Выбрать главу

Znajte, stoga, da ću se iz veće tišine vratiti. Magla koja pada u zoru, ostavljajući rosu u poljima, dići će se i skupiti u oblak i onda pasti kao kiša.

I ja sam bio sličan magli.

U tišini noći išao sam vašim ulicama, i duh je moj u vaše kuće ulazio,

A kucaji vašega srca bijahu u mome srcu, i vaš je dah bio na mome licu, i sve sam vas upoznao.

Da, upoznah vašu radost i vašu bo1, i u vašoj usnulosti vaši snovi bijahu moji snovi.

I često sam među vama bio jezero među planinama:

Odražavao sam vrhunce u vama i obronke, i čak prolazak stada vaših misli i vaših čežnja.

I u moju tišinu dopiraše smijeh vaše djece u potocima, i čežnja vaših mladih u rijekama.

I kad oni dosegoše moju dubinu, ipak potoci i rijeke ne prestadoše pjevati.

Nego mi još slađe od smijeha i veće od čežnje dođe.

To bijaše bezgranično u vama;

Golemi čovjek, u kojem ste vi samo stanice i tetive;

On, u čijem je pjevu sve vaše pjevanje samo bezglasno mrmljanje.

Po golemom čovjeku vi ste golemu,

I po razumijevanju njega razumjeh vas i zavoljeh vas.

Jer, kakve daljine može ljubav doseći koje ne bi bile u toj golemoj sferi?

Kakva viđenja, kakva iščekivanja i kakve naslute može uzvinuti taj let?

Poput orijaškoga debla prekriveha jabukovim cvijetom golemi je čovjek u vama.

On vas može saviti k zemlji, njegov vas miomiris diže u prostor, u njegovoj ste izdržljivosti besmrtni.

Rečeno vam je: poput lanca, vi ste slabi kao njegov najslabiji biočug.

Ali, to je samo polovica istine. Vi ste, također, snažni kao njegov najsnažniji biočug.

Mjeriti vas najmanjim od vaših djela jest računati snagu oceana po slaboći njegove pjene.

Suditi vam po vašim propustima jest blatiti godišnja doba zbog njihove promjenjivosti.

Da, vi ste kao ocean,

I premda teški brodovi čekaju plimu na vašim žalima, ipak, poput oceana, ni vi ne možete ubrzati svoje plime.

Isto ste i kao godišnja doba,

I premda u svojoj zimi poričete svoje proljeće,

Ipak proljeće, odmarajući se u vama, smije se u svojoj pospanosti, i ne vrijeđa se.

Nemojte misliti da ovo govorim kako biste mogli kazati jedno drugome: „On nas previše slavi. Vidi samo dobro u nama.”

Govorim vam samo riječima o onome što i sami znate u svojoj misli.

I što je riječ znanje do sjena neizrecivoga znanja?

Vaše misli i moje riječi valovi su iz zapečaćena sjećanja koje čuva uspomene na naše jučer,

I na drevne dane kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe,

I na noći kad je zemlja bila kaos.

Mudri su dolazili k vama da vam dadu od svoje mudrosti.

Ja sam došao uzeti od vaše mudrosti.

I opazih da sam otkrio nešto više od mudrosti. To je ognjeni duh ua vama koji se sve više pribire,

Dok vi, ne hajući za njegovo širenje, žalite za venjenjem svojih dana.

Život, ua potrazi za životom ua tijelima, boji se groba.

Nema ovdje grobova.

Ove planine i nizine kolijevka su i kamenovi preko potoka.

Kud god prođete poljem, gdje pokopaste pretke, pogledajte onamio i ugledat ćete sšebe i svoju djecu gdje plešete držeći se za ruke.

Odista, često se veselite i ne znajući.

Drugi su k vama dolazili, i za zlatna obećanja, kojima povjerovaste, dadoste im samo bogatstvo, vlast i slave.

Ja vam dadoh manje od obećanja, a ipak darežljiviji bijaste prema meni.

Dadoste mi dublju žeđ za životom.

Zacijelo nema većeg dara čovjeku od onoga koji preobraća sve njegove ciljeve ua goruće usne i sav život u vrelo.

