A on odvrati govoreći:
„Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Razlijeniti se znači otuđiti se od godišnjih doba, izići iz ophodnje života koji stupa veličanstveno i s ponosnom poniznošću put vječnosti.
Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati preobraća u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam je određen kad je san taj bio rođen,
I držeći se posla, istinski ljubite život,
A ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.
Ali ako, u boli svojoj, rođenje nesrećom nazivate, a uzdržavanje tijela prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s čela vašega može sprati ono što na njemu piše.
Također vam govorahu da je život mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono što vam rekoše umorni,
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.
A što je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi to ruho.
To znači graditi kuću s dragošću, kao da vaše Ijubljeno treba da boravi u toj kući.
To znači sijati sjeme s nježnošću i dizati ljetinu s radošću, kao da će vaše ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što tvorite dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.
Često sam čuo gdje velite, kao da u snu govorite: „Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko pluži zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obličju čovječem, više je od onoga tko pravi sandale za noge. ”
Ali, ja kažem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori slađe divovskome hrašću nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete gorči kruh, koji toli samo pola čovječje gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će masta oteći otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anđela, ako ne volite pjevanja, vi začipate ljudske uši na glasove dana i glasove noći.
Potom jedna žena reće: Govori nam o Radosti i Žalosti.
A on odvrati:
Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
A kako, dakle, to može biti?
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Nije li krčag u kojem vino držite bio pečen u grnčarevoj peći?
I nije li frula koja vam duh blaži puko drvo koje izbušiše noževi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost. Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost. Neki od vas vele: „Radost je veća od žalosti”, a drugi kažu: „Ne, žalost je veća.”
A ja vam kažem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.
Odista ste obješeni poput zdjelica vage između svoje žalosti i svoje radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteženi.
Kad vas rizničar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaša radost ili vaša žalost svakako se mora dizati ili spuštati.
Tada jedan zidar stupi i reče: Govori nam o Kućama.
A on odvrati i reče:
Sagradite od svojih maštarija sjenicu u pustinji radije nego da gradite kuću među gradskim zidinama. Jer, kao što se vi kući vraćate o sumraku, tako se vraća lutalac u vama, vječno dalek i samotan. Vaša je kuća vaše veće tijelo.
Diže se na suncu i spava u tišini noći; i nije bez snova. Zar vaša kuća ne sanja? I, sanjajući, zar ne ostavlja grad radi luga i brežuljka?
O kad bih mogao skupiti vaše truće u ruku i, poput sijača, pobacati ih u šumu i na livadu.
O kad bi doline bile vaše ulice, a zelene staze vaši putovi, kako biste jedni druge mogli tražiti kroz vinograde, i dolaziti s miomirisom zemlje u odjeći svojoj.
Ali, još nije vrijeme tome.
U svojem strahu preci vaši skupiše vas preblizu jedne uz druge. I strah taj potrajat će malo duže. I malo će dulje bedemi gradski razdvajati vaša ognjišta od vaših polja.
I kažite mi, Orfaležani, što imate u ovim kućama? I što li to čuvate iza učvršćenih vrata?
Imate li mira, spokojnoga žara koji otkriva vašu snagu?
Imate li uspomena, blistavih slavoluka što nadsvođuju vrhunce duha?
Imate li ljepotu, koja odvodi srce od stvari načinjenih od drveta i kamena na svetu planinu?
Recite mi, ima li toga u vašim kućama?
Ili imate samo udobnost, i žudnju za udobnošću, tim potajnim stvorom koji u kuću ulazi kao gost, potom biva neprijatelj i, napokon, gazda?
Da, a onda postaje i krotitelj, i, s kukom i kandžijom, u lutke pretvara vaše više žudnje.
Iako su mu svilene ruke, srce mu je od željeza. Uljuljkuje vas u san samo da bi vam uz postelju stajao i rugao se dostojanstvu tijela.
On se izruguje vašim čvrstim namislima i stavlja ih u čičak poput krhkih posuda.
Odista, žudnja za udobnošću ubija strast duše, a onda ide, cereći se, u sprovodu.
Ali vi, djeco prostora, vi nemirni u miru, ne dajte da budete ni ulovljeni ni ukroćeni.
Vaša kuća neka ne bude sidro nego jedro. Neka ne bode ljeskava kožica što prekriva ranu nego kapak koji čuva oko.
Ne treba da smotavate krila da biste mogli proći kroz vrata, niti da spuštate glave da ne udarite u strop, niti da se bojite disati da zidovi ne bi popucali i pali.
Ne treba da boravite u grobovima koje mrtvi napraviše za žive.
Pa bila od krasote i od sjaja, kuća vaša neka ne čuva vašu tajnu niti štiti vašu čežnju.
Radi onoga što je bezdano u vašim boravištima, u nebeskom dvorcu, kojem su dveri jutarnja magla i kojem su prozori pjesme i tišine noćne.
I tkalac reče: Govori nam o Odjeći.
A on odgovori:
Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote, iako ne skriva ono što nije lijepo.
I premda u ruhu tražite slobodu svoje osobnosti, u njemu možete naći oklop i lanac.
O kad biste mogli susretati sunce i vjetar sa više svoje kože, a sa manje odjeće.
Jer, dah je života u sunčanom sjaju i ruka života u vjetru.
Neki od vas vele: „Sjeverac je odatkao ruho koje nosimo.”
A ja velim: Da, to jest bio sjeverac,
Ali sram je bio krosna njegova, a mlitavost mišica njegova nit.
A kad je posao dovršio, smijao se u šumi.
Ne zaboravite da je čednost zarad zaštite od nečistih očiju.
A kad nečistih više ne bude, što će biti čednost nego okov i prljavština duše?
I ne zaboravite da zemlja uživa u tome da ćuti vaše bose noge i da vjetar čezne da se poigra vašom kosom.
A trgovac reče: Govori nam o Kupnji i Prodaji.