I kad više ne možete izdržati u samoći srca, živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga. I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno.
Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi može doista raširiti krila, ali ne može letjeti.
Ima ih među vama koji traže razgovorljive, iz straha da ne budu sami.
Tišina samotnosti otkriva njihovim očima golo jastvo, i rado bi umakli.
A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.
A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.
U grudima takvih duh boravi u ritmičkoj tišini.
Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vaše usne i upravlja vašim jezikom. Neka glas u vašem glasu govori uhu u njegovu uhu.
Jer, njegova će duša čuvati istinu vašega srca, kao što se pamti okus vina, kad se i boja zaboravi, a ni posude više nema.
A zvjezdar reče: Učitelju, govori o Vremenu.
A on odvrati:
Vi biste mjerili vrijeme, koje je neizmjerno i neizmjerljivo.
Vi biste da prilagodite svoje držanje i čak da upravljate svojim duhom po satima i godišnjim dobima.
Od vremena biste da napravite potok i da na njegovoj obali sjedite i motrite mu tijek.
Ipak, bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti života,
I zna da je jučer samo današnje sjećanje a sutra današnji san.
I da ono što pjeva i razmišlja u vama još prebiva u granicama prvog trenutka koji je razbacao zvijezde po svemiru.
Tko među vama ne osjeća da je bezgranična njegova moć ljubavi?
A, ipak, tko ne osjeća da je sama ljubav, premda bezgranična, sadržana u jezgri njegova bića, i da se ne giba od jedne ljubavne misli do druge, niti od jednoga ljubavnog čina do drugog?
I nije li vrijeme, kao ljubav, nepodjeljivo i neizmjerljivo?
Ali, ako u misli morate razdijeliti vrijeme na godišnja doba, neka svako doba sadrži sva druga,
I neka današnji dan obgrli prošlost sjećanjem i budućnost čežnjom.
I jedan od starijih u gradu reče: Govori nam o Dobru i Zlu.
A on odvrati:
O dobru u vama mogu govoriti, ali ne i o zlu. Jer, što je zlo nego dobro izmučeno vlastitom glađu i žeđu?
Odista, kad je dobro gladno, ono traži hrane čak i u mračnim pećinama; kad žeđa, pije i u mrtvajama,
Dobri ste kad ste jedno sa sobom.
Ali, kad niste jedno sa sobom, niste zli.
Jer, ni razdijeljena kuća nije pećina razbojnička; samo je razdijeljena kuća.
I brod bez krmila može plutati besciljno među opasnim liticama, a ne mora potonuti na dno. Dobri ste kad težite da dadete od sebe.
Ipak, niste zli kad tražite dobit za sebe.
Jer, kad težite dobiti, samo ste korijen koji se probija u zemlju i siše na njezinim grudima.
Zacijelo, plod ne može reći korijenu: „Budi kao ja, zreo i pun, i uvijek daji od svojega obilja.”
Jer, plodu je davanje nužda, kao što je primanje nužda korijenu.
Dobri ste kad ste sasvim budni u svome govoru.
Ipak, niste zli kad spavate dok vam jezik klepeće bez svrhe.
Čak i mucav govor može ojačati slabašan jezik.
Dobri ste kad cilju svome idete pouzdano i čvrsta koraka.
Ni oni koji hramlju ne idu natraške.
Ipak, niste zli kad onamo idete hramljući.
Ali, vi koji ste jaki i brzi, gledajte da ne hramljete pred kljastima, misleći da tako valja.
Vi ste dobri na bezbroj načina, a1i niste zli kad niste dobri,
Samo ste tumarala i tromi.
Šteta što jeleni ne mogu poučiti brzini kornjače.
U vašoj čežnji za divovskim jastvom leži vaša dobrota: a to je čežnja u svima vama.
Ali, u nekima je od vas ta čežnja bujica koja se moćno ruši u more, noseći tajne urvina i pjesme šuma.
A u drugima to je miran potok koji se gubi u zavojima, okukama i zastojima prije nego što stigne do žala.
