da se okupamo. Neću da mi ovaj vjetar raspleće kosu,
neću da razotkrivam bijele grudi na ovom otvorenom prostoru,
neću da se svučem i da budem gola
na ovoj jarkoj svjetlosti.”
Duša moja i ja ostavismo to veliko more
tražeći još veće.
U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok nije samo religiozno-mistički spis. Za moderna čitaoca — čak i bez ikakvih religioznih sklonosti — djelo ima izrazito sekularnu važnost. U prvom redu, ono je iscrpan inventar ključnih stanja koja leže, otkrivena ili zapretena, u unutrašnjosti gotovo svakoga čovjeka. Džubran zna da je čovjek drama i njezina pozornica. Ali, kad se duša skrije iza maske jednoga njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I, tako, dok lice razabire naličje, ni jedno ne ostaje neizmijenjeno. Čovjek biva vlastiti iskupitelj.
Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna pravila. Dapače, pravila su nepoželjna. Džubran traga za mogućnošću da se dosegne istinska sadašnjost, koju ne bi zarobili zidovi nemogućega raja vječnosti ni zlatno doba prošlosti. Premda rođen i odgojen u ozračju kršćanstva i islama, dviju religija koje svoje soteriološko ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se završava rijeka vremena pojedinca i onkraj kojega počinje vječnost, zla ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu eshatologije. Novo je — a ujedno karakteristično za sve velike mističke uvide prošlosti — u njegovoj vrsti religioznoga doživljaja što on gleda u bogu funkciju čovjeka, a u čovjeku funkciju boga, slično kao Meister Eckhardt, Jakob Böhme ili Angelus Silesius, pa čak i Ivan od Križa. Bez obzira na psihološko tumačenje korijena tog fenomena, on ima značajnu antropološku važnost. Što se tiče samoga Džubrana, taj mu doživljaj omogućuje da izbjegne polje prividno tragičnoga, faustovskoga, naprosto tako što se trudi da svako „ono tamo” doživi kao „ovo ovdje”, da svako jučer ili sutra prizove u svoje danas. I tako, ono što mnogi drugi uviđaju sukcesivno, on gleda simultano, što njegovoj misli daje neobičnu probojnost. On je sve što govori, i ništa od onoga što govori ne stoji mu nasuprot. Džubranova religioznost, dakle, nije institucionalna; ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je na doživljaju koji je on, u svim nijansama, neposredno iskusio.
* soteriologija — religiozno naučavanje o spasenju ljudi od vječne propasti, od “pakla” (kod Židova i kršćana takvo spasenje ima donijeti Mesija)
Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom svijetu — razjedinjenom religioznim uvjerenjima, socijalno i politički, svijetu u kojem se znanstveni i tehnološki napredak ostvaruje na štetu mnogobrojnih ljudskih moći — ponudi viziju prividne jednostavnosti, čije prihvaćanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala civilizacije. Već i sama ideja da se, u ovom diskurzivnom stoljeću, obrati ljudima stilom starih religioznih reformatora naoko je anakronizam.
Ali, činjenica je da suvremeni čovjek ne može beskonačno podnositi sve veće napetosti kojima je izložen. Struna prijeti da pukne. Ne mogu se beskonačno specijalizirati ni „ticala” našega uma (ako je to dopušteno reći). Čak se ne mogu beskrajno specijalizirati ni sredstva kojima se književnost našega doba služi da bi ga izrazila.