I u tome je moja čast i moja nagrada –

Kamo god dođem na vrelo da se napijem, otkrivam da je i sama živa voda žedna;

I ona mene pije dok ja pijem nju.

Neki me od vas smatraju ponosnim i odveć stidljivim da bih primao darove.

Odviše sam ponosan, doista, da bih primao plaće, ali ne i darove.

I premda sam jeo jagode među brdima, kad biste me pozivali za trpezu,

I spavao u trijemu hramskom, kad biste mi radosno nudili noćište,

Nije li vaša ljupka brižnost zaslađivala hranu mojim ustima i omatala snom moje vizije?

Za ovo vas moram blagosloviti:

Mnogo ste davali i ne znajući da uopće dajete.

Odista, ljubaznost koja se gleda u zrcalu pretvara se u kamen,

A dobročinstvo koje samo sebe zove nježnim imenima biva roditelj prokletstvu.

A neki od vas zvahu me ustranu, i pili su sa mnom moju samotnost,

A vi rekoste: „Svjetuje se s drvećem šumskim, a ne s ljudima.

Sjedi sam navrh brijega i gleda odozgo naš grad.”

Istina je da sam se penjao na bregove i išao dalekim mjestima.

Kako sam vas mogao vidjeti osim s velike visine ili iz velike daljine?

Kako se netko može dosta približiti dok se ne udalji?

I drugi me među vama pozivahu, ne riječima, i govorahu:

„Tuđinče, tuđinče, ljubitelju nedostupnih visina, zašto boraviš među vrhuncima gdje orlovi gnijezda viju?

Zašto tražiš nedokučivo?

Kakve ćeš oluje uhvatiti mrežom?

I kakve magličaste ptice loviš po nebu?

Dođi i budi jedan od nas.

Siđi i utoli glad našim kruhom i utaži žeđ našim vinom.”

Govorahu tako u samoći duše;

Ali, da im je samoća bila dublja, znali bi da sam tražio samo tajnu vaše radosti i bola,

I da sam lovio samo vaša veća jastva što idu nebom.

Ali, lovac je bio i lovina;

Jer, mnoge od mojih strijela ostaviše luk da bi našle moje vlastite grudi.

I letač je, također, bio puzač;

Jer, dok su se krila moja širila na suncu, sjena njihova na zemlji bijaše kornjača.

I ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;

Jer, često sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jače vjerovati u vas i jače vas upoznati.

I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kažem:

Vi niste zatočeni u tijelima, ni omeđeni kućama i poljima.

Ono što ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.

To nije biće koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti,

Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokreće je u eteru.

Ako ovo i jesu nejasne riječi, ne tražite da se objasne.

Nejasan je i mutan početak svih stvari, ali ne i njihov kraj,

I radovao bih se kad biste me pamtili kao početak.

Život, i sve što živi, začet je u magli, a ne u kristalu.

I tko zna nije li kristal magla koja propada?

Evo što bih volio da upamtite pamteći mene:

Što se čini najslabije i najsmetenije u vama najjače je i najodređenije.

Nije li vaš dah uspravio i očvrsnuo ustroj vaših kostiju?

I nije li neki san, kojeg se nitko ne sjeća da ga je usnio, sazdao vaš grad i stvorio sve što je u njemu?

Kad biste samo vidjeli dizanje i spuštanje toga daha, prestali biste gledati sve drugo,

I kad biste čuli samo šapat toga sna, ne biste slušali nijedan drugi zvuk.

Ali, vi ne vidite niti čujete, i to je dobro.

Koprenu koja vam zastire oči dići će ruke koje je i otkaše,

A glinu koja vam je u ušima iščupat će prsti koji je i zamijesiše.

I vidjet ćete

I čut ćete.

I ne treba da žalite što upoznaste sljepilo niti da se tužite što bijaste gluhi.

Jer, toga ćete dana upoznati skrivenu svrhu svih stvari,

I blagosiljat ćete mrak kao što biste blagosiljali svjetlost.

Rekavši to, on se obazre i spazi krmilara svoga broda gdje stoji uz krmilo i gleda čas u razapeta jedra, čaš u daljinu.