Ali, neka onaj tko mnogo čezne ne kaže onome koji čezne malo: „Zašto si spor i čemu oklijevaš?”
Jer, istinski dobar ne pita golaća: „Gdje ti je odjeća?” ni beskućnika: „Gdje ti je dom?”
Tada Svećenik reče: Govori nam o Molitvi.
A on odvrati govoreći:
Molite u bijedi i nevolji; o kad biste mogli moliti i u punoći svoje sreće i u danima preobilja.
Jer, što je molitva ako ne širenje vas samih u živi eter?
I ako vam donosi utjehu što lijevate svoj mrak u prostor, usrećuje vas, isto tako, i kad izlijevate osvite svoga srca.
I ako možete samo plakati kad vas duša poziva da molite, ona će vas poticati opet i opet, iako plačući, sve dok se ne nasmijete.
Kad molite, dižete se da susretnete u zraku one koji mole u isti sat, i koje, osim u molitvi, ne možete sresti.
Stoga neka vaš posjet tom nevidljivome hramu bude samo zarad zanosa i svetoga zajedništva.
Jer, ako uđete u hram samo zato da prosite, nećete primiti;
A ako uđete da biste se ponizili, nećete se uzvisiti;
Ili čak ako uđete da molite za dobro drugih, neće vas čuti.
Dosta je da uđete u nevidljivi hram.
Ne mogu vas učiti kako da se molite riječima.
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sam izgovara na vaša usta.
I ne mogu vas poučiti molitvi more, šuma i planina.
Ali, vi koji se rodiste iz planina i šuma i mora možete naći njihovu molitvu u svome srcu,
I ako samo slušate u muku noći, čut ćete ih gdje govore u tišini:
„Bože naš, koji si krilato naše ja, tvoja volja naša je volja.
Tvoja čežnja u nama čezne.
U nama je tvoj žar, što će pretvoriti naše noći, koje su tvoje, u dane, koji su, također, tvoji.
Ne možemo iskati ništa od tebe, jer ti znaš naše potrebe prije nego što se i rode u nama;
Ti si naša potreba; i dajući nam više sama sebe, ti nam sve daješ.”
A onda pustinjak, koji je grad posjećivao jedanput na godinu, istupi i reče: Govori nam o Užitku.
A on odvrati govoreći:
Užitak je hvalospjev slobodi,
Ali nije sloboda.
On je cvjetanje vaših čežnja,
Ali nije njihov plod.
On je dubina što zove u visinu,
Ali nije ni dubina ni visina.
On je zatočenik što uzima krila,
Ali nije prostor što ga obujima.
Da, odista, užitak je hvalospjev slobodi.
I rado bih da ga pjevate iz puna srca; ipak, ne bih da izgubite srca svoja pjevajući.
Neki od vaših mlađih traže užitak kao da je on sve, te ih osuđuju i grde.
Ja ih ne bih osuđivao ni grdio. Ja bih da traže. Jer, oni će naći užitak, ali ne njega sama. Ima on sedam sestara, a posljednja je od njih ljepša od užitka.
Jeste li čuli za čovjeka koji je, iskopavajući korijenje iz zemlje, našao blago?
A neki se od vaših starijih sa žaljenjem sjećaju užitaka kao zala počinjenih u pijanstvu.
Ali, žaljenje je zamračivanje duha, a ne njegova kazna.
Trebalo bi da se užitaka sjećaju sa zahvalnošću, kao što se ljeti raduju jematvi.
Ipak, ako im godi da se žale, neka im godi.
A ima ih među vama koji nisu ni mladi da traže ni stari da se sjećaju;
I iz straha od traženja i sjećanja, izbjegavaju sve užitke, da ne bi zapustili duh ili ga povrijedili.
Ali je čak i u njihovu odustajanju užitak.
I tako, oni, također, nalaze blago iako kopaju korijenje drhtavim rukama.
Ali, recite mi: tko može povrijediti duh?
Zar slavuj može povrijediti tišinu noći, ili krijesnica zvijezde?
I zar vaš oganj ili vaš dim smeta vjetru?
Zar mislite da je duh mirna lokva koju možete uznemiriti štapom?