I on reče:
Strpljiv je, više nego strpljiv, zapovjednik moga broda.
Vjetar puše, i nemirna su jedra;
Čak i krmilo moli smjer;
Ipak, spokojno zapovjednik čeka da završim.
I ovi moji mornari, koji slušahu zbor većeg mora, slušahu me strpljivo.
Sad više ne mogu čekati.
Spreman sam.
Potok je dospio do mora, i još jednom velika mati prima svoga sina na grudi.
Zbogom, Orfaležani,
Ovaj dan minu.
Zatvara se nad nama poput lokvanja nad svojim sutra,
Što nam ovdje bijaše dano, čuvat ćemo,
I ako ne bude dosta, moramo opet zajedno doći i zajedno pružiti ruke davaocu.
Ne zaboravite da ću vam se vratiti.
Još malo, i moja će čežnja skupljati prah i pjenu za drugo tijelo.
Još malo, čas odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.
Pozdravljam vas i mladost koju provedoh s vama.
Tek se jučer sretosmo u snu.
Vi mi pjevaste u mojoj samoći, a ja od vaših čežnja sazidah grad na nebu.
No, probudismo se, i san naš prođe, i više nije zora.
Podne je nad nama, i naša polubudnost pretvori se u puniji dan, i moramo se rastati.
Ako se u sumrak sjećanja još jedanput sretnemo, govorit ćemo zajedno, i vi ćete mi pjevati dublju pjesmu.
I ako se naše ruke sretnu u drugome snu, sazidat ćemo drugi grad na nebu.
Govoreći tako, dade znak pomorcima, i oni pravo podigoše sidro i odriješiše brod s naveza, i zaploviše na istok.
I krik se začu od naroda, kao iz jednog srca, i diže se u suton i poleti nad morem poput snažna zvuka trublje.
Samo Almitra bijaše tiha, gledajući za brodom dok nije iščezao u magli.
I kad se svi ljudi raziđoše, ona još stajaše sama na nasipu, sjećajući se u srcu njegove izreke:
„Još malo, trenutak odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.”
Tvoj i moj Libanon
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i
žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve što kliču na mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposleni i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoća snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.
Tvoj Libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj je Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je
to san.
Tvaj je Libanon namrgođen starac što gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli
kao što midi na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se odcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.*
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti odcjepljuje, niti se povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja plemenitosti:
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno. Oni dršću zarom i s večeri, ali nisu
svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi. Sumnjičavost je njegov
zapovjednik a luka mu pećina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Europi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Europljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: „Oslobađamo se svojega starog dušmanina”, dok im je stari
dušmanin skriven u vlastitim tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s
kuknjavom i trganjem odjeće. Ne osjećaju gladi dok je ne oćute usvojim džepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: „On je
samo sablast što hoda po svijetu priviđenja.”
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su
slobodni.
To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga među njima odlučna poput stijena Libanona,
ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda ili čista i
svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama
Libanona, ili suza u očima, ili osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim očima, kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi povećali, umnožili i ponudili
vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrezivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevači koji svoje duše izlijevaju u nove stihove,
To su oni, koji, bez prebite pare, odoše iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa